Životopis Renate Avile svjedoči o njenoj iznimno živopisnoj i uzbudljivoj karijeri koja, između ostalog, uključuje neke začudne kombinacije, kao što je organizacija Librebusa (doslovnog autobusa koji je promicao slobodnu kulturu i softver u zemljama Centralne Amerike), s jedne, i savjetovanje institucija poput Otvorenog društva i Svjetske banke, s druge strane. Također, trenutno je dio WikiLeaks pravnog tima, jedna od suradnica Juliana Assangea (koji je, podsjetimo se, i dalje zatočen u Ekvadorskoj ambasadi u Londonu!) i povjerenica fondacije Courage koja je posvećena pomaganju zvižđača u nevolji.
Ali iza te službene i impresivne biografije skriva se još živopisnija i uzbudljivija osoba, jedna od onih koje će vam u tren oka otpuhati bilo kakve dvojbe koje ste nekada možda imali o tome treba li se boriti protiv sistema. Povod za ovaj razgovor bilo je njeno nedavno gostovanje na 4. Festivalu alternative i ljevice u Šibeniku gdje je govorila o tzv. kapitalizmu nadzora, (ne)slobodi medija, objavljivanju “povjerljivih” dokumenata i WikiLeaksu, pitanjima ljudskih sloboda u vrijeme tehnokracije i raznim drugim temama.
Lako je doznati službeni način na koji si počela raditi kao pravnica na polju ljudskih prava, ali mene više zanima koji su bili tvoji unutrašnji motivi koji su doveli do takvog profesionalnog puta? Ili, da parafraziram Rigobertu Menchú, s kojom si također surađivala, kako bi izgledao tvoj mini portret na temu “Moje je ime Renata Avila i ovako je rođena moja savjest”?
To su bili romantični počeci, kad sam se kao mlada upoznala s borbom Zapatista. Obiteljski prijatelj koji je radio za Crveni križ upoznao me s njihovim pokretom i bila sam impresionirana odlučnošću meksičkih urođenika Tzotzil da se pobune protiv jedne od najvećih i najmoćnijih vlada na svijetu i usude se sanjati drugačiji svijet. Kada sam upoznala njihove vođe, pitala sam se kako im mogu pomoći, na koje načine mogu zaštititi njihova prava. Zato sam postala odvjetnica: željela se baviti mirovnim pregovorima, dati glas ljudima koji ga nemaju, biti u centru (ponekad i opasnih) zbivanja.
Puno radiš na terenu (držiš predavanja, pišeš, itd.), ali zapravo uglavnom djeluješ kroz institucije, neke od kojih sam navela u uvodu. Sada ću biti malo provokativna i pitati te vjeruješ li zbilja da je na takav način moguće ostvariti promjene? Očito nam trebaju drugačije institucije, i tvoj je rad usmjeren upravo na njihovo stvaranje, ali – da li nam uopće trebaju institucije?
Mislim da moramo hakirati postojeće institucije i istovremeno trebamo zamišljati novu arhitekturu, nekih novih institucija za budućnost, institucija koje će izgledati puno drugačije od svega što smo vidjeli do sada. Promjena se ne može dogoditi ako institucije sadašnjosti blokiraju našu budućnost, a to je upravo ono što se trenutno događa: razmislite samo o području zaštite autorskih prava, naprimjer, ili trgovinskoj enklavi koju tvore TPP, TTIP i TISA. Njih se ne može nadvladati kaosom, takvim se nedemokratskim strukturama moramo baviti na višem nivou.
{slika}
Nedavno si pisala o jednom važnom pravnom presedanu: u Gvatemali je početkom ove godine domaći sud prvi put u povijesti proglasio silovanje ratnim oružjem i zločinom protiv čovječnosti. Koje će biti posljedice ove pravne presude?
To je bila pobjeda ne samo za žene u Gvatemali, nego za sve obespravljene širom svijeta. Kada si iznimno siromašan, kada se pravda ne provodi na tvom jeziku, kada se svjetski moćnici protive tvojoj borbi, okrenuti sistem u tvoju korist, to je titanski pothvat.
U Centralnoj Americi, pogotovo u Gvatemali, žene iz svih rasnih i društvenih slojeva su snažno marginalizirane, nalaze se van svih struktura moći. U ovom slučaju, presuda je bila rezultat ustrajnog rada velike lokalne i međunarodne zajednice koja je pružala podršku tom slučaju i zbilja se nadam da će ova pobjeda biti inspiracija za brojne druge žene koje su žrtve silovanja u brojnim drugim zemljama diljem svijeta.
Kao što sam već spomenula, radila si kao kao dio pravnog tima koji je predstavljao Rigobertu Menchú Tum, kasnije dobitnicu Nobelove nagrade, gdje si, između ostalog, skupljala svjedočanstva osoba koje su preživjele genocid te si radila na sastavljanju Zakona protiv diskriminacije i rasizma. Tada si imala samo 25 godina. Zanima me na koji je način to iskustvo utjecalo na tvoj budući rad?
Učinilo me radikalnijom. To je iskustvo stvarno promijenilo život, suočilo me s mojim privilegijama i odgovornostima koje one nose. Zbog tog sam iskustva shvatila u kojoj su mjeri globalne nepravde povezane s trenutnim, brutalnim kapitalizmom u kojem živimo, a koji ide ruku pod ruku s patrijarhatom. Također sam postala otpornija i snažnija, zrelija i svjesnija mojih blagoslova i talenata, te sam odlučila da ih iskoristim do maksimuma i istovremeno razvijem druge vještine kako bih mogla pomoći ženama koje se nalaze u sličnim pozicijama. Ali isto sam tako odlučila da ću svoje borbe voditi daleko od gvatemalskih sudova, jer su korijeni problema s kojima smo tamo bili suočeni zapravo bili daleko od kuće. Bilo je vrijeme da se pomaknem bliže stvarnim izvorima problema, što sam postepeno i učinila.
Bila si jedna od osnivačica Creative Commonsa u Gvatemali i danas si članica Odbora organizacije na svjetskom nivou. Kako radim u kulturnoj sferi, i dalje me iznenađuje koliko se malo zna o CC filozofiji i licencama, pa te molim da objasniš njihovu važnost i način na koji se mogu implementirati.
To je vrlo važna bitka, izrazito politička bitka. Ona ide povrh omogućavanja pristupa znanju i promjena koje je digitalno doba u tom smislu donijelo omogućivši širok pristup informacijama na globalnoj razini, za relativno zanemariv trošak.
Ali zamislite potencijal za društvenu promjenu i jednakost koje CC ima, čak i kada se primijeni samo na područje obrazovanja? No, CC ide i dalje, jer se tiče našeg prava na kulturu, na participativnu kulturu, na sudjelovanje u novom obliku kulture koja je pristupačna svima i koji otvara mogućnosti za međukulturnu, međunarodnu suradnju kao nikada prije.
Nažalost, san o istinski digitalnom javnom dobru okrnjen je zbog umjetne oskudice koju stvaraju trenutni, pomoćni zakoni o copyrightu. Trenutni pravni režim dizajniran je za analogno doba i zamišljen je kao privilegija. Njegov je današnji rezultat Hollywood. Rezultat je, povrh toga, to da od Tokija do Kaira čujemo istu Beyoncinu pjesmu opet i opet i opet. Rezultat je također uniformnost jezika, redukcija varijabilnosti sadržaja, skupi udžbenici i, još više zabrinjavajuće, sve homogeniji ideje, ideali i snovi koji naše lokalne kulture, glasove i poglede čine sve više neizvjesnima i jednostavno, ne našima.
Sve ove procese vidim kao novi oblik digitalnog kolonijalizma ili, kako bi moja prijateljica, pravnica Joana Varon iz Brazila rekla, oblik digitalnog imperijalizma. Jedna nova vrsta imperija želi kontrolirati sve što gledamo, što dijelimo, što slušamo. A cijena koju plaćamo je skuplja od najskuplje karte za kino, cijena je naš identitet i drugačija, pravednija vrsta nekomercijalnog dijeljenja koja bi se umjesto svega toga mogla sada događati.
Svaki puta kada te slušam kako govoriš, opet i ponovo shvaćam u kojoj sam mjeri i sama europocentrična. A isto vrijedi i za većinu ljudi oko mene. Naravno, i većina statistika i trendova koji su predstavljeni u medijima odnose se na tzv. Zapadni svijet, dok je ostatak svijeta isključen iz tih reprezentacija. Čini se da nikoga nije briga da smo “mi” zapravo oni koji su u toj široj slici manjina. Velik je dio tvog posla posvećen upravo preusmjeravanju pažnje na zemlje koje su podreprezentirane u tom smislu?
Pa, to se dobro nastavlja na ono što sam maloprije rekla, na pitanje digitalnog kolonijalizma. Nije stvar samo u tome da se komercijalni sadržaju nude različitim ljudima, već se treba baviti i time na koji su način koncentrirane te distribucijske platforme. Htjela bih s čitateljicama podijeliti jednu grafiku, nalazi se ovdje.
{slika}
Vidite kako se sadržaj gura direktno preko internet providera, a ne preko pozadinske infrastrukture? Proizvodnja i distribucija sadržaja, ideja i vijesti danas je više nego ikad prije koncentrirana i to nije opasno samo za naš europocentrični pogled, već i za našu demokraciju. Ta vrlo bitna funkcija proizvodnje i distribucije sadržaja se nalazi u rukama manje od 30 kompanija, koje su uglavnom u vlasništvu SAD-a. Tako da mislim da to više nije samo problem zemalja Trećeg svijeta, već je riječ o globalnom problemu, o imperijalizmu nove vrste o kojem govori moja kolegica.
Osim toga, big data dopušta novi nivo intervencije u naše umove: tu su manipulacija i novi val propagandnih intervencija. Sve su to visoko politični procesi u kojima dolazi do spajanja kapitalizma i distribucije podataka u svrhu kontrole. A, da se vratimo na ono o čemu smo ranije razgovarale, našim institucijama nedostaju mehanizmi da se tim problemima bave na adekvatan način. Stoga nam treba nova generacija institucija koje će imati širi domet.
Jedna od rečenica koja mi je dugo ostala u pamćenju nakon čitanja tvog odličnog teksta “Surveillance in the South: human rights defenders under threat” bila je “Elektronski nadzor drugačiji je od cenzure”. Kako je drugačiji i zašto?
Kao što sam napisala u tom tekstu, zbog svoje sveprisutnosti i nevidljivosti, tu je vrstu nadzora vrlo teško detektirati. Također, njega ne provode samo vlade pojedinih zemalja. I privatni nadzor danas divlja, utkan je u dizajn mnogih uređaja, prisutan je na radnom mjestu, u javnim i privatnim prostorima. A sada je stigao i u naše domove, kao takozvani “smart, connected home” koji nadgleda svaki naš pokret. Pitanje je kako se revolucija može dogoditi ako dajemo toliko puno privatnih informacija strukturama opresije i kontrole? Kako možemo razviti nove ideje i kako možemo uistinu uživati u slobodi misli ako nemamo prostor da to uistinu činimo slobodno?
U jednom neformalnom razgovoru tijekom konferencije, spomenula si kako se lako zaboravlja uloga koju u tom velikom nadzornom mehanizmu ima sveučilišni aparat. Možeš li nešto reći o tome?
Pa, s obzirom na to da je štednja norma u većini zemalja svijeta, tehnološke kompanije financiraju mnoga, ako ne i sva sveučilišta. A kad je istraživanje financirano od strane kompanija, to znači da je definitivno pristrano. Sam proces odabira projekata koji će dobiti potporu je političan. Kompanije očito financiraju istraživanja koja im idu u korist, slijedeći shemu koju copyright industrija koristi već godinama. Na tom polju ima jako malo transparentnosti i odgovornosti. A isto se događa i sa NGO organizacijama i medijima.
{slika}
Kad smo već kod nadzora, jedno od najčešćih pitanja koje ljudi postavljaju kad ih se suoči s tom problematikom jest “Što mali čovjek može učiniti po tom pitanju”? Tako da ću, za ovu priliku, promijeniti to pitanje i zamoliti te da nam daš nekoliko jednostavnih savjeta za borbu protiv rastućeg nadzora. Drugim riječima: što mala žena može učiniti po tom pitanju?
Sexy golišave fotke? Ja sam za! To je super način za iskazivanje ljubavi prema vlastitom tijelu i vježbanje novih način izražavanja. Ali to trebamo raditi na pametan način. Nemojte dopustiti da neki čudak u špijunskoj službi dođe u posjed vaših privatnih fotografija. Feministička skupa Coding rights, koju podržava Web We Want inicijativa, razvila je vodič za to. Skinite ga, isprintajte i koristite! Ovdje i ovdje! A kad smo već kod toga – zašto ga netko ne bi preveo i prilagodio na hrvatski jezik?
Postoji još jedna jednostavna mjera: nemojte tagirati svoje prijateljice na slikama na komercijalnim platformama. Možda su aktivistkinje i njihov je izbor žele li biti povezane sa svojim imenom. Budite svjesne svojih akcija na socijalnim mrežama i utjecaja koje te akcije mogu imati na druge.
Želite korak dalje? Naučite kako enkriptirati! Ovdje se nalazi jednostavan vodič za enkripciju mejlova. Prvi će put možda ići malo teže, ali uvijek možete pozvati prijatelje tako da savladate to zajedno.
Nadalje, nemojte podržavati kamere u svom kvartu niti profiliranje manjina. Zalažimo se zajedno za otvorene prostore u kojima drugačije nije sinonim za sumnjivo i gdje je gledanje direktno u oči najbolji lijek protiv straha i mržnje.
I za kraj, zamislimo da sam u posjedu nekih važnih dokumenata za koje vjerujem da pripadaju javnosti, ali nisu još uvijek javno dostupni. Kako ih mogu objaviti, kako mogu postati zviždačica? I kako mogu biti sigurna da mi se ništa neće dogoditi putem?
Dokumente je anonimno i sigurno moguće predati Wikileaksu:
Ovdje se nalazi i nekoliko savjeta za potencijalne izvore:
https://wikileaks.org/#submit_help_tips
Postoje i drugi mediji koji primaju dojave tog tipa, ali ja sam pristrana u korist Wikileaksa.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
