Ušutkavanje aktivista/kinja koje na bilo koji način predstavljaju percipiranu prijetnju za status quo, iz dana u dan sve je očitije. Pokušaji ušutkavanja glasova koji se usuđuju govoriti protiv postojećeg sustava prožetog neoprostivim nejednakostima nisu ništa više od još jednog načina na koji se nastoji očuvati neuravnoteženu dinamika moći koja postoji između privilegiranog tlačitelja/kolonizatora i marginaliziranih potlačenih/koloniziranih.
Dok se u virtualnom svijetu glasovi oduzimaju upornim blokiranjem poznatih aktivističkih profila na Facebooku, Twitteru ili Instagramu pod izgovorom “kršenja pravila” određene društvene mreže, u stvarnom se svijetu oduzimanje glasova manifestira kroz mnogo zlokobnije nezakonite progone aktivista/kinja, pritvaranje istih pa čak i linčovanje u svrhu sprječavanje organizacije i solidarizacije potlačenih.
Feministička borba protiv patrijarhata, prosvjedi Žutih prsluka u Francuskoj, Izraelsko-palestinski sukob, kurdska borba za slobodu, kao i cjelokupna revolucija u Rojavi (zajedno s nedavnim kontroverznim povlačenjem američke vojske sa sjeverno-sirijskog teritorija) – sve su to primjeri navedene neuravnotežene dinamike moći i otpora protiv nje, iako svaki na svoj način. Što se tiče reakcija koje njihovo postojanje izaziva, navedeni primjeri također služe kao poziv na preispitivanje onoga što uistinu čini oslobođenje, solidarnost i dekolonizaciju. Da bi istinsko oslobođenje bilo moguća, revolucionarna misao se mora osloboditi ‘default’ statusa koji uživaju zapadne ideologije, čime se omogućuje kolonizacija čak i ne-zapadne misli. Revolucionarna misao mora uzeti u obzir pokrete kakvi jesu – unutar vlastitih, realnih okolnosti. I prije svega, mora shvatiti važnost informirane, samokritične i nesebične solidarnosti – solidarnosti koja ne očekuje ništa zauzvrat, solidarnosti koja ponekad ne uključuje aktivno djelovanje i ne postaje “glasom onih čiji se glasovi ne čuju”, već jednostavno uključuje odmak u svrhu pružanja javnog/medijskom prostora ‘bezglasnima’.
Kao takve, teme borbe protiv ugnjetavanja, dekolonizacije, antikapitalizma, revolucionarnih pokreta i konačno oslobođenja su univerzalne i relevantne za sve koji teže promjeni, neovisno od geografskog područja i neposrednih okolnosti.
O tim i drugim relevantnim temama razgovarala sam s kurdskom akademkinjom, aktivistkinjom, pjesnikinjom i feministkinjom dr. Hawzhin Azeez – pokretačicom The Middle Eastern Feminist i Hawzhin.press. Kao što je navedeno na njezinoj internetskoj stranici, “njezina iskustva kao djeteta izbjeglice (iz Južnog Kurdistana), pogođenog beskućništvom, siromaštvom, bezdržavnošću i golemim gubitcima unutar obitelji i zajednice zbog sudjelovanja u otporu kurdskih Pešmergi, i dalje su temelj njezine političke perspektive i ideologije. Potaknuta željom za promicanjem mira i stabilnosti, Azeez radi na iznalaženju alternative neoliberalnim kapitalističkim intervencionističkim metodama izgradnje mira i promicanja demokracije.”
Teme o kojima objavljuje kreću se od Demokratskog konfederalizma Abdullaha Öcalana, kurdskog oslobođenja, YPG-YPJ do kolonijalizma, imperijalizma, rodnog ugnjetavanja i više, zbog čega je i sama bila izložena spomenutim pokušajima ušutkavanja putem ustrajne neopravdane cenzure i deaktivacije online profila u svrhu ograničavanja dosega aktivističke misli.
Na svojoj web stranici Hawzhin.press pokrivaš čitavu lepezu tema koje se tiču marginalizacije i ugnjetavanja iz vrlo zanimljive antikolonijalne perspektive koja se uvelike razlikuje od “fetišizacije borbe” koja se tako često vidi u medijima. Možeš li našim čitateljima reći više o onome što te je najprije navelo na to da počneš pisati na takav način? Zašto su takve teme posebno važne u sadašnjem trenutku?
Pod dubokim sam utjecajem koncepta intersekcionalnosti, teorije koju je prva predložila Kimberlé Williams Crenshaw, koja je, govoreći kao crnkinja, primijetila načine na koje se pri svakodnevnim iskustvima ugnjetavanja križaju različiti markeri identiteta kao što su klasa, rod, seksualnost, rasa itd.
Istovremeno, moja vlastita iskustva rata i opresije koju sam doživjela kao kurdska žena, kao osoba bez države te kao pripadnica duboko potlačene manjine, utjecala su na moj subjektivni stav, internalizaciju političke misli i njezino naknadno izražavanje. Previše revolucija u društvima u razvoju podvrgnuto je elitističkim, akademskim, eurocentričnim interpretacijama. Naš aktivizam, naše ideologije oslobođenja, naša borba za kolektivno oslobođenje oduvijek su bili obojeni, analizirani i interpretirani u odnosu na bijelo, zapadno društvo i interakciju s istim.
Osim toga, velika sam pobornica kršenja svih oblika granica koje su nam nametnute kao ženama u tradicionalnim patrijarhalnim društvima. Žene u bezdržavnim, marginaliziranim suočene su s dodatnim preprekama u pogledu tabua, ušutkavanja i brisanja njihovog postojanja. Zbog toga je iznimno važno, i još dvostruko teže, govoriti naše istine, posjedovati naše prostore, dijeliti naše priče i glasno zahtijevati pravo izražavanja. Kako bi preživjele u većinom tradicionalnom i patrijarhalnom društvu koje se bori protiv ‘vanjskog’ ugnjetavanja, mogućnost izražavanja je od iznimne važnosti- Ona za žene predstavlja postojanje, jer ne samo da se suočavamo s opresijom kojoj je podvrgnuto čitavo društvo u kojem živimo, već istu trpimo i od vlastitih sunarodnjaka. Ako je izražavanje jednako postojanju, onda je govor za Kurdinje duboki čin revolucionarne ljubavi prema sebi i feminističke solidarnosti. Kada govorim, također sam duboko svjestna svoje relativne privilegije, vidim sebe kao osobu koja govori za žene koje to ne mogu, za one koji su ušutkane i za one koji se bore da razbiju jaram sramote i tabuima prožete tišine koja ih okružuje. Baš kao što nam intersekcionalnost pruža samokritičnu i refleksivnu leću za analizu isprepletenosti ugnjetavanja u našim životima i društvima, ona nam također može pomoći da nas informira o načinima na koje možemo iskoristiti vlastite privilegije za stvaranje platformi usmjerenih ka podizanju svijesti, solidarnosti i revolucionarnoj praksi.
Duboko pod utjecajem djela poput “Discourse on Colonialism” Aimea Cesairea, “The Colonizer and the Colonized” Alberta Memmija, te naravno Fanonova “The Wretched of the Earth“, ne vjerujem da bilo kakva analiza o stradanju potlačenih u takozvanim post-kolonijalnim društvima može biti smislena bez dubokog razumijevanja političko-povijesnog konteksta koji informira stvarnost naših života i uvjetuje opresiju koju danas proživljavamo.
Postoji, naravno, mnogo napetosti pri pisanju i govoru o temama koje su duboko politički složene i zahtijevaju snažno teoretsko razumijevanje kako bi se mogle dostatno analizirati, a da pritom zadrže sposobnost lakog komuniciranja s publikom koja posjeduje tek ‘laičko’ razumijevanja naših života. Iz tog razloga, poezija i određena razina na taj način kreativne rječitosti nužnost je koju zahtjeva teret koji nosimo kao akademski/e aktivisti/kinje – teret dužnosti dosezanja što većeg broja ljudi, što šireg educiranja i ostvarenje što šireg stupnja empatije spram naših ciljeva. Ali, najvažnije, potreba za govorom o neprestanoj nepravdi koju proživljavamo kao žene i kao Kurdinje s moje strane postala je toliko nepodnošljiva da je zahtijevala ‘ispušni ventil’. Ta potreba se prvo manifestirala kroz stranicu The Middle Eastern Feminist, ali se odatle razvijala i rasla zajedno s revolucijom u Rojavi.
{slika}
Moguće je tvrditi da je spomenuta ‘fetišizacija borbe’ bila, i još uvijek je, najizraženija u kontekstu revolucije u Rojavi – koja je tijekom posljednjih godina često predstavljena u prilično senzacionalističkom i plitkom ‘YPJ vs ISIS’ okviru ili kroz idealiziranu naraciju ‘salonske ljevice’. Po tvom mišljenju, koji je temeljni uzrok takve percepcije ne-zapadnih pokreta kao svojevrsne “predstave za zabavu” zapada?
Nakon završetka Hladnog rata i binarne podjele svijeta, zapadni argumenti izneseni u djelima kao što je Huntingtonov “Clash of Civilizations” i Fukuyamin “Kraj povijesti” dali su vjetar u leđa Orijentalizaciji istočnih pokreta. Taj doprinos orijentalizaciji prožet je internaliziranom sigurnošću eurocentričnog neoliberalnog, kapitalističkog sustava u vlastitu nezamjenjivost, pritom smatrajući sve druge alternative kao inferiorne i nedostatne. Brak orijentalizacije i ideje da je neoliberalni kapitalizam krajnji doseg civilizacije je nešto što su zapadne ljevičarski pokreti duboko internalizirali. U kontekstu međunarodne ljevice, konstantno su uočljivi zabrinjavajući i problematični trendovi bijele privilegije i rasizma, čak i kada se manifestiraju kroz svojevrsno nenamjerno otimanje diskursa borbe potlačenih u ‘najboljoj namjeri’. Konkretno, kao Kurdinje, kada ukazujemo na te problematične prakse usmjerene na nas, našu opresiju i naše oslobodilačke pokrete, sama ta ‘dobronamjerna’ ljevica često nam se obraća s očitom snishodljivošću, a ponekad čak i izravno utišava.
Percipirane smo kao neka čudnovata pojava jer smo inherentno viđene kao nesposobne za stvaranje složenih ideoloških narativa vezanih uz vlastito oslobođenje. Zapad, dakako, želi da se rješenje za našu opresiju (za koju je zapad uvelike i odgovoran) uklapa upravo u zapadni ideološki okvir. Smatrane smo nesposobnima za stvaranje revolucionarnih pokreta koji su odvojeni od eurocentričnih iskustava revolucije i oslobođenja. Orijentaliziranost našega oslobođenja, objektivizacija i drugost naših revolucija je nešto što međunarodna ljevica mora, hitno sama sa sobom riješiti. Trenutna praksa nastavlja stvarati ideološke barijere, ograničavajući našu međusobnu povezanost i sprečavajući nas da nadiđemo razlike i pronađemo zajedničku osnovu borbe.
Ključna točka na koju se valja osvrnuti je specifičan militantni aktivizam i hrabrost YPJ-a u borbi protiv ISIS-a nasuprot aktivizmu ‘salonske ljevice’. To je uglavnom rezultat namjernog promicanja političke apatije neoliberalnog kapitalističkog sustava kao načina onesposobljavanja pojedinaca. Taj gubitak stvarne moći duboko je kontradiktoran i zbunjujuć u društvu koje se tako snažno temelji na hiper-individualizmu. Ako je pojedinac početak i kraj eurocentričnog društva, a njegov glas je tako očigledno irelevantan – kako je moguće vidjeti na primjeru Trumpove Amerike i dubokom osjećaju demoralizacije u Europi itd. – onda se radi o sakaćenju duha i psihe pojedinca. Nasuprot tome, istočne se ideologije, poput Demokratskog konfederalizma u Rojavi, na primjer, služe pojmom kolektivnog dobra kao sredstvom ponovnog osnaživanja pojedinca i poticanja osjećaja uzajamne građanske odgovornosti i solidarnosti.
YPJ se bori, na primjer, zato što se bori za sebe, ali i za tisuće drugih žena koje se svakodnevno suočavaju s ušutkavanjem, posramljivanjem i ugnjetavanjem. YPJ se bori unutar svog društva, ali i protiv vanjskih sila poput kapitalizma ili patrijarhata utjelovljenog kroz, primjerice, ISIS. Teret koji nose je dvostruk, ali je utemeljen na složenom razumijevanju povijesti, identiteta, kapitalizma i patrijarhata.
Druga važna točka je da u društvima kao što je Rojava, koja su poljoprivredna i tehnološki nerazvijena društva i online aktivizam predstavlja relativno novi proces te također nedovoljno utječe na oblik ugnjetavanja s kojim se ljudi ondje suočavaju. Tehnologija i informacijska revolucija putem medija kao što su Facebook i Twitter, omogućili su nam da lako dopremo do tisuća, ako ne i milijuna gledatelja/čitatelja na koje možemo utjecati jednostavnim pritiskom gumba. No, loša strana toga jest da promovira koncept “ratnika/ce na tipkovnici” unutar ljevice do te mjere da mnogi aktivisti/kinje jedva napuštaju svoja četiri zida i vrlo malo sudjeluju u ‘realnim’ prosvjedima i aktivizmu. Izlazak na ulice, zauzimanje vlastitih gradova i fizičko prisustvo bitni su za aktivizam. Zato su manifestacije kao što je Ženski marš koji je privukao tisuće žena i saveznika u raznim zemljama zapadnog svijeta, i dalje tek pozitivna iznimka u zapadnom svijetu. Nedavna mobilizacija Žutih prsluka također je snažan prikaz potrebnog kolektivnog fizičkog djelovanja protiv ugnjetavanja od strane države.
Nasuprot tome, na mjestima poput Rojave prosvjedi, masovna akcija i izravno sudjelovanje i uključivanje ne samo unutar političkog nego i ideološkog obrazovanja bitan su dio političkog društva. Ovi tipovi kolektivnog fizičkog djelovanja sastavni su i integralni element politike otpora unutar društva Rojave. Navedeno djelovanje ne služi samo povećanju međudruštvenih veza unutar danog društva te povećanju osjećaja uzajamne empatije i solidarnosti, već služe i ‘vanjskom svijetu’ u regiji i šire kao kvalitetan primjer jedinstva. Takve akcije prekidaju proces kolonizacije, internalizaciju nejedinstva koja je postala sastavnim dijelom našeg kontinuiranog ugnjetavanja i služe kao model za stvaranje anti-kolonijalnog narativa unutar zajednice, ali i etičkog okvira pojedinca.
Govorim protiv fetišizacije naših borbi, jer dok smo orijentalizirane, objektivizirane i otjerane, također smo negativno feminizirane i infantilizirane. Naše revolucionarke postale su metom egzotizacije i seksualizacije kurdske borbe. Odbacujući tu fetišizaciju borbe, govoreći i izražavajući se, ponekad prisilno zauzimajući prostor i ispravljajući eurocentričke analize naše revolucije, odbacujemo orijentalizaciju i vraćamo izgubljenu moć učinkovitog djelovanja.
{slika}
Uz revoluciju u Rojavi, i brojne urođeničke ili općenito ne-bijelačke borbe za slobodu, također ne uspijevaju izbjeći podvrgavanje analizi pod nadzorom onoga što nazivaš ‘zapadnim pogledom’. Možeš li detaljnije pojasniti što čini ‘zapadni pogled’ i kakav je njegov utjecaj?
Zapadni pogled je analitička leća, sveobuhvatni i informirajući kolonijalni mentalitet kroz koji se vide i analiziraju nebjelačke borbe. To je hegemonizacija bijelačkih narativa i subjektivnosti. Kao što su žene suočene s ‘muškim pogledom’ kroz koji se postojanje žena definira iz patrijarhalne muške perspektive, kao što se queer i trans osobe promatraju kroz cis-normativne heteroseksualne leće, tako se i nebjelačke borbe promatraju kroz ‘zapadni pogled’.
Naravno, bjelački ‘zapadni pogled’ je problematičan jer gleda na naše oslobodilačke pokrete iz vrlo specifične i ograničene perspektive koja je daleko od stvarnih iskustava i stvarnosti nebijelih pojedinaca. U slučaju Kurda/inja, primjerice, zapadni akademici, muškarci, kroz povijest su najčešće bili oni koji su govorili o tome kako se osjećamo, kako reagiramo, kako mislimo. Naše borbe za oslobođenje su stoga analizirane skupom analitičkih alata koji su ograničeni u mogućnosti poimanja cjelovitosti i složenosti naših iskustava. Zapadni pogled voli jednostavne narative poput “mi protiv njih” ili pak “s nama ili protiv nas”. Izraelsko-palestinski problem savršen je primjer tog prekomjernog pojednostavljenja i polarizacije. Upravo zbog inherentnih ograničenja unutar analitičkog repertoara bijelog, zapadnog pogleda, postoji mnogo nesporazuma i često pojednostavljenje naših borbi za slobodu na sasvim beskorisne načine. Jedan takav primjer je tekući diskurs o “Kurdima teroristima” i tekuće usporedbe YPGa i YPJa s Kurdistanskom radničkom partijom. Zapadni pogled i pripadajuća mu institucionalizirana moć i privilegija doveo je do potrebe da se borba za oslobođenje Kurda/inja konačno stavi u kontekst kolonijalnog utjecaja i suvremene redefinicije granica Bliskog istoka te posljedične internalizacije istih. Zapadni pogled ne vidi međusobno povezanu prirodu višestrukih, odvojenih, a opet jačajućih oslobodilačkih pokreta i narativa.
Naši su životi mnogo složeniji nego što se to želi prikazati. Upravo iz tog razloga rješenje našeg oslobođenja je daleko složenije i teže nego što Zapadni, bijeli pogled može shvatiti ili biti spreman razumjeti.
{slika}
Kako komentiraš činjenicu da čak i u “dobronamjernom” kontekstu (kao što je slučaj pretjerane idealizacije revolucije u Rojavi i kurdske borbe u zapadnim ljevičarskim krugovima), pristranost privilegiranih i dalje ostaje više no očita kroz zahtijevanje izgradnje borbe potlačenih na način koji poštuje norme i resurse privilegiranih te popratnu osudu svakog odstupanje od onoga što se s povlaštenog stajališta smatra “čistom revolucijom”, “savršenom žrtvom”, “istinskim/om revolucionarom/kom” itd.?
Ovo odstupanje od eurocentričnih vizija “prikladne” revolucije ozbiljno je pitanje u kontekstu Rojave. Prvo, eurocentrični zapadnjački mentalitet, koji se javlja čak i unutar revolucionarnih ljevičarskih pokreta, rješenje za postojeću opresiju vidi u okviru vlastitih ideoloških i hegemonijskih svjetonazora. Zbog toga su navodne “proturječnosti” Rojave kao antikapitalističke i antiimperijalističke tvorevine koja u isto vrijeme na terenu surađuje s imperijalističkim snagama u borbi protiv ISIS-a i drugih džihadističkih snaga toliko zbunjujuće za zapadnu ljevičarsku publiku. To se pokazalo tako neprihvatljivim i šokantnim da je Rojava izgubila podršku i solidarnost mnogih pripadnika/ca zapadne, privilegirane ljevice. Povlaštena ljevica ne bi trebala moralizirati ili kritizirati mehanizme preživljavanja i izbore potlačenih, osobito kada je u velikoj mjeri propustila poduzeti potrebne mjere kako bi se educirala o nevjerojatno složenoj, višeslojnoj i intersekcionalnoj opresiji koju Kurdi/nje doživljavaju.
Ideja “čiste revolucije” ili “istinskog/e revolucionara/ke” su aspekti eurocentričnog hegemonijskog mentaliteta koji inzistira na urednj podijeli i kategorizaciji pokreta, naroda i odgovora na opresiju. Ali životi, a time i odgovori potlačenih na opresiju – upravo zato što ne uživaju privilegirani luksuz uklapanja u uredne zapadne kategorije – uključuje višestruke, možda proturječne revolucionarne i čak protu-revolucionarne akcije. Većina internacionalne ljevice također je internalizirala neoliberalni koncept zapadne kapitalističke demokracije koji još uvijek funkcionira u okvirima “vladavine prava”, kao što smo nedavno vidjeli u okviru pokreta Žutih prsluka unutar Francuske. U tom kontekstu, masovna građanska neposlušnost bila je dovoljna da potakne državu na djelovanje. Ali odnos između mase i države koji se temelji na vladavini prava ne postoji u takvim društvima kao što su Sirija ili Irak, gdje potlačeni moraju pribjeći ekstremnim ili alternativnim oblicima djelovanja kako bi ostvarili promjene. Velik dio zapadne retorike oslobođenja potlačenih slijedi ideju apeliranja na savjest tlačitelja. Ali opet, to je privilegija koja nije dana većini raseljenih i marginaliziranih skupina unutar ne-zapadnog konteksta.
Osobno smatram da manje pozornosti mora biti na definiranju odgovarajućih odgovora unutar duboko zabrinjavajućih i konfliktnih situacija s kojima se suočavaju potlačeni te da pozornost i fokus trebaju uvijek biti na pružanju potpore potlačenima kako bi postigli oslobođenje uz dostupna im sredstva. Primjerice, nedavna šokantna najava predsjednika Trumpa o povlačenju američkih trupa iz Rojave potaknula je Tursku da odmah obznani svoju namjeru da napadne i “pokopa” Kurde/inje, posebno borce i borkinje YPGa i YPJa. Ova situacija dovela je do mnoštva kritika usmjerenih na Kurde/inje zbog suradnje i oslanjanja na američki imperijalistički sustav. Ipak, malo je stvarnih analiza koje se bave razlozima zbog kojih su Kurdi/nje donijeli/e odluku o suradnji sa SAD-om na toj razini. Povijesni kontekst, nedostatak međunarodne potpore od strane bilo kojeg režima, nedostatak čak i solidarnosti s ljevice, okruženost režimima i terorističkim organizacijama posvećenima doslovnom iskorjenjivanju Kurda/inja, nedostatak oružja i mehanizma samoobrane uz sve druge ekonomske, političke i povijesne probleme bili su izbrisani i ignorirani kao da prošlost nema utjecaja na sadašnje postupke potlačenih. Kao da povijest nema utjecaja. Kao da povijest uopće ne postoji. Ipak, za nas, povijest živi. Povijest živi u strahu od kasnonoćnog kucanja na vratima naših domova, živi u srcu roditelja nestale djece, ona teče žilama mladih koji bježe u sigurnost planina kako bi stekli vještine potrebne za oslobođenje, ona živi u teškim egzistencijalnim krizama koje je Rojava doživjela prije nekoliko mjeseci kada je Turska zajedno s ISIS-om i ostalim džihadističkim plaćenicima napala Afrin; živi u tjeskobi Kurda/inja i našoj psihi, živi u trajnoj međugeneracijskoj traumi koju nosimo; ona živi na grobljima koja i dalje iz dana u dan rastu dok nas opresori nemilice bombardiraju. Povijest je živa za nas, i nema bijega od njezina gnjeva koji nastavlja stvarati ciklične tajfune masovnog raseljavanja, pokolja, bijega usred noći i traženja ostataka naše mrtve djece u ruševinama naših uništenih života.
{slika}
Sasvim je moguće tvrditi da gore spomenuti koncepti privilegirane pristranosti, zapadnog pogleda i “fetišizacije borbe” nisu ništa drugo nego alati koji omogućuju daljnju kolonizaciju već koloniziranih, alati osmišljeni za kolonizaciju čak i misli i ideologija. Što je moguće učiniti za učinkovito suzbijanje ove vrste kolonizacije?
Govorila sam o potrebi potlačenih da smognu hrabrost progovoriti. U Rojavi, stvaranje alternativne radikalno demokratske, anarho-feminističke ideologije koja propituje dominaciju marksističko-lenjinističkog modela oslobađanja bio je čin dekolonizacije – da ga samo zapadna ljevica počne gledati kao takvog. Ne samo da se moramo dekolonizirati od utjecaja zapadnih neokolonijalista i neoimperijalista, već imamo i dodatni teret dekolonizacije međunarodne ljevice. Dosljedni argumenti za okončanje fetišizacije naše borbi dubok su čin revolucionarne dekolonizacije. Oni predstavljaju zahtjev za alternativnim glasovima, alternativnom vizijom oslobođenja koja se temelji na specifičnim povijesnim i trajnim oblicima opresije koje doživljavamo. To je vizija u kojoj odbacujemo urednu podjelu naših života, naših povijesti i naših odgovora. To je zapravo revolucija ne samo protiv zapadnih imperijalističkih i hegemonističkih ideologija, već i protiv međunarodne ljevice i njezinog puritanskog pridržavanja strogoj ideološkoj praksi.
Već godinama govorimo o ovoj alternativi. Gradili/e smo institucije i pokrete civilnog društva oko nje. Angažirali/e smo se u stalnom ideološkom obrazovanju, samokritičnosti, samorefleksiji, pregledavanju vlastitih neuspjeha i uspjeha. Uloga međunarodne ljevice je da sluša, postavlja pitanja i ponovno analizira svoje temeljne pretpostavke i internalizirane ideološke predrasude. Pokazujemo da postoji alternativa kapitalizmu i marksističkom modelu. Govorimo i živimo tu ideologiju. Umiremo za nju. Pa ipak, zapadna ljevica ostaje unutar svog mjehurića privilegije i nastavlja zahtijevati od potlačenih da se reformiraju, uvjetujući solidarnost – to jest, držeći solidarnosti kao taoca ne bi li nas prisili na vlastite okvire ideologije i razumijevanja. Odbili/e smo to, što zbog kriza s kojima se svakodnevno suočavamo, što zbog toga što se model Demokratskog konfederalizma dokazao kao pogodan za iskorjenjivanje specifičnih vrsta opresije s kojima se suočavamo.
Teret je sada na privilegiranoj strani da se nađe s nama na pola puta, da razumije naš položaj, našu represiju, naš kontekst i našu psihologiju oslobođenja i politiku otpora.
{slika}
Osim tradicionalnih oblika političke i društvene analize, kao sredstvo izražavanja također koristiš politički obojenu poeziju koja izražava antiimperijalističke i antikapitalističke stavove, zagovara rodnu ravnopravnost, osuđuje ksenofobiju, educira o kurdskoj borbi itd. Postoji li neki poseban razlog zašto si izabrala poeziju kako bi prenijela takve ideje?
Poezija je bila medij s kojim sam se susrela nenadano i neočekivano. To je bila prirodna faza razvoja u mom pisanju i učenju same sebe da govorim o tabu temama i temama s kojima se suočavamo ili kao Kurdinje, ili jednostavno kao potlačene žene.
Uvijek sam se osjećala ‘kao kod kuće’ pri u čitanju djela Eduarda Galeana, Paula Freirea, Audre Lorda, Cesairea i drugih, gledajući lijepe, lirske stilove pisanja te njihovog korištenja poezije i proze kao sredstva za bolje izražavanje revolucionarnih misli. To je ostavilo dubok utjecaj na mene. Nisam svjesno krenula pisati poeziju. Bio je to dar koji se prirodno pojavio, a ja sam prigrlila moć olovke i vlastitog glasa. Poezija je na mene imala duboko terapeutski učinak u pogledu razbijanja unutarnjih prepreka, sumnji u sebe i tjeskobe pri kritiziranju postojećih normi. Na primjer, The Girl with the Unpronounceable Name ljubavno je pismo meni samoj i mojoj borbi za identitet kao Kurdinji koja živi na Zapadu i bori se da zadrži svoje ‘komplicirano’ ime, a time i identitet. To je ljubavna pjesma koja ocrtava moj vlastiti uspjeh u pronalaženju ljubavi prema sebi samoj usprkos ‘kompliciranom’ identitetu. Pjesma Terrors of Your Mind bila je moj način izražavanja depresije i tjeskobe, osobito kao žene unutar duboko potlačene zajednice u kojoj je duševna bolest i dalje tabu.
Tako je poezija bila način na koji sam otkrila da mogu organizirati svoje osjećaje nade, ljutnje, bijesa, beznađa, ljubavi i solidarnosti. Otkrila sam da je poezija također rezonirala s publikom te potaknula na drugačiji način gledanja kurdskog pitanja i opresije od standardiziranog oblika akademskog pisanja. Poezija je po prirodi subverzivni i revolucionarni medij. Ona osporava i preoblikuje uspostavljene akademske i formalne norme pisanja.
Ali što je najvažnije, poezija je za mene čin radikalne brige o sebi samoj. To je moj način rješavanja unutarnjih sukoba. Moja poezija je samorefleksivno vođenje dnevnika. Nikada ne pišem za određenu publiku, niti aktivno pišem poeziju. Smatram da aktivno pisati poeziju znači izgubiti organsku izražajnu moć riječi i emocija koje se pojavljuju u mojoj poeziji. Naprosto dopuštam da se moji osjećaji ljutnje, tuge i bijesa nad nepravdom perom preliju preko stranice.
{slika}
Ono što je također zanimljivo je da se pri pisanju ne libiš kritizirati pokrete solidarnosti i “saveznike” potlačenima. Naime, govoriš o često prisutnoj sljepoći prema postojećoj neuravnoteženoj dinamici moći između većinom privilegiranih saveznika i marginaliziranih. Na koji način (ne)kritičnost u okviru navedene dinamike utječe na (de)marginalizaciju i borbu protiv ugnjetavanja? Kako ostvariti produktivnu suradnju između potlačenih i njihovih saveznika?
Pitanje prikladne solidarnosti vrlo je važno za opstanak revolucionarnih pokreta i oslobođenje onih koji se bore. Odgovarajuća solidarnost ima moć da odjelne svijetom u samo nekoliko minuta. Primjerice, razina potpore palestinskom cilju dosegla je nevjerojatno visoku razinu, gdje svako nezakonito djelovanje i nasilje koje je nametnula izraelska vlada postaju viralni za nekoliko minuta zahvaljujući moći društvenih medija koje koriste saveznici i solidarni pokreti. Kao Kurdi/nje, unatoč dugoj povijesti ogromnog i nezamislivog ugnjetavanja koje smo iskusili/e, naš je cilj, kao rezultat povijesne borbe protiv ISIS-a u gradu Kobane, doista dosegnuo globalnu publiku u posljednje četiri godine. Kurdsko pitanje, njegov složeni povijesni i politički kontekst, u odnosu na izraelsko-palestinsko pitanje, čini solidarnost mnogo manje jednostavnom. Od optužbi da su imperijalističke marionete, do nedostatka jedinstva u sve četiri regije Kurdistana, do suprotstavljenih ideoloških vizija Barzanijevog Kurdistana i Abdullah Öcalanove ideje Demokratskog konfederalizma. Međutim, nitko nije rekao da je solidarnost s duboko potlačenim i marginaliziranim skupinama imalo lak zadatak. Solidarni pokreti i ostali saveznici su dužni proći kroz neophodan proces učenja i ‘odučavanja’ koji je potreban za pružanje odgovarajuće solidarnosti i podrške.
Naravno, Kurdi/nje su internalizirali/e duboki strah od ušutkavanja i brisanja koje je za nas dosad bilo norma, pa često vidimo bilo koji oblik solidarnosti kao dobrodošao. Još uvijek nismo stigli do točke u kojoj možemo biti kritični prema tipu solidarnosti koju primamo ili kritizirati postupke koji možda ne služe našem cilju kako bismo htjeli/e. Ideja da je svaka solidarnost bolja od ničega i dalje prevladava. Taj je mentalitet doveo do problematičnog poimanja iskaza solidarnosti što je, po mom mišljenju, stavilo dodatan teret na leđa aktivista/kinja koji/e obrazuju ‘autsajdere’. Solidarnost ne bi trebala postojati na račun ušutkavanja ‘unutarnjih’ glasova, osobito glasova kurdskih žena. Odgovarajuća solidarnost pojačava kurdske glasove, stvara platforme za njega, predaje mu mikrofon, povlači se i sluša, bavi se stalnom kritičkom samorefleksijom. Solidarnost koja nam je potrebna jest ona pri kojoj u centru nisu aktivisti/kinje koje pružaju solidarnost, gdje naglasak nije na tome kako solidarni pokreti vide probleme s kojima se suočavaju Kurdi/nje, gdje oni nisu ti koji tumače i analiziraju opresiju koju nikada nisu osobno iskusili. Odgovarajuća solidarnost brani potlačene i preuzima obrazovni teret, ali također zna kada treba šutjeti, slušati i učiti.
Produktivna solidarnost je informirana solidarnost. To je solidarnost koja je svjesna povijesnog konteksta ugnjetavanja. To je ona koja se samoobrazuje i samokritična je. Ona je intimno svjesna struktura i neravnoteže moći koja postoji između saveznika i Kurda/inja. To je bottom-up oblik aktivizma u kojem borbe potlačenih, onih koji su bombardirani i raseljeni, onih koji su izgubili obitelji i voljene osobe, onih koji kao apatridi i izbjeglice vode borbu; bivaju poduprte od strane pokreta solidarnosti koji rade na pojačavanju njihovih glasova. Takav aktivizam nikada ne govori ‘preko’ potlačenih i nikad ih ne ušutkava. On uvijek izranja iz mjesta duboke ljubavi i solidarnosti s potlačenima i stoga nikada ne služi sebi, niti si može priuštiti luksuz povrijeđenog ega kada se prozove njegove problematične komponente.
Imaš li neku poruku koju želiš podijeliti s našim čitateljima/icama?
Revolucije su vapaj potlačenih. No, revolucije možda neće izgledati uredno i slijediti određene formule, kako je povijest i pokazala. To ne znači da je određeni otpor išta manje revolucionaran, već jednostavno ukazuje na postojanje alternativnih modela koji bi mogli doprinijeti postojećem repertoaru modusa oslobođenja potlačenih.
Imajući to na umu, svi imamo odgovornost podržati takve pokrete, obrazovati se, odbaciti naše internalizirane predrasude i razmišljati o tome što nas takvi alternativni revolucionarni pokreti mogu naučiti o našim vlastitim društvima i tome kako se možemo uhvatiti u koštac s opresijom unutar vlastitih zajednica.
Osim toga, ideologija je važna. Ideologija informira naše živote, govori o bombama koje padaju na nas, uništenju naših sela, invaziji na naše gradove i pokretima otpora koji su nastali kao odgovor na navedeno. Ideologija je važna. Ona upravlja našim životima od izražavanja identiteta, do poricanja naše kulture, jezika, života. Ideologija živi. I prerogativ potlačenih jest da ju preformuliraju, revidiraju, izazovu, razrežu i stvore novu ideologiju koja odgovara kontekstima njihovih života. To je revolucionarni čin protiv nadmoći eurocentrične ideološke hegemonije.
Jednako kao što određuje naše ugnjetavanje, ideologija također određuje naše oslobođenje, naš otpor, našu nadu za drugačiji, jednak i pravedan svijet. Možda su te izjave utopijske i idealistične u otvoreno neoliberalnom, nihilističkom i kapitalističkom svijetu koji više ne poznaje ili ne priznaje značenje etike ili ljudskih prava. Ali ako nada ne zaživi u srcu revolucionara/ki i ako je ne hrane svakodnevno, iz minute u minutu; ako revolucionari/ke ne zasade sjeme nade u svojim srcima, čemu onda uopće imamo težiti?
Rojava nas je naučila da je nada temelj svake revolucije. Ta nada poziva na hrabrost čak i u naizgled nepremostivim okolnostima. Nada zalijeva sjeme naše revolucionarne ljubavi i želje. Ako se nadamo, mi smo ljudi. Uz nadu živimo, dišemo i možemo se boriti još jedan dan, još jedan trenutak za sve ono za što vrijedi živjeti i umrijeti. No to također zahtijeva obrazovanu, informiranu solidarnost – u slučaju Rojave, osobito od strane žena. Ako je nada voda koja hrani sjeme revolucionarne politike, onda je solidarnost tlo koje ga njeguje.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
