Kao feministička aktivistkinja, spisateljica i profesorica, Silvia Federici potiče i inspirira studentice i studente svih uzrasta da se bore za oslobođenja žena i svih ostalih. Federici je 1972. bila jedna od osnivačica Međunarodnog feminističkog kolektiva, koji je pokrenuo kampanju “Nadnice za kućne poslove”. U vrijeme dok je tijekom ’80-ih predavala i bavila se istraživanjima u Nigeriji, promatrala je specifične utjecaje globalizacije na žene – i njihove sličnosti s društvenim poremećajima izazvanim ograđivanjem pristupa zajedničkim dobrima u najranijim danima kapitalizma. Postala je aktivna u anti-globalizacijskom pokretu i pokretu za ukidanje smrtne kazne u SAD i jedna od osnivača Komiteta za akademsku slobodu u Africi. Od 1987. do 2005. godine predavala je međunarodne studije, ženske studije i političku filozofiju na Hofstra Sveučilištu, u Hempsteadu, New York. Njene knjige i eseji obuhvaćaju filozofiju, feminističku teoriju, žensku povijest, obrazovanje i kulturu, a u skorije vrijeme i globalnu borbu protiv kapitalističke globalizacije i za feminističku rekonstrukciju zajedničkih dobara. Kaliban i vještica: Žene, tijelo i prvobitna akumulacija, vjerojatno je njeno najpoznatije djelo, u kom tvrdi da kapitalizam ovisi od konstantnog izvora neplaćenog rada žena. Federici je ovaj intervju dala dok je bila na promo turneji za svoju novu knjigu Revolucija od nule: Kućni poslovi, reprodukcija i feministička borba (uobičajena shvaćanja), zbornik eseja koje je napisala tijekom protekle četiri godine. Razgovarajući s nama, Federici u jednom dahu prolazi kroz povijest, teoriju i sadašnje borbe, gotovo pulsirajući brigom i ogorčenjem.
Što je reprodukcija i zbog čega zauzima centralno mjesto tvoje analize?
-Važno da se politički suprotstavimo pitanju reprodukcije, jer se suočavamo s njenom dosad nezapamćenom krizom. Kada govorim o reprodukciji, ne mislim samo na rađanje, mada je i to njen dio, već na sve aktivnosti potrebne za reprodukciju ljudskog života – od kućnih poslova, preko održive poljoprivrede, do stvaranja kulture i očuvanju okoliša.
Zapravo su mjere donesene u sklopu neoliberalne agende te koje su milijunima ljudi diljem svijeta reprodukciju postavile kao problem. Svjedočimo strahovitom napadu na naša sredstva za reprodukciju – na svaki vid uzdržavanja, od plaćenog rada, preko usluga, do pristupa prirodi i općem dobru: zemlji, vodama i šumama.
Borba zaposlenih po kućanstvima, majki u Fukushimi, farmera u sektoru održive poljoprivrede diljem svijeta; borba za javno školstvo koje ostaje bez sredstava i privatizira se; sve ove borbe zajedno [su] ono što podrazumijevam pod borbom za reprodukciju.
Vrlo sam razočarana time što je guverner Kalifornije, [Jerry] Brown, odlučio ne usvojiti zakon za koji su se radnice u kućanstvima toliko dugo borile. Taj zakon je vrlo bitan trenutak u borbi za redefiniranje reprodukcije i unekoliko vrednuje taj rad i daje moć ljudima (uključenim u) reproduktivni rad.
Danas je za milijune ljudi odgovor na pitanje hoće li biti u stanju da se reproduciraju negativan. Jedva da postoji i jedna bazična javna usluga koja im nije ukinuta, što pogađa djecu, stare, zdravstvo. Sve najosnovnije potrebe su ‘desetkovane’. Zato je jasno da nam je potrebna nova široka mobilizacija oko pitanja reprodukcije, koja povezuje sve različite borbe.
Žene kao plaćena radna snaga
Feminističke borbe za jednakost unutar kapitalizma su, u periodu od ’60-ih do ’80-ih, ono što je nekada bio neplaćen ženski rad zaista pomaknule u područje plaćene privrede, iako je mahom tu riječ o plaćenom radu u kućanstvu, poput kućne njege . Da li je to poboljšalo položaj žena i radničke klase uopće?
-Ako pogledamo cijeli svijet, a ne samo situaciju u SAD-u, Europi ili Japanu, vidimo da je ono što mi nazivamo globalizacijom i masovnim ulaskom žena u plaćen radni odnos zapravo mnogo manje zastupljeno nego što se uglavnom pretpostavlja. U isto vrijeme dok su milijuni žena zasnivale radni odnos u SAD, u Europi su mnoge izgubile posao – npr. u bivšim socijalističkim zemljama – što je, u stvari, i pokrenulo ogromne migracije iz Rusije, Moldavije i Ukrajine.
Isto vrijedi i za veliki dio Afrike, dijelove Azije i Latinske Amerike, gdje su programi strukturnog prilagođavanja srezali zaista veliki broj ženskih radnih mjesta. To je razlog zbog kojeg je mnogo žena moralo migrirati u potrazi za zaradom, radeći po kućanstvima, kao seksualne radnice, ili medicinske sestre diljem svijeta.
Drugo, žene u SAD-u ušle su u plaćeni radni odnos u isto vrijeme – tijekom 1980-ih – kada su se radna snaga i radna mjesta našle pod strahovitim napadom; kada je reganizam lansirao ovaj teški napad na radništvo i radnička prava. Tako da, iako su žene zaista postigle veću neovisnost od muškaraca, nisu postigle i veću neovisnost od kapitala. Njihov život postao je život permanentne krize. Žene danas moraju žonglirati između plaćenog posla i rada u kućanstvu, a u mnogim slučajevima i brinuti o obitelji ili njenim bolesnim članovima.
Neka skorija istraživanja pokazuju da očekivana duljina života žena iz radničke klase počinje se smanjivati. Žene u SAD-u mogu očekivati da će živjeti tri do četiri godine kraće od svojih majki, što sasvim jasno ukazuje na krizu reprodukcije. Također, budući da je reproduktivni rad u kapitalističkom društvu povijesno obezvrijeđen, nadnice i uvjeti rada na kojima su imigrantice zaposlene po domaćinstvima u ogromnoj većini slučajeva su katastrofalno loši.
Borba radnica u kućanstvima vodi se uglavnom na svim ovim frontama: reproduktivni rad i činjenica da društvo tek treba prepoznati njegovu važnost; borba oko pitanja imigracije, borba protiv rasnih predrasuda, budući da je veliki broj tih žena druge boje kože, azijskog ili afričkog porijekla.
Možeš li nam opisati evoluciju svog razmišljanja, od kampanja ‘Nadnice za kućne poslove’ iz ’70-ih, do danas?
-Kampanja ‘Nadnice za kućne poslove’ bila je izuzetno važna. Ona je služila kao neka poluga za poništavanje i destabilizaciju određene spolne podjele rada, koja je zasnovana upravo na činjenici da je taj rad neplaćen. To nikada nije bio krajnji cilj, već strategija za mijenjanje odnosa moći i podrivanje ovisnosti žene od plaće muškarca.
Žene bi često mislile da te nadnice zahtijevamo od supruga. Ne, od države smo tražile nadnice za kućne poslove, a ne nadnice za domaćice, jer je u pitanju posao.
Zamislite na trenutak lepezu javnih službi koje bi klasa poslodavaca morala uspostaviti, da sve ovo vrijeme u kući nije bilo žene koja se brine da ta osoba sljedećeg jutra može otići na posao odmorna za još jedan radni dan. Zamislite da žena nije obavila pranje, kuhanje, zbrinula djecu i supruga, ili pružila emotivnu podršku i seksualne usluge (što je vrlo važan dio posla koji se od žena očekuje). Morale smo proći dugu borbu da bi žene prepoznale silovanje u obitelji i ideju da je žensko tijelo njeno.
Borbe koje počinju vraćaju bogatstvo koje žene proizvode u kući i izuzetno su važne. Ja, međutim, danas ne promatram te borbe samo kao borbe na monetarnoj razini. U posljednje vrijeme vrlo sam zainteresirana za pitanje zajedničkih dobara (commons) i povrat mnogih vidova bogatstva koji nisu povezani sa sustavom nadnica.
Želimo povratiti naše domove, zemlju, pravo na besplatno obrazovanje. Sve to su elementi onoga za što bih rekla da je dio reprodukcije.
Moć rađanja
Možeš li prokomentirati napade na pravo žene da upravlja svojim tijelom i tendenciju ograničavanja uvjeta pod kojima se možemo povezivati. Imamo djecu i primamo usluge za potporu te djece?
-Pa, mislim da to igra ogromnu ulogu, jer se doista nastoji institucionalizirati podređenost žena muškarcima. Unutar obitelji, država očekuje da žene završe sav posao – kao što su to uvijek i radile, ali sada više nego ikad prije – koji se gomila uslijed sječe javnih službi. U Engleskoj je, na primjer, program ‘Velikog društva’, koji Cameron već godinama sponzorira, izgrađen na mobilizaciji volonterskog rada – neplaćenog, uglavnom ženskog rada – pod izlikom ojačavanja zajednice.
Država je oduvijek pokušavala kontrolirati ženska tijela zato što su ona nosioci za proizvodnju radnika. S njihove točke gledišta, mi smo strojevi za proizvodnju radne snage. Između ženske sposobnosti da rađaju djecu i dinamike tržišta rada stoji izravna veza.{slika}
E sad, nisu oni uvijek htjeli više djece. U mnogim slučajevima, kada su djeca koju su rodile zahtijevala više nego što je kapitalistička klasa bila voljna dopusti, tražili su sterilizaciju žena. Međutim, problem je uvijek bio u želji da se kontrolira žensko tijelo, u smislu tržišta rada kao i u smislu discipline i odnosa između žena i muškaraca.
Kako nas je feministički pokret naučio, prva prepreka na koju žena nailazi kada želi započeti borbu često nije neposredno država, već muškarac u njenoj obitelji. Za državu je, tako, vrlo korisno i produktivno da muškarci imaju ovu moć nad ženama i rađanjem. Seksualnost je sastavni dio njihovog mehanizma nadgledanja i kontroliranja žena. Sada imamo tu situaciju u kojoj, s jedne strane, desnica sponzorira svaku vojnu kampanju koja desetkuje broj djece diljem svijeta, dok s druge strane vrši sječu službi koje bi djeci i obiteljima omogućile napredak, što vodi konstantnom porastu stope smrtnosti dojenčadi.
Pri tome, kako licemjerje nema granice, pokušavaju nam objasniti da je naša odgovornost ako su djeca koju nosimo u našoj maternici rođena nezdrava. Suočene smo s vrlo kompleksnim setom disciplinskih ciljeva koji siječe kroz kontrolu nad našim tijelima.
Studentski dug
Znam da si već govorila o tome na koji način obrazovanje okuplja ovu dugotrajnu putanju “štednje”, privatizacije i dugova. Možeš li nam to pojasniti?
-To je sramota, jer obrazovanje ne bi trebalo biti nešto što se prodaje i kupuje. Sada, zapravo, imamo pokret protiv dugova koji se širi zemljom, pokrenut tijekom prošle godine. To je vrlo važno jer kao glavni problem postavlja upravo činjenicu da je taj dug nelegitiman.
Dug ne bi trebalo plaćati jer potječe iz neopravdane politike koja u suštini kaže da možeš kupovati i prodavati ideje; kupuješ i prodaješ obrazovanje. Ako si student, kažu ti da nemaš budućnost ako nemaš obrazovanje. Ovdje imamo posla s prevarom. Od učenika se traži da učine nešto sasvim nemoguće. Obrazovanje ne bi trebalo biti roba – nešto što možeš staviti na kasu kao pastu za zube.
Pričaš o studentskom dugu; ja sam također mislila i na razinu duga na kreditnim karticama koji opterećuje radničku klasu jer su poslodavci sve nevoljniji pregovarati o uvjetima koji će narodu omogućiti preživljavanje.
-Pokret je u New Yorku nastao borbom učenika protiv duga. To je i dalje aktualno, ali je postalo dio šireg pokreta koji se danas bori protiv duga kao instrumenta discipliniranja. Vidimo da je sve češće slučaj da dug postaje alat za eksploataciju ljudi i sredstvo putem kojeg kapitalistička klasa akumulira bogatstvo.
Imamo široki front, jer kad ljude eksploatiraš kao dužnike prije nego kao radnike, riječ je o posve drugačijoj vrsti odnosa. Rad koji je tu uključen postaje nevidljiv. Odnos eksploatacije postaje vidljiv.
Oblik pokreta koji će doći
Kako vidiš, ili bi voljela da vidiš, odgovor na to?
-Voljela bih vidjeti novi, široko utemeljeni, masovni, ženski pokret, jer bi mobilizirao oko problema reprodukcije. Voljela bih vidjeti pokret koji vraća masovnu borbu na taj teren i povezuje sve ove različite frontove. Tako da one koje rade u kućanstvu ne budu izolirane i da se ruše zidovi između doma i zajednice, doma i susjedstva. Tek tada možemo početi razmišljati o kolektivnijem načinu naše reprodukcije, jer kad imaš nekoga tko nije samodostatan, ili ima malu djecu, ne možeš očekivati da se uhvate u koštac s reprodukcijom, osim po preskupoj cijeni.
Što je točno “commoning”? Koje imamo modele za one koji pokušavaju stvoriti više “commoninga”?
-Neki od modela commoninga dolaze nam iz zemalja Latinske Amerike i Afrike, koje su bile podvrgnute vrlo razarajućim procesima ekonomske liberalizacije tijekom ’80-ih godina, kada su mnoge zajednice ostale u potpunosti bez pristupa novcu i zemlji. Žene su se, zato, počele okupljati i kolektivno organizirati iz potrebe: uspostaviti narodne kuhinje, da zajedno kupuju, zajedno kuhaju – slamajući tu podjelu između doma i susjedstva.
Druge žene su istovremeno počele zajedno baviti se poljoprivredom, također slamajući razdvojenost sela i grada. Tako je, kao odgovor na krizu, došlo do velikog pomaka prema kolektivizaciji reprodukcije.
Ovo se sada događa u SAD-u. Na primjer, vrlo je interesantna proliferacija solidarnih ekonomija. Imamo na stotine ‘vremenskih banki’ putem kojih ljudi međusobno dijele usluge: ja ću se za tebe toliko i toliko sati bavim šišanjem, a ti za te sate možeš me, na primjer, naučiti kako da koristim radio. Ovo su vrlo važni znaci novog oblika društvenosti i nove ekonomije u nastanku.
Mislim da Occupy pokret sadrži dva elementa: političnost i društvenost – želju za zajedništvom, želju za razmjenom, organiziranjem kuhanja, čišćenja i dijeljenja prostora. Kreće se u tom pravcu.
