Jutros otvorim sandučić e-pošte.. Među ostalima tu je i poruka Centra za ženske studije koji moli sve da podrže inicijativu protiv uznemiravanja na javnim mjestima i ispune upitnik. Rekoh, naravno, zašto ne, dobre ideje uvijek podržavam! I tako krenem ispunjavati, pitanje po pitanje – spol, prebivalište, dob – prva stranica je čista formalnost. A onda dolaze ´delikatnija´ pitanja: jeste li se ikada osjetili uznemiravanima? Ah, svaki put kad izađem iz kuće! Koji ste oblik uznemiravanja doživjeli… i tako čitam o svim tim dobacivanjima, slanju poljubaca, nasrtanjima, pogrdnim i vulgarnim komentarima, i shvatim kako me sve više obuzima nelagoda. Da, ne, možda, ne znam, ne odnosi se na mene – klikam rubrike bez pomnog čitanja jer jedino što u tom trenutku želim jest da dođem do kraja upitnika. Gotovo, pošalji, hvala, doviđenja! Ali jednom kad čovjek krene čačkati po takvim stvarima teško je zaustaviti mozak koji iz sjećanja, podsvijesti ili odakle već manično vadi sve one neugodne trenutke i ružne uspomene za koje sam bila uvjerena ne samo da sam ih davno zaboravila, već i da me uopće nisu pogodile. A jesu. Itekako.
U višim razredima osnovne škole prilično sam se razbucala; stigao pubertet, hormoni podivljali, tijelo raste i buja na sve strane.. prva u razredu dobila menstruaciju, i naravno, grudi. Velike grudi. I dok su ostale djevojke u razredu kupovale push-up grudnjake i tri broja manje majice kako bi njihovo poprsje što više došlo do izražaja, ja sam svoje ´lubenice´ skrivala ispod tri broja prevelikih majica (ili, kako ih je moj otac zvao, šatorskih krila). Kao da to nije dovoljno, počela sam hodati pogrbljeno, a prekrižene ruke s prsiju micala bih jedino prije spavanja. Ako bi mi se pri ruci našla kakva knjiga ili fascikl, brzo bih ga pretvorila u priručni štit od pogleda. Čemu sve to? Eto, bilo mi je neugodno. Strašno, beskrajno, smrtno, neopisivo neugodno… jer svi su buljili u mene. Pardon, ne u mene kao mene, već u mene kao moje grudi. Na stranu pomahnitali pubertetlije iz škole, zurenje i dobacivanja nisu prestajali niti na ulici. Sjećam se jednog ljeta: šetala sam do autobusne stanice u crnim trifrtaljkama i crnoj majici kratkih rukava (hej, crno vizualno smanjuje, zar ne?), kadli mi je neki stariji ´gospodin´ dobacio: “Imaš dobre sise!” Mozak mi se potpuno paralizirao, srećom noge su same nastavile grabiti dalje. Možda nisam normalna, možda je to trebao biti… hmm… kompliment? Ali ne izaziva li kompliment dobro raspoloženje i zadovoljstvo?
Sebe ne smatram ljepoticom. Zaista, nisam ništa specijalno, najprosječnije, najobičnije lice na svijetu. Ne šminkam se, ne odlazim kozmetičarki, ne nosim uske majice ili minice, a kad bih pokušala hodati u visokim petama vjerojatno bih završila na traumatologiji. No to ne znači da mi je uznemiravanje nepoznanica (da bar!). Paradoks je u tome što ne možete “pobijediti”, da se tako izrazim, ma što stavile na sebe. Ako se oblačite ženstveno, bit ćete ´mala´, ´dušo´, ´ljepotice´, nuđat će se i telefonski brojevi, možda uleti i kakva vulgarnija ponuda. S druge strane, pokušajte poput mene ne odijevati se u skladu s rodnim ulogama. Osobno preferiram široke majice (sad, je li to preostatak iz faze šatorskih krila, ne znam), široke trenirke i tenisice. Prošla sam i kroz trogodišnju hip-hop fazu u kojoj sam nosila divovske baggy hlače i bokserice. E pa probajte tako odjeveni prošetati po Zagrebu. Vjerujte mi, komentara ne manjka! Djevojke u ljetnim haljinama vole svi – neki možda i previše. Pred oči mi dolazi jedna posebno upečatljiva scena s tramvajske stanice kod HNK. Skupina starijih stričeka naviruje se kroz prozor tramvaja koji čeka na zeleno svjetlo i u nevjerici se pita kako me to ćaća pušta takvu na ulicu; zatim zvižde i upiru prstom u mlađahnu prolaznicu u haljini i objašnjavaju da bi se cure tako trebale oblačiti. A je li? Hvala najljepša! Da me je barem netko ranije prosvijetlio…
{slika}
Kad smo već kod ljeta, ne mogu a da ne spomenem terase kafiće kao prave rasadnike ljigavaca i neobično plodno tlo za idiotske komentare. Hodam tako od Cibone prema Trešnjevci, par koraka ispred mene djevojka u kratkim hlačama, u ruci nosi bocu vode. Put vodi preko terase nekog lokalnog bircuza u kojem je radar već zabilježio približavanje ženskog bića. Posada reagira: “Di si beba! Ma vidi ju kak drži tu bocu!” (U napasti sam da zastanem i zatražim podrobnije objašnjenje – kako to točno drži bocu? Kako bi ju trebala držati?!) “Joj što bi joj radio!” (Djevojci..pardon, ´bebi´ ili boci?). Što da se radi? Zastati i sasuti im u lice da su najobičniji primitivci, seljačine i jadnici? Dati petama vjetra? Preći ulicu i nadati se da je klijentela na terasi preko puta nešto profinjenija? A kad malo bolje razmislim, pa cura si je sama kriva! Što uopće ima tražiti vani usred bijela dana u kratkim hlačicama (pa što ako je vani +30!), i još k tome nosikati (falusoidnu?) bocu na neki očito seksualno sugestivan način?
Kladila bih se da je svaka djevojka koja je ikada izašla u kakav klub ili disko, na tulum ili plesnjak, itekako dobro upoznata s ´Kaj-si-tak-umišljena´ monologom. Bojim se da nisam bila u školi kad smo učili o tome da samim time što pređemo preko praga kafića ili disko kluba automatski pristajemo (pače, priželjkujemo i mentalno prizivamo) na sve ponude ma kako idiotske, neukusne ili čak vulgarne bile. Ne kažem da na takvim mjestima nema i sasvim pristojnih osoba – na kraju krajeva, većina ljudi i izlazi s namjerom da nekoga upozna. Ali svi znamo kako nekom dati do znanja da želimo da nam priđe, pleše s nama ili što već. Problem su oni ´poduzetniji´ mladići koji ne čekaju na mig već samoinicijativno prilaze, vuku za ruku, bacaju ruke oko struka, šlataju (eh, probajte vi reći ne šarmeru koji vas, ni pet ni šest, opali dlanom po guzici! Jednom mi se to dogodilo dok sam plesala s tadašnjim dečkom – neki tip me je opalio po guzici, a zatim prišao mom dečku i rekao: “Oprosti prijatelju, ali nisam mogao odoljeti!” Da, ja sam njegovo vlasništvo, što li..). I sad vi se lijepo iskobeljate (ili bar pokušavate iskobeljati) i objasnite da ste tu s prijateljicama / prijateljima / dečkom / curom / mužem / ljubavnikom / ljubavnicom / stricom i strinom, ukratko: hvala, ali ne hvala. ´Udvarač´ je izvan sebe: “A kaj si tak umišljena?!” (čitaj: trebala bi biti sretna kaj te opće neko´ pogledo´, a ti si još i izbirljiva!).
I tako, još uvijek pod dojmom on-line ankete odlučila sam istresti loša sjećanja i negativne emocije na papir/ekran.. ne samo zato jer bi mi nakon toga trebalo biti lakše, već i zato jer mi je dosta toga da sam u takvim situacijama redovito JA ta koja se osjeća posramljeno, paralizirano, rječju loše, pa možda čak i krivo. Znači li navlačenje prevelike trenirke prešutni pristanak na ulogu mete kritika i komentara? I zašto se uopće ljudi osjećaju pozvanima komentirati tuđu pojavu? Nemamo li svi pravo odijevati se kako god nas volja? I ja masu puta opazim kakvu odjevnu kombinaciju koju poželim prijaviti ´modnoj policiji´, no još se nikada nisam izderala na tu osobu, smijala joj se ili ju nabrusito upitala ´Kak se to oblačiš?´ (sve opisano iskusila sam na vlastitoj koži). Zašto se ikoga tiče želim li ja biti rapperica, darkerica, šminkerica, klošarica ili pankerica, imam li svježe opranu ili masnu kosu, čitam li knjigu na ulici ili brojim golubove na Trgu? Ovo pišem jer od sveg srca podržavam akciju Hollaback, jer mislim da napokon treba reći i to da nije uredu, cool, fora ili frajerski dobacivati ljudima na ulici, jer mi je dosta slušanja o slučajevima premlaćivanja u parkovima i tramvajima u kojima frizura ili odjeća žrtve napadačima nije bila po volji, jer mi je zlo od činjenice da još uvijek postoji rašireno uvjerenje među frajerima da bi se žena trebala osjetit polaskanom ako ju se nazove ´malom´ ili joj se prokomentiraju grudi. A kako bi, pitam se, izgledala obrnuta situacija? “Ej, dušo! Dobra muda!” Doista, kompliment i po´. Provela sam puno previše godina u uvjerenju da je sve ovo o čemu sada pišem najobičnija glupost i da o tome nema smisla ni razmišljati ni govoriti, kamoli pisati. Netko ti je nešto dobacio – jaka stvar, događa se svima. Ali u tome i jest problem, zar ne? Krajnje je vrijeme da se prizna kako to zaista jest “jaka” stvar.
