Otkako se svijetom prije nekoliko godina proširila vijest o osnivanju YPJ-a, ženskih obrambenih snaga na području Rojave, odnosno sirijskog dijela Kurdistana, zapadnjački mediji nisu prestajali izvještavati o ‘ljepoticama koje se bore protiv ISIS-a’ ili pak ‘opakim Kurdinjama kojih se džihadisti užasavaju’. Bez dubljeg razmatranja razloga koji stoje iza osnivanja ove ženske vojske, prve takvog tipa ne samo na Bliskom istoku, već i svijetu, zapadni su mediji često izvještaje uvelike pojednostavljivali svodeći ih na tvrdnje poput one da YPJ postoji zato što se džihadisti plaše borbe sa ženama jer će im, ukoliko ih neka od njih ubije, biti uskraćen ulazak u raj.
Takve senzacionalističke priče uspijevaju tek okrznuti samu površinu ideje koja stoji iza osnivanja YPJ-a. U jeku rata u Siriji, Kurdi i Kurdinje posegnuli su za oružjem kako bi obranili/e vlastite živote i otjerali/e džihadiste iz svojih gradova, ali su pritom učinili/e mnogo više od pukog odupiranja Islamskoj državi – utabali/e put vlastite revolucije utemeljene na feminizmu i demokraciji. Revolucija u Rojavi privukla je brojne žene, kako Kurdinje, tako i Jazidkinje i Arapkinje, ali i zapadnjakinje.
Kanađanka Hanna Böhman jedna je od tih žena. Privučena potrebom da na neki način doprinese borbi protiv ISIS-ovog terora iz dana u dan prisutnog u medijima, poput ubojstava Jazida/kinja u Chingalu, u veljači 2015. godine stupila je u kontakt s Kurdima. Ubrzo nakon prvog kontakta i uputa o dolasku do zaraćenog područja bez prelaska preko Turske, Böhman je napustila Vancouver i osobno se našla u središtu revolucije u Rojavi. Provela je šest mjeseci u redovima YPJ-a prije nego li je bila primorana ponovo se vratiti u Kanadu zbog lošeg zdravstvenog stanja uzrokovanog pothranjenošću. No, to ju nije obeshrabrilo od ponovnog povratka u Rojavu. Smatrajući kako je pronašla svoj istinski poziv, čim je ponovo bila u mogućnosti, vratila se u YPJ kako bi zajedno s Kurdinjama mogla doprinijeti stvaranju boljeg društva u ratom razorenoj Siriji.
Razgovarala sam s Hannom Böhman i saznala što ju je kao zapadnjakinju iznenadilo kod YPJ-a, kako slika ‘lijepih, opakih Kurdinja’ utječe na borbu žena u Rojavi, kakva je zapravo važnost feminističkog pokreta ove vrste te čemu se nada u budućnosti Rojave.
Kada ste se pridružili YPJ-u, je li se vaše iskustvo ikako razlikovalo od onoga što ste očekivali od članica YPJ-a?
To je vrlo zanimljivo pitanje. Iako se moje iskustvo uglavnom pokazalo sukladnim s očekivanjima koja sam imala od YPJ-a, iznenadile su me Sirijke i Turkinje. Pokazalo se da su kao borkinje, YPJ-ovke sve ono što nam mediji govore. Hrabre i predane, ali kao djevojke u društvenom okruženju mogu biti vrlo konzervativne što je za mene, kao otvorenu ženu sa Zapada koja se ne plaši muškaraca, ponekad bilo podosta frustrirajuće. Veliki se dio svakodnevnog života i dalje bazira na starim tradicijama Bliskog istoka. Često se radi o sasvim običnim stvarima poput odlaska u kupaonicu. Na primjer, ako je djevojka u kupaonici dok se muškarac nalazi u vidokrugu te iste kupaonice, često će pričekati s izlaskom dok muškarac ne otiđe pa makar to bilo i satima kasnije. Nisam točno sigurna čija je to tradicija, no kao zapadnjakinji činilo mi se bizarnim jer se radi o jednoj od stvari koju svi radimo. Čemu se onda praviti da nije tako? Također se smatra nepristojnim biti viđenom mokre kose ili prekriženih nogu. Mogućnost da činim ono što sam došla činiti često mi je bila ograničena od strane samih žena kod kojih je još uvijek znatno prisutan strah od muškaraca. Navikla sam se družiti i raditi s muškarcima, ali one bi me konstantno pokušavale čuvati i zaštititi od njih iako mi je 47 godina. Također, kada sam se priključila YPJ-u, bilo je i trenutaka kada me izuzetno frustriralo to što sam htjela trenirati s profesionalnim vojnikinjama, a djevojke bi slobodno vrijeme radije odlučile iskoristiti za ispijanje čaja i razonodu nego za vojni trening. No, sagledam li sada širu sliku, to uopće nisu bili veliki problemi. Jednom kada sam se priviknula na to kako stvari funkcioniraju čak sam i preferirala isključivo kurdske jedinice. Još nešto iz čega sam mnogo naučila, a najvjerojatnije i najvažnije, su prijateljstva koja sam sklopila s djevojkama. Nikada nisam imala mnogo prijateljica u Kanadi i shvatila sam da zapravo imam vrlo malo toga zajedničkog sa zapadnjakinjama. Mi zapadne žene smo vrlo razmažene i naivne, baš kao i zapadni muškarci. Sirijke bolje od nas razumiju život. Čini se da mnogo više žive u trenutku. Nema toliko drame. Ne uzrujavaju se oko nebitnih stvari poput zapadnih muškaraca i žena, što je pravo osvježenje. Stvarno mi nedostaje život s djevojkama iz mojih jedinica.
YPJ uistinu funkcionira onako kako i prikazuju mediji? Kakva je situacija u pogledu svakodnevnih aktivnosti u Rojavi? Odražava li podjela dnevnih zaduženja rodnu jednakost prisutnu na frontu?
Zapravo mogu govoriti jedino o životu u YPJ-u koji je, osim za vrijeme borbe, odvojen od muškog ogranka, YPG-a. Čak i kada se radi o mješovitoj jedinici, stvari poput jela, čišćenja, kuhanja, spavanja i druženja i dalje su odvojene. No, postoje pravila koja nalažu da žena ne smije zamoliti muškarca za pomoć pri obavljanju tradicionalno muških dužnosti, ali se muškarce zato potiče da zamole žene za pomoć. Takva pravila postoje kako bi se poticala neovisnost žena, kako bi se naučile same popravljati i graditi, bez potrebe da se oslanjaju na muškarce. Muškarce se pak potiče da potraže pomoć od žena kako bi naučili sami održavati kuću čistom i kuhati umjesto da to žena čini za njih. Čini se da takav sustav funkcionira s obzirom na broj svojevoljnih sudionika/ca. Revolucija od ljudi zahtjeva da budu proaktivni, a koliko sam vidjela, u Rojavi se svi trude sudjelovati.
Spomenuli ste da smatrate kako Sirijke bolje razumiju život od žena sa Zapada. Prema vašem iskustvu, čini li se da je takvo shvaćanje života utjecalo na tijek revolucije ili je pak revolucija uzrokovala određeni način razmišljanja?
Možda ‘bolje’ nije prava riječ. Njihov pogled na svijet je drugačiji. Možda zbog toga što su odrasle u društvu u kojem djevojke rijetko kad imaju priliku ispuniti svoje snove, pa jednostavno odluče prihvatiti tu realnost. Naravno, ne u potpunosti, jer i dalje sanjaju o boljem životu, ali njihovi su snovi sputani. U Kobaneu sam upoznala ženu koja nije mogla imati djece i muž ju je otvoreno krivio za to. Nikada mu nije ni palo na pamet da možda problem ni nije u njoj. Kako god bilo, bila je vrlo nesretna. Pozvala sam ju na stranu i rekla joj da nije dužna trpjeti takav život te da ako želi može poći s YPJ-om, ali bojala se. Odlučila je nastaviti živjeti onako kako se od nje očekuje ma koliko bolno bilo. Nažalost, to je realnost mnogih djevojaka i žena na Bliskom istoku. Društveni pritisak često guši njihove snove. Možda zato nastoje ‘živjeti za današnji dan’?
Svjetski mediji vrlo često senzacionalistički izvještavaju o ‘ljepoticama kojih se ISIS užasava’ odvraćajući tako od pravog razloga koji stoji iza postojanja YPJ-a. Kako ta fetišizacija ljepote utječe na Kurdinje i njihovu borbu?
Omalovažava njihove napore. Ono što me uvijek frustrira jest da postoje čak i muškarci, borci volonteri sa zapada kojima djevojke u YPJ-u i dalje predstavljaju samo neku vrstu fetiša, pogotovo iz razloga što je glavna svrha postojanja YPJ-a upravo borba protiv patrijarhata. Očekivala sam više od zapadnjačkih muškaraca, ali nažalost mnogo njih i dalje ne shvaća za što se ove djevojke bore, pa čak ni onda kada se dokažu u bitci. Trebamo imati na umu da u ovom ratu ne pogibaju samo Kurdi. Pogibaju i Kurdinje. Na osobnoj razini, primijetila sam da me zapadnjački mediji, pogotovo oni američki, ne shvaćaju ozbiljno kao borkinju i vojnikinju YPJ-a te i dalje o feminističkoj revoluciji radije pitaju muškarce. Tako nešto je vrlo frustrirajuće i samo potvrđuje da su i u zapadnim društvima žene i dalje zanemarene.
Jeste li upoznali mnogo stranih borkinja u Rojavi? Koliko je važno da strankinje prepoznaju važnost solidarizacije s Kurdinjama?
U Rojavi zapravo nema mnogo stranih borkinja u YPJ-u. Bar ih nije bilo tada kada sam ja bila tamo. Mislim da nas je od lipnja 2016. bilo samo sedam. No, daleko veći broj strankinja u Rojavi se bavi civilnim radom. Doduše, nedavno sam čula da se još sedam žena iz Brazila, Njemačke, Nizozemske i Francuske pridružilo YPJ-u, ali ništa nije potvrđeno. Ponosna sam što kao Kanađanka mogu reći da više stranih borkinja dolazi upravo iz Kanade nego iz ijedne druge zemlje. Ženska revolucija raste. Ne samo u Kurdistanu, već i u ostatku svijeta. Ženske udruge u Indiji, Turskoj, Brazilu, Kolumbiji te drugim dijelovima svijeta počele su obraćati pozornost na YPJ i napore koje ulaže u pogledu ženskih prava. Neopisivo sam ponosna što mogu biti dio toga.
Istaknuli ste da ženske udruge u Indiji, Turskoj, Brazilu, Kolumbiji i drugim dijelovima svijeta prepoznaju trud YPJ-ovki u pogledu unaprjeđenja ženskih prava. Postoji li nešto što bi zapadne zemlje poput SAD-a, Kanade i zemalja EU također mogle naučiti iz revolucije u Rojavi?
Mislim da žene u svim zemljama teže ka ostvarenju rodne jednakosti. Naravno, neke su zemlje dalje a neke bliže postizanju tog cilja. Čak ni u zapadnom društvu jednakost još nije postignuta u mnogim područjima života. No, strategija kojom će se rodna ravnopravnost postići ovisi i o samom korijenu problema. Činjenica da je YPJ ženska vojska čiji je primarni cilj borba za ženska prava nešto je neviđeno u povijesti, pogotovo na području koje je dugo vremena žene tretiralo poput vlasništva ili robinja. Ta ženska revolucija može poslužiti kao inspiracija mnogim ženama širom svijeta jer pokazuje da, ako se žene koje dolaze iz jedne od najviše mizoginih kultura mogu suprotstaviti ekstremnom patrijarhatu i organizirati se u borbi za svoja prava, onda to mogu i one. U Indiji gdje u zadnje vrijeme kultura silovanja dobiva sve veću medijsku pozornost, YPJ se prikazuje kao primjer onoga što su žene sposobne učiniti kako bi se zaštitile kada shvate da muškarci to neće učiniti za njih. Nedavno sam vidjela članak o YPJ-u u indijskim novinama uz koji je stajala moja slika i moram reći da sam se osjećala izuzetno počašćeno.
Zbog težnje za rodnom jednakošću i stvaranjem nadasve inkluzivnog društva, mnogi Rojavu smatraju najvećim društvenim eksperimentom našeg vremena. Što mislite, što Rojavu čeka u budućnosti?
Nadam se da će u Rojavi nastupiti mir i stabilnost, te da će se eksperiment nastaviti razvijati svojim tokom, evoluirati i poboljšavati se bez vanjskih interferencija. No, trenutno i Erdogan i Barzani aktivno nastoje ugasiti revoluciju, svaki iz vlastitih razloga. Također, ako je suditi prema dosadašnjoj povijesti, postoje sile u svijetu u čijem interesu neće biti sustav vlasti koji ljude i okoliš stavlja ispred profita.
Više o ovoj temi možete pronaći na:
