Trebalo je to biti jedno sasvim obično druženje nakon posla na mjestu na koje najradije odem pogledati film. U sklopu kina postoji i kafić u kojemu smo sjedile za stolom i polagano primjećivale kako se pred kinom okuplja sve više i više ljudi. Program dostupan na stranicama Kina Europe nije odavao ništa što bi moglo privuću tako veliku skupinu ljudi, kakva god da ona jest. Nije najavljen festival, nije najavljeno nekakvo predavanje, barem ne letimičnim pogledom na program. Pisalo je samo Brooklyn i Ovnovi.
U nekome trenutku počela su se pojavljivati poznata lica. Bilo je to dovoljno da nekog čovjeka koji je stajao odmah pored našeg stola i pozdravljao se s nekim iz veće skupine pitam što se tu događa. Premijera novog filma Jakova Sedlara, ali ne zna kako se zove. Ovaj do njega odmah je uskočio i rekao – Istina o Jasenovcu. Ispostavilo se da je obrnuto i da se film zove Jasenovac – istina.
Uskoro se pojavio i sam Jakov Sedlar. Nešto iza njega i prvi sisački biskup Košić, zatim Josip Jurčević, Branko Borković poznatiji kao Mladi jastreb te Mijo Crnoja. To su samo neki pred kojima su blicevi proradili pa ih nije bilo teško uočiti. S obzirom na to da se ekipa s kamerama i fotoaparatima nije udaljavala pretjerano od ulaza u kino, činilo se kao da se još nekoga čeka. U Hrvatskoj danas, jasno je i koga – ministra Hasanbegovića. Dok ga je družina ispred kina očekivala s ushitom, meni se činilo da je to pravi trenutak za postavljanje nekoliko pitanja.
S obzirom na komentar koji ste dali, odnosno, dalo ga je Ministarstvo kulture o napadu na gospodina Tomića, zanima me osjećate li vi osobnu odgovornost zbog tekstova koje ste vi napisali?
Pa ne znam na koje tekstove mislite.
Konkretno mislim na tekst u kojem ustaše nazivate herojima, mučenicima i šehidima.
Vi morate cjelovito pročitati taj tekst iz 1996. godine i potpuno je, kako se zove (omanja pauza, op.a.), krivo težinu riječi iz teksta od prije dvadeset i koliko već godina uspoređivati s uglednim novinskim perima koji imaju značajan utjecaj na javno mnijenje. Dakle, da nije bilo ove medijske strke, za to nitko ne bi ni znao. Tako da je utjecaj toga teksta neusporediv s tekstovima uglednih novinskih književnih pera. Tako da to nije usporedba. Moji relevantni tekstovi su pisani u zadnjih desetak godina.
Znači vi ne vidite ništa problematično u tome da je autor takvih tekstova ujedno i ministar kulture u Republici Hrvatskoj?
Ne.
Ne?
Ne.
A kapa. Možete li mi reći kakvu ste vi kapu nosili?
Nosio sam kapu pripadnika devete bojne HOS-a, čovjeka koji je branio hrvatsku državu. Dakle, ponosan sam da sam mogao nositi bilo koji dio odore ratnika. Od kojih je jedan na toj fotografiji, nedavno sam čuo, i poginuo ’95. u obrani domovine. Vi se niste ni rodili tada, pretpostavljam.
Nisam, ali osjećam posljedice toga. [Odgovor ‘nisam’ dan je, vjerujem, u jednakom kontekstu u kojem je ministar kulture i mislio, a to je da sam za svjesno proživljavanje razdoblja o kojem govori premlada, op.a.]
Ne osjećate.
Ne bih se baš kladila na to. Zašto smatrate da je važno sudjelovati na ovoj premijeri? Dolazite ovdje kao ministar ili?
Došao sam. Ja sudjelujem na takvim premijerama. To je autorsko djelo.
Kako reagirate na to da su predstavnici Židovskih općina objavili da neće doći na komemoraciju u Jasenovcu?
Žao mi je zbog toga. Mislim da, ako bi itko trebao biti na toj komemoraciji, trebali bi biti pripadnici židovske zajednice. To je mjesto posebnoga pijeteta prema židovskim žrtvama i to je jedan od dokaza da sve komemoracije koje komemoriraju žrtve iz Drugoga svjetskoga rata i poraća treba depolitizirati i pretvoriti u mjesto pijeteta. Treba ih se lišiti ovih naših dnevno političkih sukoba.
A kako komentirate to što su kao glavni razlog naveli relativizaciju ustaštva u Hrvatskoj danas?
Ja ne znam, ja sam samo iz medija vidio. Taj dopis nije došao na Ministarstvo kulture, nego, čini mi se, na Spomen područje Jasenovac. Iz onoga što sam vidio iz medija oni iskazuju nezadovoljstvo samim postavom Spomen područja Jasenovac za koji ne snosi odgovornost ovo ministarstvo. To je došlo s vladavinom SDP-a. Mislim, o tome treba razgovarati. Muzejski postav je osim područja pijeteta i stručno područje, njega bi trebalo depolitizirati.
Što će se događati s neprofitnim medijima u Hrvatskoj? Kako vi vidite razvoj neprofitnih medija u Hrvatskoj?
Podupirem postojanje neprofitnih medija, za to postoje fondovi Europske unije, a koliko znam, oni su se financirali iz različitih izvora poput Agencije za elektroničke medije i ostalih izvora. Zapravo, udio Ministarstva kulture u tome je bio u osnovi beznačajan. Intervencija Ministarstva kulture odnosila se na pitanje kontroverzi na netrasparentnost i kriterije za dodjelu tih sredstava. S tim u vezi su postojala nezadovoljstva ljudi koji su aplicirali na te natječaje i iz nekih razloga nikada nisu mogli dobiti sredstva. Ja nisam prava adresa za to.
Kako ne? Mediji su direktno vezani uz Ministarstvo kulture?
Nisu, to je jedna zabluda.
Zbog čega mislite da je to zabluda?
Zato što je Ministarstvu kulture medijska politika vezana uz financiranje neprofitnih medija nametnuta u vrijeme mandata gospođe Zlatar Violić. To je nešto što do tada nije postojalo. Medijsku sliku reguliraju i utječu na nju u potpunosti druge ustanove.
Na koju adresu onda mislite da bismo se trebali obraćati?
Gradovima, lokalnim samoupravama, Agenciji za elektroničke medije koja, zapravo, po zakonu uzima novac od televizijske pretplate, dakle poreznih obveznika i među ostalim ga raspoređuje i različitim medijima. Vezano uz medijsku politiku, Ministarstvo kulture proteklih godina nalazilo se u eksperimentu koji se pokazao promašenim.
