Karolina Leaković, međunarodna je tajnica SDP-a Hrvatske, potpredsjednica Socijaldemokratskog foruma žena SDP-a i kandidatkinja SDP-a na listi Kukuriku koalicije za Europski parlament.
Kao dugogodišnja članica SDP-a i gorljiva zagovornica ravnopravnosti na svim razinama političkog djelovanja, jeste li zadovoljni rodnom strukturom koalicijske liste za EU parlament? 36 posto ne zadovoljava kvote propisane Zakonom o ravnopravnosti spolova – koji je Vaš komentar?
Riječ je o koalicijskoj listi, listi četiriju stranaka Kukuriku koalicije te kandidata SDSS-a i teško mi je govoriti u ime svih tih aktera. Govorit ću zato samo o SDP-u koji od 11 ima 6 mjesta, a od tih šest – mislim po prvi put na nekoj izbornoj listi paritet – 3 muškarca, 3 žene. Po mojem sudu – to je snažan signal, jer riječ je sasvim sigurno o ozbiljnoj koalicijskoj listi. Ne govorimo o jednom ili dva mandata, nego o pet, šest na koje računamo. Govorimo i o snažnim osobnostima, o ljudima koji su javnosti uglavnom dobro poznati (dobro, mene će tek upoznati), i koji će nesumnjivo snažno zagovarati politike rodne ravnopravnosti u Europskom parlamentu. To uostalom radimo i u Hrvatskoj, nemamo dva lica – jedno za Bruxelles, jedno za Zagreb. To nije slučaj na nekim drugim listama. Ondje i žene i muškarci glasaju rigidno i konzervativno kada je o ljudskim pravima riječ. Nadam se da će onih koji tako razmišljaju i djeluju u sljedećem sazivu Europskog parlamenta biti manje nego dosad te će i odluke biti drugačije.
Smatrate li da bi SDP mogao u neku ruku podbaciti, s obzirom na revitaliziranje desničarskog svjetonazora u Hrvatskoj, “dijeljenje” biračkog tijela s OraH-om i opću apatiju i nezadovoljstvo koje generiraju krivi potezi sadašnje Vlade?
Izbori za Europski parlament nisu tek referendum o radu aktualne vlade u nekoj zemlji članici. Jasno je da opozicija – i ne samo u Hrvatskoj, koristi i ovu priliku zaigrati na kartu mogućeg nezadovoljstva ili apatije. Mi vrlo dobro znamo da birači ljevice i lijevog centra itekako kritički promišljaju i artikuliraju odnos spram, uvjetno rečeno, tradicionalno velikih stranaka u tom dijelu spektra. Zato se i javljaju protestne stranke, protestni glasovi. Ne umanjujem pritom značaj opravdane ili konstruktivne kritike, kako se to nekad znalo nazivati, ali upozoravam na opasnost rasipanja glasova, kako to sugerira vaše pitanje. Jasno je da izbori za EP ne izazivaju snažne emocije – pa nismo mi u Hrvatskoj tu nikakav izuzetak. Ali s obzirom na uvećan značaj Europskog parlamenta i arhitekturu političkih odnosa u Uniji, bojim se da su stvari mnogo ozbiljnije. Uostalom, što reći o ljudima koji nose liste za Europski parlament a djelovanje u njemu smatraju manje važnim od djelovanja u nacionalnom parlamentu. Nekako mi to nije ozbiljna priča…
Kako komentirate odbacivanje provedbe progresivnog Edite Estrelina izvješća o seksualnom i reproduktivnom zdravlju žena iz 2013. godine, kao i činjenicu da je EU parlament odbacio u ožujku 2014. izvještaj Ines Cristine Zuber o jednakosti žena i muškaraca u Europskoj uniji, prvenstveno u domeni rada, tj. sigurnosti jednake plaće za isti posao?
Čude me ovaj šok, nevjerica i zaprepaštenje koje je odbacivanje tih izvješća izazvalo u dijelu medija. Pa što ste očekivali? Takav je odnos snaga u Parlamentu. Kad su konzervativci, desničari i demokršćani u većini na koga se prvog “udara”? Na žene i LGBT zajednicu. Bit će toga još, i to je realan scenarij ne uspije li progresivna ekipa na ovim izborima – a tu su, za nekih mjesec – objasniti – pa i brutalno kako to sad ja dijelom radim, o čemu se radi. Radi se o politikama koje negiraju dostignuća na kojima je izrasla Unija – koju možemo i moramo mijenjati nabolje to je sasvim sigurno, ali ne tako da imamo građane prvog i građan(k)e drugog reda. Kako moramo graditi socijalnu Europu a ne dopuštati teror bankara, tako moramo osigurati jednaka prava svima. Dobro zvuči, zar ne. No, je li realno? Dakako da jest.
Možda da iz nedavnog referenduma o braku izvučemo pouku, dvije? Što kažete? Toliko o tome da ne treba izlaziti na izbore, da ne treba razgovarati o politici ili da će to za nas učiniti netko drugi. Ili – ma nema šanse da se tako nešto dogodi. Ne u Hrvatskoj. O da, ima.
Koji je Vaš stav spram PES agende?
Sudjelovala sam u oblikovanju manifesta europskih socijalista i socijaldemokrata. Bijaše to naporan, mukotrpan proces jer morate usuglasiti stavove nekoliko desetaka stranaka, pridruženih im organizacija i inih te definirati prioritete koje svi mogu prigrliti kao svoje. U takvim situacijama uvijek postoji opasnost uvrštavanja onih “općih mjesta” – lijepo izgledaju na papiru ali ništa ne znače u praksi. Čini mi se, međutim, da je Manifest 2014 vješto izbjegao tu zamku. Deset je prioriteta, deset točaka, a konkretno se peta i šesta odnose na žene, rodnu ravnopravnost, LGBT, ljudska prava. Izrijekom ondje stoji, iako to nije ništa nova, ali hajde da ponovimo gradivo kako “žena ima pravo izbora”. Nije naodmet u ovom konzervativnom “boju” za “prirodno” naglašavati kako se polje dostignutih i zajamčenih prava žena stalno mora iznova osvajati. Znajući pritom da ni u svim ženama nemamo saveznice.
Na čemu bi se temeljili programi i politike SDP-a kojima biste promovirali potrebe, ali i probleme –prvenstveno vezane uz ogromnu nezaposlenost i iznimno loše gospodarsko stanje Hrvatske – u Europskom parlamentu?
Prvo na realnom pristupu, na inzistiranju na socijalnoj dimenziji Unije i na novoj industrijskoj agendi koju Europa naprosto mora osmisliti i provesti, ne zaboravljajući na radnička prava. Stvar na europskoj periferiji ne ohrabruje. Pred tim izazovima ne smijemo zatvarati oči. Nije to s EU uvijek bio slučaj, doduše. Mnogi su prijedlozi socijalista u Europskom parlamentu u proteklih pet godina prvo lakonski odbijani ili ismijavani, da bi ih se potom preuzelo i predstavilo kao spasonosne. Recimo, jamstvo za mlade ili porez na financijske transakcije. Sve se to moglo i ranije i izdašnije. E, ali dolazilo je iz “krive” skupine pa se nije htjelo (ili nije smjelo). Dakle, posla za progresivne, glasne i hrabre u Parlamentu ima.
{slika}Članak je nastao u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene koji provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu s Udrugom žena Hera, Prostorom rodne i medijske kulture K-zona i Radijom Kaj. Projekt financira Europska Unija u okviru IPA INFO 2012 te sufinancira Ured za udruge Vlade RH. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju mišljenje i stavove Europske unije niti Ureda za udruge Vlade RH.
