Sjećate li se suza Sonje Lokar? Bilo je to na onom dramatičnom zadnjem Kongresu Saveza Komunista Jugoslavije početkom devedesetih kojeg je demonstrativno napustila delegacija Saveza Komunista Slovenije među kojima je bila Sonja Lokar koja je u suzama izašla iz dvorane. Te suze Sonje Lokar koje su obišle svijet nisu označavale samo kraj jedne monolitne političke stranke, nego i početak raspada jedne države koja će se srušiti u krvi i nasilju. Sonja Lokar ostala je članica transformirane komunističke parije u Socijaldemokratsku stranku Slovenije radeći puno na pitanjima položaja žena u politici i društvu. Ta pitanja pokazat će se ključnima za stupanj demokratičnosti ne samo slovenskog nego i europskih društava u kojima će žensko pitanje postati jedno od tema svjetonazorskih diskusija između ljevice i desnice.
Studirali ste francuski jezik i sociologiju na Sveučilištu u Ljubljani, a specijalizirali ste se baš za pitanje političkih partija, njihovog razvoja i za rodna pitanja. Mene bi zanimalo kako je došlo do toga da povezujete i teoriju i da postajete u isto vrijeme politička aktivistkinja?
Nekada, u socijalistička vremena, tko god je htio biti politički aktivan morao je jako mnogo učiti. Članom partije mogao si biti i bez toga, ali ako si želio biti aktivan i raditi nešto suvislo na političkom planu onda si morao mnogo učiti i kako smo mi mnogo učili od starih marksista i od Lenjina onda je bilo potpuno jasno da nema dobre političke akcije ako iza nje ne stoji duboko prostudirana teorija. Ja sam tako, radeći u politici cijelo vrijeme pokušavala da to što radim postavim na temelje nauke ili znanja ili poznavanja problema sa kojima sam se bavila.
Šira javnost vas poznaje kao političarku koja je vrlo emotivno doživjela raspad KPJ, a kasnije ste sudjelovali u transformiranju Partije u Socijaldemokratsku partiju. Kako se odvijao taj proces?
SKJ se raspao jer nije bio sposoban promijeniti se kao cjelina u Socijaldemokratsku partiju. Koja je bila glavna razlika između komunista i socijaldemokrata? Nije bila u vrijednostima, nije bila u ciljevima, nije bila u tome što se u društvu treba postići, ali je bila u pristupu kako da se to uradi. Komunisti su u Jugoslaviji imali revolucionarnu tradiciju. Izašli su iz jedne revolucionarne situacije i napravili su jedno društvo u kojem su postavili ciljeve da kapitalizam, koliko je to moguće, treba dokinuti odmah. Socijaldemokrati koji su više bili reformistički u kapitalističkim zemljama su unutar kapitalističkih zemalja tražili načine kako da polako, korak po korak, preobrate kapitalizam u socijalizam. To je bila osnovna razlika. Na kraju osamdesetih u Jugoslaviji je bilo potpuno jasno da kao komunisti nismo sposobni sami i bez velike demokratske rasprave u društvu i stvaranja novih političkih aktera koji će nas pokušati izvući ekonomske krize. Mi nismo mogli riješiti tu krizu jer nismo znali kako da to uradimo i pošto to nismo znali, čitava je država zapala najprije u socijalnu, a onda i političku krizu. Nastale su dvije struje unutar SKJ. Rekla bih da je jedna struja htjela ostati na vlasti pod svaku cijenu, a druga je shvatila da mora sići s vlasti ako želi svojem narodu i svojoj zemlji dobro. To su bili slovenski komunisti. Transformacija SKJ u Sloveniji u Socijaldemokratsku stranku bila je zapravo potpuno svjesno napravljen, mi bismo rekli sestop – silazak s vlasti i otvaranje prostora za političku konkurenciju u društvu. To se u drugim dijelovima Jugoslavije odvijalo potpuno drugačije, osim možda male sličnosti u Hrvatskoj naročito pred sam kraj osamdesetih, ali u Srbiji koja je tada bila ključna za to kako će se i što desiti s Jugoslavijom taj proces nije tekao i zbog toga se dogodilo to što se dogodilo: raspad SKJ što i nije bila tako strašna stvar, ali je svatko tko ima malo političke analitike i mozga mogao shvatiti da dolazi rat. Ja ne znam kako možeš razumjeti da dolazi rat, a da te to stvarno ne pogodi. Ja ne mogu razumjeti kako netko može reći “reagirala je emotivno”, a ne vidi da reagiram na ono što oni još ni ne primjećuju da dolazi. To je vrlo neobično.
Da, možda zaista nisu razumjeli što će se događati. To ratno vrijeme je doba repatrijarhalizacije, svi dosezi feminizma kao da se gube, kao da se sele i da sve kreće ispočetka. Kako ste doživjeli to rodno pitanje u tom ratnom vremenu? Kako ste se angažirali?
Ja nikada ne bih rekla da je socijalizam imao pravi feminizam. Socijalizam je imao ono što bih ja nazvala komunističke feministkinje koje su se sa pozicije vladajuće partije jako trudile da uvedu što je moguće više promjena u društvu koje bi ženama omogućile da žive kao ravnopravne članice tog društva, ali je uvijek prednost bila u oslobađanju rada, a tek onda na oslobađanju spola. To je bila, rekla bih, jedna tipična stvar u socijalizmu i što me je jako pogodilo kada sam razumjela da za pitanje rodne ravnopravnosti nikada nije pravo vrijeme nego se uvijek žene, čak i u Savezu Komunista kada god smo htjele istjerati nešto što nam je stvarno bilo važno mi smo to morale raditi “na mišiće” i uz veliko uvjeravanje ključnih lidera. Tek kad su nas oni podržali onda su prolazile stvari, ali su prošle velike stvari! Ja ne mogu tvrditi da socijalizam nije u mnogome unaprijedio položaj žena, ali ga je unaprijedio na način da su žene ipak ostale objekt muške politike,jedne napredne politike, ali politike s dozom onog odnosa “nije baš sad vrijeme za te stvari”. Mislim da je to bilo tipično, ali je došlo do promjena sistema i tada su izašle na javno vidjelo sve konzervativne snage u našim društvima. Mi nismo imali rat pa ne mogu reći da nas je rat toliko unazadio jer je to kratko trajalo, ali smo imali veliki udar konzervativnih snaga koje su na sve načine pokušale dokinuti sve što je socijalizam omogućio ženama da si izbore, jer ništa im nije bilo poklonjeno, ali su si one to izborile i socijalizam ih nije u tome sputavao nego na neki način i do neke mjere poticao. Recimo pravo na slobodno odlučivanje o rađanju: bilo je prvo napadnuto i to iz svih topova; onda, naravno, položaj žena na tržištu rada gdje se tada počelo maštati da žena treba ostati kod kuće: da budu majke i da ne trebaju toliko crnčiti, da imaju tri velike uloge od jedanput, da je to neka izmišljotina socijalizma koju treba odbaciti, da od toga djeca stradaju i tako dalje. Sve te konzervativne teorije su izlazile na vidjelo i mnoge manje obrazovane žene koje su mnogo i teško radile nekako su to čule na način: “pa možda stvarno to nama ne treba, možda bi bilo lakše da to nije tako” kao što je sada da moramo raditi tri smjene: jednu doma, jednu na poslu i još jednu u društvu kada nešto ne ide kako treba. Većina je jako brzo shvatila da ti koji to pričaju ne nude ništa što bi to vraćanje kući omogućilo na način da žena bude ekonomski samostalna i da ona doista može biti dobro plaćena majka i kućanica. To se pokazalo za jednu potpunu iluziju i velika većina žena je to vrlo brzo shvatila i nikad nije ni prihvatila i zato nisu prolazili prijedlozi, recimo, da se uvede tri godine bijedno plaćenog porodiljinog dopusta, da se ukinu vrtići, da se vjeronauk treba uvest u škole. To smo sve u Sloveniji žene, progresivne žene , neću reći samo bivše komunistkinje koje smo postale socijalne demokratkinje nego i mnoge druge žene koje su radile u seljačkoj stranci ili koje su radile u liberalnoj stranci ili radile u civilnom društvu ili u sindikatima – mi smo stvarale koalicije i branile zubima i uspjele smo što je bilo jako važno u to vrijeme. Bilo je pokušaja da nam se uruše osobna , socijalna i ekonomska prava i do neke je mjere to prošlo: osobne nam nisu mogli ukinuti, socijalna su nam dobro srezali, ekonomska su nam najviše srezali i to se danas jako osjeća. To se nije dogodilo preko noći nego malo po malo pa su umjesto stalne zaposlenosti,za žene su danas sva nova zaposlenja na kratki rok: na neke izvitoperene oblike zapošljavanja, samozapošljavanja i tako dalje te nesigurne i loše plaće. Puno je napastovanja i mobbinga na radnom mjestu, o tome žene šute jer nema novih radnih mjesta i plaše se o tome govoriti tako da se položaj žena naglo pogoršao. Poslije 2008. kada je izbila kriza to je postalo potpuno vidljivo: kada imaš prosperitet i kad ljudi rade, bez obzira na male plaće i rad u nesigurnim radnim odnosima ipak imaju kakvu takvu ekonomsku osnovicu da nekako žive, a da ne kukaju i da se ne muče do te mjere kao što se to desi kada nastupi ovakva masovna nezaposlenost i kada se za mlade ljude potpuno zatvore sva vrata i kad se svaki trese: “što će biti s mojim radnim mjestom?”, ako radiš u javnom sektoru sve postaje podređeno političkoj partiji koja tada vlada. To su veliki i potresni koraci unazad koje danas osjećaju žene u Sloveniji. Mislim da je to najveći problem.
Jedan od vaših velikih uspjeha je bavljenje političkim životom odnosno samim političkim partijama, pitanje kvote i važnosti ženske kvote pa bih vas zamolila da kažete o važnosti ženske kvote jer mi se čini da mnogi ne razumiju koji je taj smisao. Često se kao argument navodi da nije važno je li muškarac ili žena bitno je da je kvalitetan, pa pokušajte obrazložiti razloge zašto su kvote potrebne i koje ste kvote i u kojim sferama uspjeli izboriti.
Najzanimljivija stvar u vezi s tom promjenom sistema je bila ta da na svim drugim područjima, sve do 2008. mi žene smo se dosta dobro hrvale i branile svoja stečena prava, ali jedno smo pravo izgubile na dan prvih takozvanih slobodnih i fer izbora, a to je bio naš prostor u političkom životu. Nije taj prostor u socijalizmu bio idealan, daleko od toga. Imale smo oko 26 posto u parlamentu koji nije imao jednaku moć kao što to imaju današnji parlamenti, ali imale smo 26 posto. U vladama smo imale 12 posto do 15 posto, a što se tiče samih izvršnih tijela partije gdje je stvarna moć bila koncentrirana tu smo imale osam posto znači nije socijalizam potpuno riješio pitanje političke zastupljenosti žena iako je uvijek o tome nešto pričao i nekakve društvene i kadrovske dogovore sklapao kako će se te, danas bi rekli targets ne bi rekli kvote, postići. Kada je izbila demokracija onda se pokazalo da smo zapravo izgubile korak. U jednom trenutku kada se taj prozor otvorio nismo uskočile kroz taj prozor, nismo se odmah osnažile u smislu da budemo u vodstvima političkih partija u dovoljnom broju pa kad su partije pravile prve liste zaboravile su na žene pa onda je osvanuo parlament u kojem je bilo trećina žena u odnosu na prije. Što je još bilo Bog Bogova, u Hrvatskoj se taj isti proces desio, samo što ste vi spali na tri posto , a mi smo ipak završili između 13 posto i 18 posto, zavisno od kojeg Doma jer smo imali tri Doma. Onda se pokazala još jedna grozna stvar da kada dođe do političke promjene i kada se kockice poslože i kada se zauzmu pozicije onda treba sljedećih dvadeset godina da bi se te pozicije mijenjale i ne mogu se uopće promijeniti ako se ne organizira veliki pritisak na političke aktere da te promjene moraju raditi. I to je bila ta borba za kvote.
Borba za kvote je bila pokušaj da u dovoljno velikom broju žene uđu u politiku kako bi politiku mogle mijenjati jer je bilo očito da politika bez žena radi protiv interesa žena. To je postalo ženama potpuno jasno i da nam ne pomažu civilno društvene organizacije same po sebi jer se partije “popiške” na njih i baš ih boli tur jer taj pritisak nije nikada dovoljno velik, treba raditi na svim nivoima: treba pritiskati izvana, treba pritiskati iznutra, treba pritiskati odozgo i zapravo smo to, mi žene, radile dvadeset godina da smo naše partije koliko toliko, ne bih rekla uvjerile nego prisilile da prihvate da ne mogu raditi bez barem trećine. U mojoj je partiji 40 posto žena i imamo ih sada i u rukovodstvima, malo je teže na listama jer su tu drugi problemi, ali je ista stvar mi imamo na listama čak nekada polovinu žena kandidata pitanje je kako budu izabrane ili ne budu. Iskustvo žena u Sloveniji je da se ne može izboriti veći postotak žena na pozicijama moći u jednoj partiji nego to treba raditi zajedno. Trebaju sve žene iz svih partija raditi povezano, žene iz svih civilnih društava raditi povezano i treba to staviti u zakon. Jer naše partije su olako (shvatile kvote):, naša partija je prva uvela kvote i onda su ostale partije osjećale da ju moraju uvesti iako je nijedna nije poštivala. Lijepo su ih napisale i onda se popiškile na njih i onda je bio problem kako naše partije privoliti da ta kvota ne bude samo slovo na papiru u statutu. Shvatile smo da moramo ozakoniti kvote i onda smo vodile tu bitku za kvote.
Prvo smo morale naučiti da moramo raditi zajedno jer dok to nismo naučile, bilo je sedam pokušaja da se uvedu kvote u zakon od 1992. do 2002. i svi su pokušaji propali zato što kada smo došle mi žene iz SD-a i predložile kvote pa su nas na nož dočekale žene iz Liberala i rekle su da to ne valja jer to nije bio njihov prijedlog, kada su one došle sa prijedlogom svojih kvota onda smo mi rekli to ne valja jer to nije bio naš prijedlog i tako smo se dovijali deset godina. Nakon deset godina kada smo sve izgubile i pale na sedam posto u parlamentu sa 13 posto na sedam posto; već je 13 posto bio bad, ali sedam posto je Saudijska Arabija! Onda je stvarno došlo do pameti da se tako više ne može i onda smo napravile nešto što smo nazvale Koalicija za peritet. U nju su ušle žene iz svih partija, sindikata, stručnjakinje čak i nekoliko izvrsnih muškaraca, recimo dva ustavna sudca su bili naši saveznici u toj priči i postavili smo zahtjev da se mijenja ustav jer kad god smo došli s kvotama onda je stručna služba u parlamentu rekla da je to protuustavno jer bi time napravili duplu štetu, najprije bi štetili muškarcima, i drugo, štetili bi ženama: muškarcima zato što su sposobni pa bi ih kvote odbacile, a ženama zato što bi ogradili na kvotu na tih 30 posto. To sve nema nikakve veze s pameću, ali to su bili argumenti i nikako to nismo mogli proći dok nismo riješili da moramo Ustav mijenjati, a za mijenjanje ustava trebaju ti dvije trećine glasova u parlamentu. Bilo je baš teško, ali radili smo to u vrijeme kada se Slovenija trebala priključiti Europskoj Uniji pa je onda , dobro smo to smislili jer smo privolile svoje saveznice iz EU da su one pritisnule na svoje muške leadere, a muški leaderi naše leadere pa je došao pritisak sa vrha. U isto smo vrijeme organizirale tu koaliciju koja je pritiskala odozdo. Kada su ta dva pritiska stisnula muškarce u sredinu naše partijski leaderi nisu imali kuda, morali su. I tako smo mijenjali ustav od 2002. do 2004. uradile smo sve što prije nismo mogli deset godina.
Promijenile smo ustav i onda smo za tri godine donijele zakon o kvotama za sve nivoe: najprije za Europski parlament, pa onda za lokalnu razinu i na kraju za državnu. Naravno, kao i svaka velika stvar koja se pomakne, pomakne se traljavo i pomakne se napola. Kada vi sada pogledate naše kvote i kako su one napravljene vidite da ne valjaju pišljiva boba osim one koje su bile prihvaćene za lokalnu samoupravu. Zašto? Zato što prvo je trajalo tri mandata da u cjelini stupe na snagu, to je prvo bilo grozno. Najvažnija stvar kod kvota je da imate pravila rangiranja pa tako u zakonu o kvotama može pisati da 60 posto žena treba biti na listama, ali ako ne piše da one moraju biti razvrstane po listama da dolazi jedno muško, pa jedno žensko može dogoditi da nijedna žena ne bude izabrana. Mi imamo takav slučaj, pokazao se na lokalnom nivou: najprije smo imali 20 posto kvote i svaka treća je morala biti žena na listi, pa smo imali 30 posto i svaka treća i sad ćemo imati sljedeće izbore gdje mora biti 40 posto , ali u prvoj polovini liste mora biti zipper jedan muškarac pa jedna žena ili obrnuto. Nakon dva izbora na lokalno nivou mi smo se ipak s tim kvotama popeli sa bijednih 11 posto na 22 posto, ali nikako na 30 posto jer svaka treća nije dovoljno da bi se popele do tog postotka. Sada kada ćemo imati jedno muško i jedno žensko u prvoj polovini liste sigurna sam da ćemo stići do 30 posto, a mogli bi i preskočiti jer je sada i u društvu jedna druga klima i veća otvorenost prema ženama nego što je bila pa će to možda biti lakše.
Na razini države imamo vrlo glup sistem on ima liste, ali što ti to vrijedi kada u svakoj jedinici imaš samo po jednog kandidata i to zapravo znači da ne možemo napravit zipper. Imamo listu, ali svatko trči u svojoj jedinici i što se dogodi? Muškarci koji vode izborne procese i koji odlučuju oni znaju koje su to izborne jedinice u kojima ima šanse da partijski kandidat pobijedi. Cijela se bitka svodi na to da se žene u partijama mogu plasirati tu (u izborne jedinice) gdje muškarci znaju da postoji mogućnost pobjede. Napravili smo jedno istraživanje u okviru ženskog lobija Slovenije koji je zamijenio onu koaliciju za peritet i dokazali smo da je u pet izbornih krugova da su sve velike partije sistematski diskriminirale žene kada su ih stavljale u izborne jedinice u kojima one nisu mogle pobijediti. Razvrstali smo sve izborne okruge za svaku partiju posebno na one koji su: dobitni, koji su skoro dobitni, koji su nekada dobitni i koji su crna rupa. Što se pokazalo? Najbolja partija, to je bila Socijaldemokratska – moja partija, dala je svojim kandidatkinjama 20 posto takvih mjesta koja su bila apsolutno dobitna. Najgora partija dala je 6 posto takvih mjesta. Zamislite u pet krugova izbora! Kada smo to javno objavile i kad smo te rezultate poslale svim kandidatkinjama svih stranaka, prije nego što su oni napravili raspored onda je nastala pometnja u strankama jer su vidjeli da više ne mogu zavitlavati žene i nisu više mogli prikrivati fakte.Drugo, na sceni su se stvorile dvije nove stranke jedna lijeva, koja nije dobro znala gdje su im dobitna mjesta i imala je skoro 50 posto kandidatkinja i jedna centralno – desna koja isto tako nije znala gdje će biti najjača i isto je tako imala skoro 50 posto kandidatkinja pa je onda zakonom slučajnosti u te dvije stranke ušlo praktički pola – pola. I zato danas imamo u Parlamentu u Sloveniji 33 posto žena u parlamentu, ali se to sutra može promijeniti jer ako ne bude opet velike akcije sa kojom se opet pritišće na stranke: da moraju imati polovinu žena, da moraju ženama davati pola okruga koji su za njih dobitni može nam se dogoditi da padnemo natrag na 10 posto ili na 12, 13 posto kao što je bilo u prošlosti.
Naš izborni sistem za Europsku Uniju je idealan za to da se može napraviti ravnopravnost spolova jer je to jedna izborna jedinica i ima samo osam mjesta na toj listi. Cijela država je jedna izborna jedinica, znači uvesti zipper i uvesti da svaki drugi izbor na vrhu liste bude žena i da su liste, recimo, zatvorene; bilo bi idealno , bilo bi pola –pola, ali nije tako. Prvo zato što zakon kaže da oba spola, barem jedan od oba spola mora biti predstavljen u prvoj polovini liste. To znači da bi se žena praktički znači mogla naći na četvrtom mjestu. Nikada u historiji u izboru Slovenije za Europski Parlament nijedna partija nije dobila četiri mjesta u EU parlamentu, najviše partija je dobilo po jedno mjesto, tri partije su dobile po dva mjesta. Znači, da nismo na mišiće gurale žene na čelo liste, nismo uspjele niti jedna žena nije kandidirana na čelo liste, niti jedne stvarne partije koja je mogla ući u EU parlament, ali smo sve velike partije barem sve privolile da stave žene na drugo mjesto i tako je uspjelo da su žene danas dobro zastupljene u Europskom parlamentu. Uspjelo je i zato što smo izgubili dva parlamentarca i tu su onda žene ušle, zapravo izgubili smo jednog zato što je postao korumpiran i morao je otići pa je tu uskočila žena. Dobili smo još jedno mjesto u europskom parlamentu, imali smo sedam pa smo dobili osam pa je onda iz jedne stranke ušla žena koja je bila treća. Tako smo, eto, došli do toga da imamo u europskom parlamentu četiri žene i četiri muškarca, pola – pola.
Dugo vremena ste angažirani u europskom parlamentu u ženskom lobiju. Kako funkcionira ženski lobiji i kako je bilo raditi svih ovih godina?
Ženski lobiji je jedna velika stvar. To je više od 2,000 nevladinih organizacija koje su se sve udružile . Te organizacije su različite: nema tu samo lijevih ima tu i srednjih, a ima i desnih, ali manje. Uglavnom centar i ljevica prevladavaju, po načinu na koji razmišljaju te žene rekla bih. Drugo, one se bave jako različitim pitanjima od pitanja mira do pitanja nasilja nad ženama do ekonomskih pitanja, do pitanja koja se odnose na diskriminaciju, posebnih grupa žena kao što su imigrantkinje, Romkinje, manjinske žene i tako dalje. Svim tim ženama je zajednička potreba da u europskoj politici postignemo pola – pola jer Europa nije rajski vrt! Ima u skandinavskim zemljama standarde o kojima mi možemo samo sanjati, a većina je zapravo mnogo ispod tih standarda. Imamo čak zemlje u Europi koje danas imaju sedam do devet posto žena u parlamentu i to je vrlo, vrlo tužno. To nisu baš ni male zemlje, recimo Mađarska je jedna dosta velika zemlja pa ima malo žena u parlamentu.
Ono što smo, žene iz ove regije, donijele u taj pokret, mi smo ih zapravo ponukale da počnu praviti prve koalicije za paritet i da rade kampanje za paritet. To smo radile već 2004. i ponovno s njima 2009. moram vam reći da je zbog tih akcija došlo do neke promjene koje deset godina nije bilo. Europski parlament je deset godina bio na 30 posto žena u parlamentu. Zbog tih naših akcija na zadnjim je izborima broj žena poskočio na 35 posto.
Ono što je bilo paradoksalno je da su prodrle desne žene. Ljevica se uspavala i mislila je da je to tema koja je njezina i da je tu neprikosnovena, li su za to vrijeme desne partije prihvatile kvote, počele raditi na pitanjima ženske politike, ne bih rekla ravnopravnosti nego baš na njihov način. Jer desnica ne shvaća na isti način pitanja žena kao ljevica. Ima potpuno drugačije odgovore u mnogim pitanjima oko porodice, abortusa, oko tržišta rada to su potpuno različiti odgovori, ali jesu odgovori. Prije nisu imali odgovore, sad imaju odgovore. Došlo je do jedne potpuno nove političke situacije gdje je čitav taj napor progresivnih žena da svoje stranke poguraju, da njihove stranke shvate i da postanu paritetne i tako dalje doveo do toga da je zapravo ušlo u europsku politiku više desnih žena.
Još se jedna stvar desila: kada žene s desnice uđu u politiku one su kao i na ljevici dosljednije od muškaraca i to ti je onda veliki problem. Imamo otvoreno političko polje o tome kako će se u budućnosti rješavati pitanje jednakosti spolova jer imamo na obije strane i na desnici i na ljevici dvije sukobljene strategije , a ljevica se nećka da svoju strategiju osuvremeni i radikalizira. Zbog toga, što to ne radi, gubi izbore! I ne razumije da zbog toga gubi izbore.
Prilagodila Marta Majnarić
