Rođeni Sarajlija, novinar i književni kritičar Gordan Duhaček trenutačno je najeksponiraniji domaći gej aktivist: pišući blog “Ponos i predrasude” na T-portalu, na tjednoj se bazi bavi pitanjima LGBT zajednice u Hrvatskoj i regiji. Osim borbe za prihvaćanje osoba drugačijih spolnih sklonosti, obračunava se i s internaliziranom mržnjom i strahovima među tim dijelom populacije. Sigurnost i život bez diskriminacije još smatra ključnim problemom hrvatskih homoseksualaca, važnijim od pitanja braka.
Gdje su seksualne manjine jedanaest godina nakon prvog Pridea u Zagrebu?
Puno se stvari promijenilo nabolje u nevjerojatno kratkom vremenu: u SAD-u ili Njemačkoj sedamdesetih, stvari su se razvijale mnogo sporije. U Zagrebu sada postoji LGBT zajednica, mjesta za izlazak, kulturni događaji, udruge kojima se možete obratiti ako ste diskriminirani… No, u ostatku Hrvatske nije tako.
Često pišete o problemu objavljivanja homoseksualnosti okolini i autohomofobiji. Je li se i tu što promijenilo?
Jest, kod mladih. No, najprije da raščistimo jednu zbrku: većina domaće homoseksualne populacije nije out, možda si to još nisu priznali ili su u braku s osobom drugog spola, pa se skrivaju. Oni se mogu, ali i ne moraju uklopiti u LGBT zajednicu poput ove zagrebačke – u skupinu koja ima identitet i političke i društvene ciljeve, koji ne moraju biti jednaki ali mogu imati zajednički nazivnik. Mladi imaju stav da trebaju biti out i angažirati se za svoja prava, otvoreniji su u vezi svega i to će nas spasiti, zakotrljat će još veću društvenu promjenu, jer će mnogi imati podršku svojih roditelja i prijatelja, kolega na radnim mjestima. Vidljivi su, a to nije bio slučaj sa starijim generacijama homoseksualaca, koji će vjerojatno ostati skriveni i živjeti u strahu.
Van iz ormara
Zašto organizacijski odbor ZG Pridea, u kojem ste i sami bili nekoliko godina, hodočasti Josipoviću, iako se predsjednik još nije pridružio Povorci ponosa?
Predsjednikov nedolazak na Paradu pitanje je za sebe, bilo bi super da dođe, premda osobe na takvim funkcijama često svoju podršku izražavaju na drugi način: bivši brazilski predsjednik Lula Da Silva bio je gay friendly i sustavno je podržavao ravnopravnost LGBT osoba, no nikada nije bio na Prideu u Riju ili Sao Paulu.
Jedina političarka koja je imala volje i financijski podržati ovogodišnji ZG Pride je sada već bivša ministrica Mirela Holy. Još nemamo ni jednog gej političara?
Navodno ih ipak ima (smijeh). Mislim da je riječ o kombinaciji oportunizma i straha. Kad bi u današnjoj Hrvatskoj neki političar objavio da je gej, to bi mu zasigurno pravilo probleme u karijeri. Ta kombinacija oportunizma i straha u skladu je s hrvatskim mentalitetom: ne treba se izlagati, pa se to prelijeva i na LGBT zajednicu. Ali netko uvijek mora biti prvi.
U jednom smo ranijem razgovoru uspjeli nabrojati više navodnih homoseksualaca u HDZ-u, no u SDP-u nismo znali nijedno ime?
Važno je da ljudi sami odluče izaći iz ormara. Kod nas se još nije dogodilo da se seksualna orijentacija neke osobe objavi protiv njezine volje. Istjerate li nekoga nasilu iz ormara, niste puno učinili, ako ta osoba ne može podnijeti svoju homoseksualnost i mrzi sebe. No, ako neki skriveni homoseksualac na poziciji moći jasno i otvoreno radi protiv LGBT ravnopravnosti, treba ga prokazati u medijima.
U cijelom zapadnom svijetu postoji to dvostruko mjerilo, da je homoseksualnost privatna stvar, a heteroseksualnost nije. Npr., kad se pisalo o Jadranki Kosor, mediji su pisali o njezinim brakovima… Ako želimo ravnopravnost, želimo je na svaki način: pristup medija heteroseksualnim i homoseksualnim političarima mora biti isti.
Kako domaći mediji pišu o homoseksualnosti?
U ljeto 2006., dok je glavni urednik Večernjeg lista bio Miljenko Manjkas, izmišljena je priča o desantu homoseksualaca na Hvar, koja je ilustrirana fotografijom mještana u kupaćim gaćama pred crkvom, što je predstavljeno kao pedersko skrnavljenje božjeg doma. Bilo je to ciljano širenje moralne panike. Danas toga uglavnom nema u srednjostrujaškim medijima, iako Večernji drži nekoliko komentatora koji uporno LGBT osobe i aktivizam provlače kroz blato, poput Ivkošića, Šole i Dujmovića. Homoseksualci su ovdje i dalje laka meta, jer još nema puno pedera u javnosti. Šola je nedavno argumentirano kritizirao Milanovićevu Vladu da nije socijaldemokratska, da se ne bavi problemima Jadrankamena i sl., ali je kao negativnost naveo i činjenicu da se angažirala po pitanju LGBT prava. Zašto jedno isključuje drugo? Uostalom, zašto bi pederi morali čekati da se riješe svi drugi problemi da bi oni došli na red?
Beskućnici i bogataši
Kakva je situacija s gej zajednicom u SAD-u, gdje ste nedavno bili?
Doista me šokiralo kad smo posljednjeg dana boravka u New Yorku posjetili sklonište za LGBT maloljetnike, uglavnom Crnce i Latinose, koje su roditelji izbacili na ulicu: u skloništu je 270 kreveta, a njih je oko 4.000. S druge strane, uredi organizacije GLAAD, koja se bavi medijskim monitoringom pisanja o gej zajednici, izgledaju kao da je riječ o multimilijunskom biznisu. Jednostavno, LGBT zajednica nije različita od ostatka američkog društva. Klasna razlika se pojavljuje svagdje.
I u Hrvatskoj?
Mnogo manje. U Hrvatskoj, kao i u Europi uopće, pitanje socijalne pravde ipak je važnije. Ovdje se organizacije poput ZG Pridea trude LGBT pitanja staviti u širi kontekst, iako je donekle opravdana zamjerka da “pederi misle samo na sebe”. No, ZG pride misli i o klasnim problemima, pa će i pitanje budućih sponzora ZG pridea postati kompleksno, iako se još nismo ni primaknuli velikim korporacijama.
Možete li zamisliti da Atlantic ili Agrokor sponzoriraju Pride?
Mogu, u roku od pet do deset godina. U prilog tome govori i aktualna kampanja za prepaid mobilnu telefoniju, iako u njoj nije prikazan lezbijski poljubac. Jedno istraživanje tržišta je pokazalo da kompanije mogu zaraditi ako imaju lezbijke u reklami.
Koliko je ovdašnja homofobija prepreka ekonomskom rastu? U Splitu su huligani željeli mlatiti pedere, iako bi rado uzeli novce gostima s gej kruzera?
Ovdje razmišljanje o tome što je dobro za ekonomiju, pa i turizam, još nije uzelo maha. A postoji izraz pink pound, roza funta, i poznato je da su gej turisti darežljivi i rastrošni… No, veći je problem odljev mozgova: nekoliko je mojih poznanika odlučilo otići u inozemstvo, jer ne žele da im se koči napredak u karijeri samo zato što su pederi. A riječ je o vrhunskim informatičarima, komparatistima, molekularnim biolozima…
Ni svi pederi nisu sveci
Filozof Srećko Horvat prigovorio je LGBT zajednici da misli prvenstveno na sebe i da je to problem u antikapitalističkoj borbi?
Mislim da Srećko Horvat radi super stvar sa Subversive film festivalom. Ideja LGBT ravnopravnosti bez dodatnih prava i privilegija kompatibilna je i s komunizmom i s kapitalizmom i liberalnom demokracijom, a najveći stupanj ravnopravnosti dosegla je LGBT zajednica u zapadnim kapitalističkim društvima. Komunizam ima ružnu povijest proganjanja pedera, npr. Kuba. No, i Castro je promijenio mišljenje, pa danas i Havana ima svoju Povorku ponosa. Da odgovorim Srećku: ako te netko želi fizički napasti, pa i ubiti zato što si gej, to će ti postati prioritet. Kao ljevičar, volio bih da ljevica shvati zašto je to tako. Srećko i, primjerice, Slavoj Žižekpokazuju određeni stupanj muške heteroseksualne privilegije, oni ne shvaćaju da ne shvaćaju, iako nisu nimalo homofobni.
Identificirali ste se kao peder ljevičar. Treba li homoseksualce poistovjećivati s ljevicom?
Ne, i nisu svi pederi sveci. Koliko je odvratnih među heteroseksualcima, toliko ih je i među pederima. I među nacistima je bilo homoseksualaca, i J. Edgar Hoover bio je homoseksualac. Nisu svi pederi međusobno prijatelji. Ako je netko gej ustaša, to što je ustaša puno mi je odvratnije od toga što mi je drago da je gej.
Je li mogućnost sklapanja braka ključno pitanje za LGBT zajednicu u Hrvatskoj?
Ovdašnja gej zajednica želi brak, ali nije spremna učiniti ništa da tu mogućnost ostvari. U stranim se medijima može vidjeti kako tisuće parova demonstriraju i traže brak. Aktivisti moraju odraditi cijeli posao, ali hrvatska LGBT zajednica nije učinila ništa da bi da bi se izborila za tu vrstu ravnopravnosti, nisu podmetnuli leđa da to dobiju. Svaki zakon, koji će se na kraju prihvatiti – a bit će, koliko znam, po njemačkom modelu, ići će među zasluge petero-desetero aktivista, Vlade koja je bila spremna uputiti ga u Sabor i zastupnika koji će ga izglasati.
No, brak nije ključno pitanje, i danas je za gej osobe najvažniji život bez diskriminacije: da ne žive u strahu da će ih netko napasti na ulici, da se ne boje da će ostati bez posla, da 60 posto mladih ne izlazi iz srednje škole s uvjerenjem da je homoseksualnost bolest. To su važnije stvari od braka, ali svaki napredak je dobar. Ako već ne možemo odmah postići da se Povorka u Splitu održi bez opsadnog stanja, hajde da bar gej parovi koji to žele ozakone svoju vezu i riješe hrpu s tim povezanih problema.
Promatrajući iz Zagreba, čini li vam se da sva tri bosanska entiteta imaju podjednako negativan stav prema homoseksualcima?
U BIH-u je najviše za gej prava napravilo danas nepostojeće udruženje “Q”, koje je zastupalo queer koncept, koji u aktivističkom smislu ne donosi rezultate. Prije pet-šest godina, odjednom su svi sarajevski homoseksualci postali queer, a nitko nije znao što to znači. Politički je ispravno, hrabro i važno reći: “Da, ja sam peder, ono najgore što mislite!”. Nakon napada od strane islamista na Queer Sarajevo festivalu i bez zaštite policije, udruženje se ugasilo. Danas postoje nove inicijative, za koje se nadam da će shvatiti da ne mogu nuditi dijalog vehabijama, koje ih žele zaklati. Treba biti jasno da se boriš protiv određenog neprijatelja, a još je važnije da ljudi shvate svoj identitet i da ga izgrade. Kao što je Simone de Beauvoir rekla, žena se ne rađa nego postaje. Homoseksualac se rađa, ali pederom se postaje.
Komunicirate i s gej zajednicom u Srbiji, gdje pravoslavni kler uvelike utječe na društvene stavove. Je li ondje najgori odnos vjerske vlasti prema gej zajednici?
Luteranska crkva u Hrvatskoj ove se godine oglasila odličnim pismom podrške Povorci ponosa u Splitu i Zagrebu. Stav katoličkih, pravoslavnih i islamskih vjerskih vođa je “Ubij, ubij pedera”. U Srbiji je najgore, kad jeAmfilohije Radović pedere nazvao sotonskim smradom, to je bio poticaj i opravdanje za deset tisuća huligana da porazbijaju Beograd. Tamošnje organizacije koje dobro rade jako su vezane uz vlast, gradsku ili državnu, i nemaju neovisnu poziciju i dovoljnu težinu da same nešto postignu. Kad sam nedavno raspravljao sa poznanicima iz Srbije, postavljali su si pitanje što se može očekivati od nove vlasti, Dačića i Nikolića. A ja sam im uzvratio: “Što se može očekivati od vas?”. Ako je vlasti cilj ulazak u EU, onda je na LGBT zajednici da što bolje iskoristi tu situaciju. A ne da budu pijuni političara.
