Kampanje za podizanje svijesti o raku dojke postale su višemilijunski posao koji je zahvatio nekoliko kontinenata preplavljujući ih ružičastim vrpcama i s njima povezanim proizvodima koji bi trebali primamiti socijalno osviještene potrošače. Kupi dovoljno ružičastih stvari, i ti također ćeš pobijediti rak. Sljedeći je korak da se odmaknemo od problema i dobit ćemo čarobni pomak u proučavanju raka dojke.
Rak dojke više nije samo bolest nego je postao i proizvod. Pokret za podizanje svijesti o raku dojke udaljio se od svojih početaka. U početku žene su se morale boriti da ljudi uopće priznaju da rak dojke postoji. Rak dojke bio je dugo vremena velik tabu koji nije odgovarao uljuđenom društvu i bili su potrebni veliki napori feministica i drugih aktivistica da osvijeste javnost o potrebi borbe protiv te bolesti, kao i važnosti istraživanja raka dojke te prikupljanju novaca za liječenje i potporu oboljelih.
U raspravi o smjeru kojim je borba protiv raka dojke krenula, potrebno je ispitati korijenje samog pokreta i poteze kojima se društvo pokušalo senzibilizirati o problemu. Postepena transformacija početne ideja pokreta odrazila se kao neuspjeh pokreta, pokret se nije mogao dovoljno brzo prilagoditi i suprotstaviti se komercijalizaciji borbe protiv raka dojke. Sada se organizacije koje se bore protiv raka dojke moraju boriti na dva fronta, boriti se za oboljele i protiv tzv. pinkifikacije.
Organizacije upozoravaju da mnogi proizvodi koji nose oznaku ružičaste vrpce i čijom prodajom se skuplja novac za istraživanje bolesti i sami uzrokuju rak ili ih proizvode kompanije koje se povezuje sa zagađivanjem okoliša i drugim aktivnostima koje doprinose povećanju broja oboljelih od iste bolesti.
Aktivisticama koje su započele osvješćivanje javnosti o raku dojke cilj nisu bili jogurti s ružičastim poklopcima u svakoj trgovini. Željele su prikupiti financijska sredstva za liječenje i potporu oboljelima te istraživanje bolesti o kojoj se nije puno pričalo i koje su se žene sramile te skrivale da od nje boluju. Aktivistice su željele utjecati na smanjenje broja oboljelih i željele se da pacijenti dobiju adekvatno liječenje i potrebnu njegu. Također, željele su ukloniti stigmu s bolesti kako žene više ne bi morale skrivati svoju bolest.
{slika}Prvotna kampanja ružičaste vrpce nije krenula kao lukava marketinška kampanja koja je trebala donijeti profit velikim korporacijama nego kao simbol solidarnosti. Žene koje su preživjele rak nosile su vrpcu kao znak svojeg ozdravljenja. Nisu se samo željele identificirati s ostalim oboljelima nego i javnosti poslati jasni signal da su preživjele rak, da ne idu nigdje i da su odlučne u svojoj namjeri da o bolesti javno govore.
S vremenom je ružičasta vrpa počela značiti nešto drugo. Postala je više simbol podrške nego simbol snage i preživljavanja. Kao simbol podrške postala je pogodna kompanijama koje su ju željele iskoristiti i nalijepiti na svoje proizvode s ciljem veće zarade. S vremenom se organizacijama koje sudjeluju u borbi protiv raka dojke postalo sve teže nositi s iskorištavanjem značenja ružičaste vrpce i korporacijama. Sve je teže postalo usmjeriti javnost direktno na problem bolesti .
Put kojim se prošla ružičasta vrpca pokazuje s kakvim se problemima susreću društveni pokreti. Čini se kako svaki put kad određeni društveni pokret koji želi osvijestiti određeni problem u društvu ili problem neke skupine ljudi pronađe alate i načine kojima uspije potaknuti solidarnosti i empatiju kod javnosti, ti se alati brzo iskoriste za stjecanje profita i to prije nego što se stigne reagirati. Društveni pokreti često se vrlo sporo prilagođavaju ovakvim promjenjivim okolnostima, kao što se pokazalo u ovom slučaju.
{slika}
Pokret koji je krenuo s najboljim namjerama postao je komercijalan, rodno esencijalistički i zapravo vrlo odbojan u mnogim njegovim mainstream inkarnacijama. Oni koji se protive seksizmu i rodnom esencijalizmu u kampanjama proglašeni su protivnicima koji opstruiraju borbu protiv raka. Ljudi koji žele upozoriti da kampanja mora biti usmjerena na oboljele kojima je pomoć potrebna govori se da oni za oboljele uopće ne mare.
Kada oboljeli ističu da ne žele biti svedeni isključivo na svoju anatomiju s milozvučnim sloganima poput “Spasimo ove-one” i da se protive brandiraju kancerogenih proizvoda upotrebom ružičaste vrpce, kaže im se kako je cilj važniji od njihovih osjećaja. Kada ljudi s većim rizikom oboljenja upozoravaju kako kampanje nisu uspjele doprijeti do njih i da ne uvažavaju njihovo iskustvo, kaže im se da nisu solidarni s pokretom i da moraju šutjeti u ime većeg dobra.
Uporno zanemarivanje glasova ljudi koji se bore protiv komercijalizacije bolesti i ružičaste vrpce postupak je tipičan za kapitalizam. Velike su korporacije naučile da rak dojke donosi profit i toga se nikako ne žele odreći.
S druge strane i mainstream pokreti koji se bore protiv raka ne uvažavaju glasove koji upozoravaju na sve negativne aspekte kampanji. Takvi bi se pokreti i inicijative trebali bolje prilagoditi okolnostima i uvažiti mišljenja onih za čiju se dobrobit bore.
Prevela i prilagodila: Ela Tončić
