Od početka turske invazije 20. siječnja, koja je završila padom Afrina u ruke turske vojske i njezinih pristaša 18. ožujka te rezultirala smrtima stotina djece, žena i muškaraca, oko 150 000 civila pobjeglo je iz enklave, dok prema izvješćima koje pruža UN oko 143 000 stanovnika i dalje ostaje na tom području.
Do nedavno, Afrin je uspio ostati jedno od rijetkih područja netaknutih destrukcijom koju je donijela Islamska država. U ovom je gradu stoga bio omogućen znatno brži razvoj ideje ženskog oslobođenje nego što je to možda bio slučaj u ratom razorenijim područjima. Moguće je tvrditi da su se, u posljednjih nekoliko godina, žene u Afrinu uspjele etablirati u različitim aspektima društvene i private sfere – poput kulture, posla ili pak raspodjele svakodnevnih zadataka, čime je omogućen procvat ljudskih prava za sve ostale članove društva budući da, prema načelima koja stoje iza revolucije u Rojavi, oslobođenje žena predstavlja vrata koja vode u slobodu svih drugih društvenih skupina.
Međutim, ono što u Afrinu možemo vidjeti danas daleko je od Afrina koji je postojao prije tek nekoliko mjeseci. Nakon pada grada 18. ožujka, turska vojska i njezini pristaše nametnule su svoj autoritet u kantonu silom, stanovnicima/ama namećući mentalitet Islamske države, dok je medijsko praćenje glede stanja civilnog stanovništva koje je ostalo u gradu uvelike izostalo.
Priče tih civila odnedavno je moguće pročitati u knjizi “Maslinova grančica” Rahime Abdullah, 17-godišnje spisateljice rođene u Afrinu koja trenutno živi kao izbjeglica u Danskoj, gdje je također snimila dva kratka filma čije radnje istražuju različite aspekte oružanog sukoba kojem je i sama posvjedočila (jedan razrađuje civilni aspekt, dok je drugi posvećen borcima/kinjama YPG/J-a). Zbog teških okolnosti uzrokovanih sedmogodišnjim građanskim ratom, ova mlada autorica s obitelji je napustila Siriju prije tri godine, mnogo prije no što je turska invazija bila na vidiku.
No za razliku od same Rahime, mnogi njezini rođaci još se uvijek nalaze u Afrinu, prisiljeni na život pod nasilnom vlašću okupatora koji su na području kantona Afrin reinstalirali mnoga pravila prethodno povezana s ISIS-om. Prema Rahimi, čak i njezina “10-godišnja rođakinja u Afrinu sada nosi hidžab jer se boji [prekršiti pravila odijevanja koja nameće] Slobodna sirijska vojska”. I ne samo to, već ističe i da njezini “djed i baka u tajnosti kontaktiraju [članove obitelji u inozemstvu] jer su im vojnici Slobodne sirijske vojske zaprijetili da će ih kazniti ako ih uhvate da razgovaraju telefonom ili bilo kome šalju slike iz Afrina.”
Zbog navedenih okolnosti, Rahima Abdullah zaključila je da je krajnje vrijeme da se glasovi civila zarobljenih u Afrinu konačno čuju. Unatoč poteškoćama u vlastitom životu, odlučila je zadržati nadu, postati glas onih kojima je njihov vlastiti oduzet i iskoristiti književnost kao sredstvo borbe za pravdu i ljudska prava. Kao što je svojevremeno izjavila na svom Facebook profilu “Potrebna je borba i ja ću se boriti. Ovo je moja borba za čovječanstvo, slobodu i život. Moj san je da jednog dana možemo živjeti zajedno, u demokratskom svijetu, bez obzira na vjeru, rasu ili rod.”
Razgovarala sam s Rahimom kako bih saznala više o njezinoj knjizi “Maslinova grančica”, situaciji u Afrinu te njezinim budućim planovima i ciljevima vezanim uz aktivizam u kontekstu književnosti:
Tek ti je 17 godina, a već si postala autoricom knjige koja razrađuje nadasve traumatične teme oružane invazije i ratnih razaranja, što je definitivno nešto čime se ne bavi mnogo tvojih vršnjaka/inja. Možeš li mi reći više o sebi i putu koji te doveo do točke gdje trenutno jesi?
Nikad se nisam osjećala kao sedamnaestogodišnjakinja. Osjećam se mnogo starijom nego što jesam I osjećam da imam veliku odgovornost prema svojim sunarodnjacima/kinjama, ali I čovječanstvu općenito. To je zbog činjenice da sam iskusila rat i izgubila djetinjstvo zbog njega. U životu sam iskusila mnogo boli. Stoga, smatram da razumijem ljude koji trenutno žive u ratom zahvaćenim područjima i htjela bih učiniti nešto za njih.
Dok sam još živjela u Siriji, bilo mi je toliko potrebno da netko ispriča moju priču, ali nisam naišla ni na koga tko bi to učinio. Sjedila sam sama u sobi i pisala o vlastitoj tuzi i neizvjesnoj sudbini. Moja bilježnica bila mi je jedina prijateljica. Sada, ja želim biti ta koja će ispričati priče nedužnih civila.
I sama si iz Sirije, zemlje u kojoj je tek nekolicina područja uspjela ostati nezahvaćena sedmogodišnjim sukobima. Do nedavno, Afrin je predstavljao svojevrsno sigurno ‘utočište’ na sirijskom sjeveru, što je također omogućilo procvat progresivnih ideja poput radikalne demokracije i ženskog oslobođenja. Možeš li mi reći što ti je bilo na umu 20. siječnja kada je započela turska invazija?
Od prvog dana kada sam došla u Dansku gajila sam nadu jer sam mislila da su moja obitelj, prijatelji/ice I sunarodnjaci/kinje sigurni/e.
Uvijek sam mislila da ću se jednog dana vratiti u Siriju, svojoj kući u Afrinu, i živjeti u miru. No, 20. Siječnja izgubila sam tu nadu. Bio je to uistinu težak dan. Bojala sam se da ću izgubiti neke od članova/ica obitelji koji/e su ostali/e u gradu. Afrin je bio mjesto gdje su ljudska prava cvjetala, a žene se poticalo da budu slobodne. Tog dana, osjećala sam se užasno jer je netko došao i odlučio uništiti to prekrasno mjesto i zatrti sve ono što su Kurdi/nje kroz svoju borbu za slobodu I sigurnost godinama gradili/e.
Također sam bila vrlo žalosna iz razloga što borci/kinje YPG/J-a u Afrinu nisu zaslužili/e da ih se smatra teroristima. Nisu zaslužili/e biti ostavljeni/e na cjedilu, bez podrške svijeta i biti ubijeni/e. Mnogo su se godina borili/e protiv Islamske države. Oni/e su bili/e ti/e koji/e su spasili/e svijet od ISIS-a. Stoga sam, kao i mnogi/e drugi/e Kurdi/nje očekivala da će im netko pomoći i zaštititi ih od turskih napada, no nažalost to se nije dogodilo.
{slika}
Tvoja knjiga sastavljena je od 7 različitih biografskih priča ljudi koje je zahvatila turska invazija, neke od kojih pripadaju članovima/icama tvoje obitelji u Afrinu. Možeš li našim čitateljima detaljnije predstaviti sadržaj knjige?
Jedna od priča u knjizi pripada mom 19-godišnjem rođaku. Ostao je nepokretan jer su ga za vrijeme eksplozije pogodile neke krhotine i oštetile mu živce u nogama. Druga priča prati život mojih djeda I bake čija je kuća uništena u bombardiranju.
U knjizi se također nalazi priča o 14-godišnjoj djevojčici koju je silovao vojnik Slobodne sirijske vojske nakon okupacije grada te priča o armenskoj obitelji koja je poginula nakon što im je na kuću bačena bomba.
Ostale priče također prate živote raznih civila koji su, na različite načine, postali žrtvama turske invazije.
U zaključnom poglavlju pišem i o turskoj diktaturi – pogotovo o kurdskim i turskim novinarima/kama koji se nalaze u zatvorima diljem zemlje jer su se usudili/e pisati protiv Erdogana.
Jedna od priča naslovljena je “Tijelo bez duše”, a govori o nedavno paloj borkinji YPJ-a, Barin Kobane, čije su tijelo masakrirali pristaše turske vojske, a video učinjenog objavili na raznim društvenim mrežama. Zašto smatraš da je njezinu priču bilo važno uvrstiti u knjigu i to pod navedenim naslovom?
Priču o Barin Kobane uvrstila sam jer vjerujem da stravičan zločin počinjen nad njom i njezinim tijelom nije uzrokovan samo mržnjom prema kurdskom narodu, već i prijezirom prema slobodnim, emancipiranim ženama. Njena je smrt dokaz da u pozadini trenutne invazije i dalje leži ideologija Islamske države koja kao takva predstavlja opasnost čitavom svijetu.
Odlučila sam se za naslov “Tijelo bez duše” zbog toga što, čak i nakon što su ubili Barin, borci Slobodne sirijske vojske nisu ostavili njezino tijelo već su ga, u sadističkom iskazu nasilja, odlučili zapaliti i odsjeći joj grudi.
Svoju si knjigu nazvala “Maslinova grančica”. Osim što se navedeno ime očito odnosi na službeni naziv turske oružane operacije na području kantona Afrin koja je rezultirala smrću mnogih, a još veći broj ljudi otjerala u izbjeglištvo, maslinova grančica ima i vrlo simbolično značenje. Je li to nešto što si imala na umu dok si birala naslov knjige? Na koji način?
Namjerno sam se odlučila baš za naslov “Maslinova grančica”. Stabla maslina predstavljaju nešto vrlo sveto za stanovnike/ce Afrina. Upravo zbog toga mnogi/e od nas bili/e su bijesni/e kada je Erdogan svoj nehumani pohod odlučio nazvati “Maslinova grančica”.
Pokušala sam simboliku maslinove grančice vratiti njezinim originalnim korijenima i upotrijebiti njezino ime kako bih promicala nešto pozitivno što u svojoj srži nosi dobre namjere.
Smatrala sam da moja knjiga zaslužuje ovaj naslov jer je njezina namjera da svijetu predstavi glasove nedužnih ljudi i ispriča istinu o invaziji
Trenutno si u izbjeglištvu u Danskoj. Taj koncept ‘izbjeglice’ često pretpostavlja svojevrsno stvaranje dvaju identiteta – onog ostavljenog i onog stečenog – dok se istovremeno bilo kakav identitet u potpunosti gubi. Budući da u svom literarnom stvaralaštvu koristiš mnoga nadasve osobna iskustva života u Afrinu, vidiš li također svoju knjigu kao način podizanja svijesti i hvatanja u koštac s problemom gubitka identiteta te indiferentnosti prema uzrocima koji su proizveli trenutno stanje glede izbjeglica?
Vjerujem da moja knjiga može pomoći u razumijevanju situacije u kojoj se izbjeglice nalaze.
Primjerice, susrela sam mnoge Dance/kinje koji/e su mi rekli/e da su, prije nego što su me upoznali/e i pročitali/e moju knjigu, mislili/e da su svi/e izbjeglice prije dolaska u Dansku bili/e siromašne . Vjerovali su da su izbjeglice ovdje došli/e zbog novca, ali rekla sam im da smo došli ovdje zbog rata i nepravde kojoj smo bili/e podvrgnuti/e. U vojoj smo zemlji imali/e novac, ali nismo imali/e nikakvu sigurnost. Rekla sam im da je moj otac bio liječnik u Siriji, a moja majka učiteljica te da su naši životi bili vrlo dobri.
Zato mislim da će moja knjiga također potaknuti dansku javnost na bolje razumjevanje izbjegličkog konteksta i natjerati ljude da shvate zašto smo stvarno pobjegli iz vlastitih domova i došli ovdje. Omogućujući ljudima da suosjećaju s izbjeglicama, mogu doprinijeti razbijanju stereotipa i borbi protiv rasizma.
Najbolja stvar je što me mnogi/e u Danskoj podržavaju, a također i vlada demokracija, što znači da mogu pisati o onome o čemu želim.
Što te potaknulo da izabereš književost kao svoj način aktivističkog djelovanja i davanja glasa kurdskoj borbi za slobodu? Koji je glavni cilj koji si nastojala ostvariti objavljivanjem “Maslinove grančice”?
Odabrala sam književnost jer vjerujem da je na razmišljanje ljudi itekako moguće utjecati ‘perom’. Pored toga, jako volim pisati. Pišem od svoje osme godine.
Kad sam imala 13 godina, pisala sam za jedne kurdske novine u Afrinu. Objavljivala sam članke i pisma u kojima izražavam osjećaje i misli o ratu koje su se u meni kao djetetu javljale.
Kroz “Maslinovu grančicu”, želim svima pokazati da borci/kinje koji/e su poginuli/e u Afrinu nisu bili/e teroristi. Želim da se svi sjetite toga. Oni/e su bili ti/e koji/e su dali/e sve kako bi spasili/e svijet od Islamske države. Također želim rasvijetliti zločine počinjene nad civilima u Afrinu koje još uvijek zanemaruje ostatak svijeta.
Želim dokazati da je okupator praktički još uvijek Islamska država, s istim mentalitetom, ali drugim imenom. Danas su došli pod imenom Slobodne Sirijske vojske. Došli su se osvetiti jer su se Kurdi/nje borili/e protiv njih.
Budući da je objavljivanje knjige poput “Maslinove grančice” stvarno impresivno postignuće za tako mladu spisateljicu i jasno ilustrira tvoju aktivističku ambiciju, sigurna sam da je sve ovo tek početak tvog djelovanja. Koji su tvoji planovi za budućnost? Što se nadaš postići?
Moja je knjiga “Maslinova grančica” prvi je korak u ovom kontekstu.
Priče nekih ljudi o kojima sam pisala u knjizi još su nepoznatog završetka. Želim znati što će im se dogoditi, hoće li im NATO pomoći i spasiti ih od turske okupacije ili će umrijeti. Napisat ću nastavak knjige kad otkrijem kako sve završava. Trenutno radim na prevođenju “Maslinove grančice” na arapski, a uskoro bi trebao uslijediti i prijevod na engleski jezik.
U budućnosti planiram nastaviti pisati i napisati još više knjiga o raznim vrstama nepravde s kojom se ljudi suočavaju diljem svijeta jer je moj san doprinijeti stvaranju društva u kojem ćemo svi moći živjeti zajedno, bez obzira na religiju ili rasu.
Sanjam da ću biti glas istine i nevinih.
