Jeste li ikada nešto željeli toliko da vam se činilo da je vaše otkada postoji? Jeste li kada sanjali neke male snove, toliko male da se snovima ne mogu ni zvati, snove koje čuvate kao tajnu samo za sebe jer nitko drugi ionako ne može shvatiti što vam oni znače? Je li vam ikada rečeno da taj san nikada nećete dohvatiti rukom jer vaša ne vrijedi dovoljno, jer netko drugi na to ima pravo, a vi ne? Jeste li ikada na putu ka vlastitoj sitnici sreće bili posve sami? I koliko vas je u tome odustalo nakon što su vam objasnili da to što želite nije moguće? Ja jesam. Previše puta. Stoga sam dužna približiti vam jednu posebnu priču o posebnoj djevojčici koja nije odustala.
“Vadžda je desetogodišnja djevojčica koja živi u predgrađu Rijada, glavnog grada Saudijske Arabije. Iako živi u konzervativnom svijetu, Vadžda voli zabavu, poduzetna je i uvijek pomiče granice onog što smije. Nakon svađe s prijateljem Abdulahom, dječakom iz susjedstva s kojim se ne bi smjela igrati, Vadžda ugleda lijepi zeleni bicikl koji je na prodaju. Očajnički želi taj bicikl kako bi mogla pobijediti Abdulaha u utrci. No Vadždina majka to ne dopušta; boji se posljedica, budući da društvo smatra da bicikl predstavlja atak na djevojačku čednost. Stoga Vadžda odluči sama prikupiti novac.” ZFF
Ovaj kratki sinopsis bio je dovoljan da mi privuče pažnju. Nedugo nakon toga sjedila sam s prijateljicama u dvorani Kina Europa, otvorenog uma, ali bez prevelikih očekivanja, čekajući početak projekcije filma Vadžda koji se prikazivao u sklopu Zagreb Film Festivala.
Pripadam generaciji zatrovanoj američkom popularnom i balkanskom folk kulturom i svaki pokušaj bijega od istoga teži je nego što bi se isprva očekivalo. Svakodnevnim medijskim silovanjem pred oči nam se guraju različiti filmski blockbusteri prepuni SF efekata u kojima glume ljudi savršenih proporcija, često slabog ili nikakvog obrazovanja, upitnih glumačkih sposobnosti, a ljubavne afere dotičnih u prvom su planu. Film je sve češće ‘filmski proizvod’ te se kao takav uspješno prodaje, a osim visokim tehnološkim dostignućima u samom snimanju, iole zahtjevnija filmska publika nema se baš čemu diviti. Daleko od toga da sam filmska stručnjakinja, ali mislim da svatko od nas može prepoznati kada se čarolija na filmskom setu dogodi, a kamere je samo poprate, za razliku od većine današnjih filmova kada čaroliju stvaraju upravo i jedino kamere. A Vadžda je upravo suprotnost svemu poznatom – čarolija prenesena na filmsku vrpcu, sasvim obična priča, sasvim živih likova, sasvim pravih problema, sasvim osjetljive naravi. I sasvim zaslužuje da se i sami u to uvjerite.
Topla priča u kojoj su problemi žena islamskoga svijeta stavljeni u kontekst svakodnevice, izvađeni iz teških stručnih knjiga koje broje mnogo stranica, a malo stvarnih sudbina. Nenametljivo i posve decentno, redateljica uspješno prikazuje oštroumnost i dovitljivost djevojčice Vadžde, ali i njenu djetinju naivnost pomoću koje stvari shvaća na savršeno točan način. Vadža vidi ono što odrasli ne vide, ona vidi u kojoj mjeri stvari ne funkcioniraju, ona uočava licemjernost patrijarhata, izopačenost društva koji briše individue, a stvara marionete. Ona shvaća da je jedini način postizanja cilja odaslati privid prihvaćanja situacije kako bi izmakla krutom režimu u kojemu su i one najmanje slobode sasvim nedostižne. Vadžda prihvaća pravila njihove igre kako bi ih na kraju u istoj toj igri i na njihovom teritoriju pobijedila te u trenutku pobijede, bez imalo straha, naglas izgovorila da je nisu uspjeli promijeniti. Duh je ono što se slomiti ne da i ma koliko to neki pokušavali, Vadžda uspijeva u onome što želi. Jer život nekada jednostavno sam posloži dijelove razbijenog stakla u lijepi vitraj.
Vadžda je kao što je rečeno, djevojčica odgajana u konzervativnoj islamskoj zemlji, čiji otac često izbiva iz kuće, dok ga majka dočekuje s obilatim finim obrocima, lijepo uređene kose, pjevajući stihove svetih pjesama. I Vadžda ih pjeva s radošću, kao što to čini svako zaigrano dijete. Objema im pjevanje pričinja veliko zadovoljstvo, osim u trenucima kada je majka mora opominjati da to prestane činiti ukoliko su muškarci u njihovoj blizini. Jer, “ženski glas je ženska seksualnost”. Muškarci ih nikako ne smiju čuti.
Vadžda voli svoju majku, ali ne razumije njezinu krotkost.
Vadžda voli školu, ali ne razumije zašto ne smije nositi šarene tenisice.
Vadžda voli biti dobro dijete, ali ne razumije zašto mora nositi maramu koju neprestano nespretno namješta.
Vadža želi voziti bicikl i ne razumije zašto je to djevojčicama zabranjeno.
Vadžda voli život i ne razumije zašto joj je zabranjeno živjeti ga. Vadža razumije da oni koji joj to brane ništa ne razumiju. Vadžda bicikl kupuje sama. Zeleni bicikl, sa šarenim trakicama, veliki bicikl kojega ni ne zna voziti. Nije bitno. Vadžda razumije. Trebaš samo jako željeti…
Pogledajte film Vadžda. I vi ćete nakon toga sve mnogo bolje razumjeti.
Nagrade i festivali
“Venecijanski filmski festival 2012. – CICAE – nagrada Cinema d’Arte e d’Essai, nagrada CinemAvvenire, Interfilmova nagrada za promicanje međureligijskog dijaloga” ZFF
Životopis redatelja
“Haifaa al Mansur je prva žena-redatelj u Saudijskoj Arabiji i smatraju je jednom od najistaknutijih filmaša u toj kraljevini. Diplomirala je književnost na Američkom sveučilištu u Kairu, a magistrirala je režiju na Sveučilištu u Sydneyu. Uspjeh njezina tri kratka filma, kao i međunarodna priznanja za nagrađivani dokumentarac Žene bez sjene (2005.) utjecao je na čitav novi val saudijskih filmskih autora, a temi otvaranja kino-dvorana u zemlji, priskrbio naslovne stranice. U domovini, njezin rad je podjednako i hvaljen i napadan, jer potiče na raspravu o onome što se uglavnom smatra tabu temama – toleranciji, opasnostima od vjerske zadrtosti i potrebi da Saudijci kritički promotre svoju tradicionalnu i strogu kulturu. Vadžda je njezin prvi dugometražni igrani film.” ZFF
