Docentica na Katedri za socijalnu politiku pri Studijskom centru socijalnog rada na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu Ivana Dobrotić za Libelu je govorila o usklađivanju roditeljskih i profesionalnih obaveza, odnosno o utjecaju kakav nedovoljan broj vrtića i jaslica ima na vrstu, ali i zaposlenje majki uopće. Dobrotić smatra da obiteljska politika treba voditi računa o kvaliteti obiteljskog života te stvaranju preduvjeta u kojima će buduć) roditelji moći imati željeni broj djece. Navedeno podrazumijeva, kazala je za Libelu, ulaganje u usluge te podršku obiteljima i roditeljstvu, te ulaganja u roditeljske dopuste, novčana davanja obiteljima te promjenu uvjeta na tržištu rada, posebice kada je u pitanju diskriminacija i nepovoljan položaj žena.
Eurostatova publikacija iz studenog 2017. pokazuje da zaposlenost žena opada s brojem djece što se može smatrati vrlo demotivirajućim podatkom za buduće obitelji. Možete li to komentirati?
Da, podaci kojima raspolažemo jasno pokazuju kako stope zaposlenosti žena padaju s većim brojem djece, posebice radi li se o djeci mlađoj od šest godina, dok se kasnije kada djeca krenu u osnovnu školu situacija ponešto popravlja. To je posebice slučaj u zemljama s izrazito familističkim obiteljskim politikama (npr. Češka, Slovačka) koje su dugo inzistirale na politikama dugih dopusta primarno usmjerenih majkama i nisu ulagale u jaslice. Taj je efekt znatno manje prisutan u zemljama poput Švedske gdje postoje znatno razvijenije politike usklađivanja obiteljskih obaveza i plaćenog rada koje jednaku važnost pridaju kako kvalitetnim shemama dopusta koje veliki naglasak stavljaju na aktivnu ulogu oba partnera, tako i kvalitetnim i priuštivim ranim i predškolskim programima gdje se svakom djetetu od prve godine života jamči mjesto u programu.
Koje bi bile vaše preporuke da se nepovoljna situacija za žene na tržištu rada poboljša?
Jedan od segmenata koji traži nužno poboljšanje su svakako usluge, ponajprije rani i predškolski programi, kako njihova dostupnost, tako i priuštivost i kvaliteta, ali i organizacija rada. Primjerice, predškolske ustanove često prate školski sustav te se ljetni režim rada proteže kroz dva mjeseca. Isto vrijedi i za druge usluge, npr. produženi boravak u školama koji je slabo raširen i roditeljima često slabo priuštiv.
Jedan od velikih problema je sve veći intenzitet rada o kojem se ne govori u tom kontekstu te diskriminacija žena na tržištu rada o kojoj se povremeno progovara, ali se ne djeluje. Istraživanja jasno pokazuju da su veliki intenzitet rada i “krutost” radnog mjesta ključni čimbenici većeg sukoba obiteljskih i poslovnih obaveza. K tome, istraživanja jasno pokazuju da su žene prilikom razgovora za posao izvrgnute različitim oblicima diskriminacije. Primjerice, pita ih se o bračnom statusu i broju djece tijekom razgovora za posao te o namjeri rađanja i planiranja obitelji. Također, žene sporije napreduju na radnom mjestu, a i velikom se broju žena zbog trudnoće i korištenja roditeljskih dopusta još uvijek prekida radni odnos. Sankcije za takve postupke nažalost izostaju, a velik ih broj žena niti ne prijavljuje jer su obeshrabrene i to svakako treba mijenjati. Situaciji uvelike doprinosi tradicionalno poimanje roditeljstva u hrvatskom društvu gdje se podrazumijeva kako je žena primarno odgovorna za brigu o djetetu te u konačnici i tradicionalne roditeljske prakse.
Još uvijek izostaje i naglasak na važnosti aktivne uključenosti očeva u rani odgoj i brigu o djetetu koji se sve više ističe u europskim zemljama budući da se pokazalo kako je to dobro kako za ravnopravniji položaj žena u javnoj i privatnoj sferi tako i za kognitivni i socijalni razvoj djeteta. U tom su segmentu ključni roditeljski dopusti, odnosno uvođenje isključivo očevih dopusta koji su dobro plaćeni i za koje se pokazalo da su jedna od rijetkih mjera obiteljske politike koje mijenja nepovoljan položaj žena u svim do sada spomenutim segmentima.
Govoreći o adekvatnom broju vrtića i jaslica, kakvo je stanje u Hrvatskoj te koji su dijelovi eventualno potkapacitirani?
Broj jaslica i vrtića u Hrvatskoj je nedovoljan. Prema zadnjim dostupnim podacima Državnog zavoda za statistiku, tek je 21,4 posto djece jasličke dobi i 59,2 posto djece vrtićke dobi polazilo jaslice i vrtiće u Hrvatskoj. To je znatno ispod barcelonskih ciljeva na području ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja koje postavlja EU, a kojima traži od zemalja članica da barem 33 posto djece jasličke i 90 posto djece vrtićke dobi bude obuhvaćeno predškolskim programima.
Štoviše, Hrvatska stoji najlošije na pokazatelju Europa 2020, a koji govori kako 95 posto djece između četvrte godine života i polaska u osnovnu školu treba biti obuhvaćeno predškolskim programima – 71,6 posto djece kod nas, naspram prosjeka EU28 od 93,9 posto. Za Hrvatsku su karakteristične i izrazite te sustavne regionalne razlike u obuhvaćenosti djece predškolskim programima, pri čemu su u posebno lošem položaju slavonske i slabije razvijene županije u središnjoj Hrvatskoj. Primjerice, u nekim slavonskim županijama svega 5 posto djece polazi jaslice, a u više od pola jedinica lokalne samouprave u RH uopće ne djeluju jaslice.
Do kakvih posljedica na privatnom, ali i profesionalnom planu roditelja navedena situacija dovodi?
Prvenstveno se roditelji suočavaju s poteškoćama pri usklađivanju obiteljskih obaveza i plaćenog rada. Ne omogućava im se istovremeno roditeljstvo i sudjelovanje na tržištu rada na što je jasno ukazala UNICEF-ova studija iz 2013. godine koja se provodila na reprezentativnom uzorku roditelja predškolske dobi u Hrvatskoj. Postojanje priuštivih i kvalitetnih jaslica i vrtića ključan je preduvjet za sudjelovanje roditelja na tržištu rada. Njihov nedostatak posebice pogađa žene, npr. analize su na hrvatskim podacima jasno pokazale (analiza Dobrotić, Matković i Baran objavljena u Reviji za socijalnu politiku 2010. godine) snažnu vezu između stopa zaposlenosti žena i obuhvaćenosti djece predškolskim programima. Naime, stope zaposlenosti žena bitno su više u županijama s većom obuhvaćenošću djece predškolskim programima, što potvrđuje i veliki broj inozemnih studija.
Dosadašnje analize u Hrvatskoj upozoravaju da neke lokalne sredine jednostavno nisu u mogućnosti same podnijeti izdatke koje traži širenje kapaciteta i sufinanciranje predškolskih programa te bi jedino pojačana i aktivnija intervencija države u to područje, prvenstveno ona financijska, mogla pridonijeti značajnijim promjenama u ublažavanju regionalnih razlika koje imamo u Hrvatskoj, a i doprinijeti općenito rastu obuhvaćenosti djece predškolskim programima.
Što je rezultat nedostatka regulacije i kvalitete segmenta predškolskog odgoja?
Što se tiče kvalitete predškolskih programa, činjenica je da se u Hrvatskoj suočavamo s prevelikim odgojno – obrazovnim skupinama te prevelikim brojem djece po jednom odgojitelju. No, možda nije najtočnije reći da u tom segmentu sustava nedostaje regulacija, pošto imamo Državni pedagoški standard koji je u konačnici i predvidio smanjenje odgojno-obrazovnih skupina i potrebu rasterećenja odgojitelja. Međutim, problem je što se državni standard u praksi ne provodi te općenito ne postoje adekvatni mehanizmi osiguranja kvalitete u sustavu ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Što se tiče podreguliranosti sustava, to svakako stoji u segmentima poput cijene programa ili kriterija upisa čime se djeca dodatno stavljaju u neravnopravan položaj budući da mogućnosti njihova pristupa predškolskim programima uvelike ovisi o mjestu njihova stanovanja budući da lokalne sredine daju različito izdašne subvencije ili pak socioekonomskom statusu njihova roditelja.
Kako se ova situacija konkretno održava na kvalitetu radnih prava žena?
Postojanje jasličkih i vrtićkih programa jedna je od ključnih pretpostavki za sudjelovanje roditelja, ponajprije žena na tržištu rada. Na to ukazuju i hrvatska i inozemna istraživanja. Primjerice, analiza Europske komisije iz 2014. godine pokazuje da četvrtina žena u zemljama EU-a je nezaposlena ili radi u nepunom radnom vremenu jer su im predškolski programi nedostupni, a polovina njih zbog toga što su im predškolski programi nepriuštivi.
Koja je korelacija između nesigurnih oblika i part-time poslova i kasnijeg siromaštva žena u starosti?
Rad u nepunom radnom vremenu ima i pozitivne i negativne strane kada govorimo o kvaliteti života žena. Iako se nepuno radno vrijeme često zagovara u neutralnim terminima, u pravilu ga, kada dođe do roditeljstva koriste žene te ono vodi sekundarnom položaju žena na tržištu rada i zadržavanju tradicionalnih obrazaca ponašanja u privatnoj sferi. Istraživanja jasno pokazuju da dok nepuno radno vrijeme u načelu olakšava usklađivanje obiteljskih obaveza i plaćenog rada te smanjuje stres zaposlenika, ono s druge strane vodi brojnim negativnim učincima poput nižeg položaja žena na tržištu rada i manjoj mogućnosti napredovanja te stručnog osposobljavanja, manjoj sigurnosti radnog mjesta te zaradi po satu rada i održavanju tradicionalnih rodnih praksi i uloga u kućanstvu. Također, javljaju se poteškoće prilikom prelaska iz zaposlenosti u nepunom na puno radno vrijeme i dolazi do tzv. nezaposlenosti s nepunim radnim vremenom, a u konačnici i manjih mirovina u starosti.
