Adela Jušić i Andreja Dugandžić umjetnice su i aktivistkinje iz BiH koje su ove godine na Međunarodni dan žena pokrenule online arhiv u kojem se u nekoliko zbirki dokumenata mogu pronaći informacije o Antifašističkom frontu žena (AFŽ), socijalističkoj ženskoj organizaciji, koja je djelovala u Jugoslaviji od 1942. do 1953. godine. Ispričale su nam, između ostalog, više o programu ‘Šta je nama naša borba dala’, zašto je nužno arhivirati ove materijale online i koliko je AFŽ važan za feminizam danas.
Predstavljanje Arhiva AFŽ-a bilo je na ovogodišnji 8. mart. Kad se pojavila ideja i kako ste pokrenule Arhiv?
Arhiv je javno dostupan od 8. marta 2015. na www.afzarhiv.org. Ideja o njegovom kreiranju rodila se 2014. godine u sklopu programa “Šta je nama naša borba dala?” na kojem radimo već 5 godina. Kroz aktivnosti programa shvatile smo koliko je ženska strana ovog dijela jugoslavenske povijesti zapravo zapostavljena, a istovremeno označava najznačajnije emancipacijsko naslijeđe koje imamo. I tako smo 2014. pokrenule crowdfunding kampanju putem koje smo prikupile sredstva za prvu fazu razvoja arhiva, odnosno poslove istraživanja i digitalizacije.
Članice ste Udruženja za kulturu i umjetnost Crvena i Arhiv je samo dio programa ‘Šta je nama naša borba dala?’, kojeg već neko vrijeme provodite. Koje su glavne ideje programa i čime se bavite?
Program je od početka usmjeren ka očuvanju dijela povijesti koji smatramo ključnim kada su u pitanju žene Jugoslavije, pa tako i jugoslavensko društvo u cijelosti. Crvena je osnovana 8. marta 2010. pa tako svake godine na taj dan slavimo svoj rođendan, Međunarodni dan žena i aktivnosti u okviru programa ‘Šta je nama naša borba dala?’. Do sada smo radile izložbe, te panel diskusije koje tematiziraju politička, društvena i ekonomska prava žena, emancipatorsko nasljeđe AFŽ-a te učešće žena u NOB-u i izgradnji socijalističke Jugoslavije nakon rata, ali i današnju situaciju kada je riječ o položaju žena u Bosni i Hercegovini i postjugoslavenskom prostoru. Postavile smo sebi za zadatak da 8.mart obilježavamo, ne kao dan majki, u što ga današnje politike pokušavaju pretvoriti, već kao ono što on zaista jeste, dan kada slavimo svoja mukom zaslužena prava, od kojih nam neka stalno pokušavaju oduzeti ili su nam već oduzeli. Tako smo 8. mart ove godine proslavile predstavljanjem online Arhiva, uz koji smo organizirale i diskusiju, te na kojem su, na našu veliku radost, bile prisutne i neke od učesnica NOB-a, koje smo za arhiv prethodno intervjuirale.
{slika}
Zašto baš AFŽ? Kako ste razvile interes za tu organizaciju, zbog čega je sve bila inspirativna i na koji se način tema uklapa u vaše umjetničke i aktivističke interese?
AFŽ je za nas inspirativan zbog svoje masovnosti i konkretnih rezultata koje je ta organizacija napravila. Prvi zadaci AFŽ-a bili su da mobilizira što više žena za rad i podršku Narodnooslobodilačkoj vojsci kako na frontovima, tako i u pozadini – kroz rad na sakupljanju hrane, odjeće, kao i kroz zbrinjavanje ranjenih, ratne siročadi i izbjeglica. Osim toga, njihov je važan zadatak bio opismenjavanje i politička edukacija žena. Da bi u svoju organizaciju okupile što više žena, one su se morale boriti protiv uvriježenih patrijarhalnih shvaćanja, što je sigurno bio jedan od najtežih zadataka. AFŽ jeste djelovao prema načelima Komunističke partije Jugoslavije, koja su svojevremeno bila afirmativna i osnažujuća za žene. Ipak, naš zaključak je da su ti rezultati u jednom momentu postali, takoreći, prijetnja patrijarhalnom sistemu. Žene Jugoslavije bile su neophodne izvjesno vrijeme na ratnim frontovima, pozadinskim zadacima, te volonterskom radu tokom i nakon rata, ali uskoro primjećujemo kako im se postavljaju novi/stari zadaci, kako se one ponovo pozivaju da obavljaju svoje “prirodne” reproduktivne zadatke, kao majke, njegovateljice i domaćice. Žene je valjalo vratiti u privatnu sferu, sferu braka pod zaštitom države, u sferu doma pod kontrolom muškarca u kojem emancipacija staje.
AFŽ se 1953. godine (samo)ukinuo, uz obrazloženje da ne mora postojati posebna organizacija koja tretira žene i ženska pitanja, već da država ima zadatak baviti se njima, odnosno da su ona integrirana u politiku socijalističke Jugoslavije, principe komunističkog sistema. Simone de Beauvoir je u jednom intervjuu upravo skrenula pažnju na to da su se ove dvije borbe, klasna i borba za ravnopravnost žena, morale voditi na odvojenim frontovima i paralelno, tj. da je bila pogrešno misliti da prva borba podrazumijeva i drugu. Nestankom AFŽ-a ujedno je nestalo i aktivno, borbeno, masovno djelovanje žena na prostorima bivše Jugoslavije. Zato smatramo da je povijest AFŽ-a važna, te da izučavajući je, možda možemo naučiti kako pokrenuti jedan novi emancipatorski val, koji je danas, imajući na umu nacionalne i etničke, postratne i neoliberalne politike, podjednako neophodan za naš položaj kao što je to bio i pred Drugi svjetski rat.
Kako napreduje Arhiv, s kim surađujete, kako uopće dolazite do dokumenata?
Krenule smo s knjižnicom Historijskog muzeja Bosne i Hercegovine, institucije s kojom smo do sad uspješno surađivale na nekoliko projekata i za čiju knjižnice smo znale da sadrži izvjestan broj knjiga te periodiku koja nam je zanimljiva. Paralelno smo krenule komunicirati i s drugim institucijama i osobama za koje smo mislile da bi nam mogle biti od koristi u našem istraživanju. Arhiv Bosne i Hercegovine bio je sljedeći važan korak, jer smo tamo pronašle oko 4 000 dokumenata na oko 7 000 stranica, zapravo korespondencije centralnih, mjesnih, oblasnih, sreskih odbora AFŽ-a Bosne i Hercegovine, kao i izvještaja i komunikacija s Centralnim AFŽ-om Jugoslavije. Fotografirale smo sve ove dokumente, a nakon toga krenule u digitalnu obradu, te samo jedan mali dio do sada uspjele postaviti na online arhiv, obzirom da se radi o tako velikom broju. Neke smo materijale dobile i od učesnica NOB-a, članica AFŽ-a ili njihovih obitelji. Trenutno je arhiv podijeljen u 5 zbirki (ukupno 400 unosa): Dokumenti, Knjige, Audio, Fotografije i Periodika. On je u stalnom razvoju i ispred nas je jedan dugotrajan proces. Neprekidno radimo na prikupljanju novih materijala i uspostavljanju novih suradnji*.
{slika}
U literaturi o AFŽ-u ima vrlo malo informacija o ogranku organizacije u Bosni i Hercegovini. Koliko ste vi materijala uspjele prikupiti baš o AFŽ-u u BiH i postoje li neke specifičnosti organizacije u odnosu na ostale republike u Jugoslaviji?
Zahvaljujući Arhivu Bosne i Hercegovine, mi smo zapravo skupile najviše materijala o radu AFŽ-a u BiH. Nevjerojatan je način, intenzitet i kontinuitet kojim su sreski, mjesni, oblasni odbori AFŽ-a komunicirali čak i u ratnim godinama. Neki dokumenti pisani su na papiru debljine papirnih maramica, tipkani na pisaćoj mašini na kojoj je skoro nestalo tinte, dok su neki opet pisani rukom. Stanje u kojem se dokumenti nalaze je kritično, obzirom na uvjete konzervacije i njihovu starost. Tek tada, uzevši neke od tih dokumenata u svoje ruke, shvatile smo koliko je važan posao kojim se bavimo.
Kada je riječ o specifičnostima rada AFŽ-a BiH u odnosu na ostale republike SFRJ, prvo se mora istaknuti da je BiH imala, pored Kosova i Makedonije, najveću stopu nepismenosti među ženama, tako da je rad na opismenjavanju za te zemlje bio opširan. Također, s obzirom na običaje i tradicije Osmanskog carstva, u Bosni su žene, posebno one islamske vjeroispovijesti, bile mnogo izoliranije iz sfere javnog života, nego npr. žene u Hrvatskoj. Skidanje feredže bio je jedan od važnih zadataka. Nadalje, pristup žena obrazovanju bio je na mizernom nivou. Postojao je zakon kojim je bila regulirana obveza osmogoodišnjeg obrazovanja i za žene, ali je nerazvijenost školske infrastrukture tu zakonsku obavezu pretvarala u prazna slova na papiru. Tako je AFŽ u našoj zemlji imao puno posla kojeg je tokom 11 godina svog postojanja, unatoč brojnim preprekama, uspješno obavljao.
{slika}
Bitne odrednice AFŽ-a bile su borba protiv fašizma i borba za prava žena te je organizacija odigrala veliku povijesnu ulogu u periodu Drugog svjetskog rata i izgradnje države nakon rata. Međutim, do pojave feminističkih povjesničarki krajem 70-ih koje su se počele baviti AFŽ-om, žene su gotovo u potpunosti izbrisane iz službene jugoslavenske povijesti, a i iz školskih udžbenika. Zašto je danas potrebno pričati o AFŽ-u i zašto je to bitno za feminizam?
Da, uzimajući u obzir povijest koju smo učile u školama, (koja je u udžbenicima danas sve manje i manje prisutna nakon posljednjeg rata), uloga žena u Drugom svjetskom ratu i izgradnji Jugoslavije svela se na oko stotinjak imena narodnih herojki. Dalje, kada čitamo o njima, ne možemo a da ne primijetimo mistifikaciju koja im se pripisuje, pa ih tako doživljavamo kao bića natprirodnih moći, koja se u biti ne shvaćaju kao ženska. One tako pjevaju dok umiru, s osmijehom uskaču u grobnu raku koju su prethodno same sebi iskopale pred streljanje, a njihove zadnje riječi su glorifikacija Tita. Tako ono što nam ostaje u povijesno nasljeđe nisu žene koje su imale ulogu u povijesti, već idealizirane, alegorijske figure koje je Lydia Sklevicky nazvala – nepoznate heroine. Kada je riječ o pozadinskom radu žena, bez kojeg borba protiv okupatora ne bi ishodila pobjedom, tu primjećujemo koliko nas je povijest izostavila i kolike zasluge nam je otela te nas učinila nevidljivima. Upravo iz tih razloga bitno je sakupiti, obznaniti sve dokumente koji govore o ženskoj strani ovog dijela povijesti i na tome graditi strategije za naše borbe na suvremenim frontovima.
*Ukoliko vas zanima ovaj projekt i želite ostvariti suradnju s Adelom i Andrejom ili im ustupiti neke dokumente za Arhiv, javite se na adelajusic@gmail.com i the.unkind@gmail,com.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
