Dok su ljudi iz inicijative Srđ je naš 8. siječnja 2013. Dubrovnikom nosili osam metara dug transparent na kojem je velikim slovima pisalo samo jedno – Referendum – nekoliko je prolaznika u pola glasa komentiralo: “Vidi ove klošare i besposličare što demonstriraju.” Ivan Viđen bio je među tim “klošarima” i opaska mu je bila smiješna. Među nosačima transparenta svi su završili fakultete, a neki su na doktoratu, kao i on sam, povjesničar umjetnosti i arheolog, doktorand na povijesti umjetnosti čije je područje interesa povijest zaštite spomenika u Dubrovniku. S transparentom su išli prema kinu Sloboda gdje se organizirala javna rasprava o Studiji utjecaja na okoliš projekta na Srđu. Kino je bilo prepuno, neraspoloženje prema planiranom ogromnom turističkom naselju na Srđu, koje se naziva golf resortom, glasno artikulirano i tu je večer bilo jasno da građani podržavaju ono što se traži velikim transparentom: žele odlučivati o sudbini svoga grada čiji je Srđ integralni dio.
HNS-ov Andro Vlahušić obećavao je raspisivanje referenduma još za zadnjih lokalnih izbora. Kada je dobio gradonačelničko mjesto, najavljivao je još tu i tamo referendum, ali dočekao je skori kraj mandata bez da je svoje obećanje ispunio. Članovima građanske inicijative Srđ je naš bilo je jasno da će sami morati preuzeti dužnost lokalne vlasti i dva tjedna nakon te tribine u Slobodi objavili su da kreću u prikupljanje potpisa za raspisivanje referenduma. Iako su znali da imaju veliku potporu građana, ishod je bio neizvjestan. Trebalo je skupiti 8070 potpisa, petinu od ukupnog broja birača u Dubrovniku. Ivana Butigan, kontrolorka leta, prvog je jutra prikupljanja potpisa, 1. veljače, u sedam ujutro otvorila jedan od šest štandova raspoređenih po gradu. Već je u prvih pet minuta dobila potpise građana, a kada su na kraju dana sa svih štandova prikupili podatke i pobrojali 2000 potpisa, među kojima je bio i onaj gradonačelnika Vlahušića, takozvanim stožerom u Lazaretima, centralnom mjestu odakle se vodi “operacija referendum”, razlila se euforija, a u gradu se počelo govoriti o dubrovačkom proljeću.
“Gosparu, potpišite ljubavno pismo Gradu”, obraća se volonterka, inače etnologinja Romana Hansal sugrađaninu koji prolazi ispred Sponze gdje je stalno mjesto jednog od štandova. Teče sedmi dan potpisivanja i većina prolaznika, i prije nego što im se Romana obrati, nasmijano dobacuju da su već potpisali, kao da se trebaju opravdati što samo prolaze. Dan ranije joj je došla gospođa koja je 1924. godište i prvi put je nakon nekoliko godina uz pomoć susjede izašla iz kuće samo da bi dala svoj glas za referendum. Ljudi su jako dobro informirani o projektu i njihov otpor se ne svodi na opće gunđanje na loše stanje u zemlji. Nekima smeta što će grad plaćati skupu infrastrukturu – vodovod, cestu, struju, kanalizaciju – za privatni projekt, neki su ljuti jer im se pod golfom podvaljuje apartmanizacija, neki se užasavaju toga da će poviše grada niknuti naselje nekoliko puta veće od same gradske jezgre Dubrovnika, neki smatraju da se isto toliko povećanje kapaciteta kao ono planirano na Srđu može ostvariti ako se obnove zapušteni i zatvoreni hoteli Kupari, Belvedere, Orlando, nekima smeta netransparentnost cijelog projekta.
Većina ih nema ništa protiv samog golfa, dapače, smatraju da bi takva ponuda dobro došla Dubrovniku. Referendum je sveprisutna tema ovih dana u Dubrovniku, pitanje “jeste li potpisali” čut ćete čak i pauzi između dviju pjesama lokalnog benda navečer u kafiću. Neki od potpisnika znaju točan redni broj pod kojim su se potpisali, netom završeni srednjoškolci pitaju mogu li uz potpis što napisati za svog omiljenog profesora povijesti Đura Capora, jednog od članova inicijative Srđ je naš, a Konavljani, Primorci i Župljani su ljuti jer ne mogu potpisati, administrativno ne pripadaju gradu. Mnogi zastaju, štandovi su postali mjesto okupljanja građana, raspituju se kako ide, treba li im što, donose im kolače i čaj, hladno je ovih dana u Dubrovniku i nije jednostavno stajati za štandom. Prilazi gospođa u pedesetim godinama i kaže da potpisuje zato što želi sudjelovati u procesu odlučivanju, bez obzira je li za ili protiv projekta, jer misli da je to preveliko pitanje za grad da bi presudili političari koji su ih već toliko puta izigrali. Druga gospođa joj kaže da je to ionako već odlučeno i da nitko neće poslušati volju građana, ali svejedno daje svoj glas. “Baš zato što smo imali idealnu situaciju – šutljivu većinu i lako potkupljive političare – dogodila nam se pljačka zadnjih dvadeset godina. Sve smo rasprodali, još nam je jedino prostor ostao i bilo je krajnje vrijeme da se pobunimo. Već je ovo skupljanje potpisa uzdrmalo političare”, uvjeren je gospodin koji kaže da radi u turizmu i dodaj da je njegova cijela obitelj potpisala već prvog dana.
Uto prilazi stariji gospodin i kaže da podržava projekt, jer će na Srđu posao možda naći njegovi unuci. To je najčešći argument koji se u Dubrovniku čuje za projekt na Srđu među rijetkima, sudeći po glasu ulice, njegovim zagovarateljima. “Obećavaju 1040 radnih mjesta, ali to je napuhana brojka, pa radi se o apartmanima i vilama za prodaju, jednom manjem hotelu i dva golf terena. Tu može raditi najviše pedesetak ljudi, i to sezonski. Isplati li nam se za to uništiti jedini prostor na koji se grad može širiti?”, odgovara drugi potpisnik. Volonteri kažu da najmanje potpisuju mladi ljudi odDok dere bura u suhom okolišu Srđa, Paskojević govori o golfu koji će produljiti sezonu, eko selu, konjušnici i restoranu koji planira tu graditi i oživjeti zemlju na kojoj je nekoć njegov djed imao vinograd, a sada je, kako kaže, nitko više ne želi obrađivati18 do 25 godina. Baš tada štandu prilazi dvadesetogodišnji svećenički kandidat i potpisuje jer mu je “važno javno dobro, a u projektu vidi samo kratkoročni interes investitora i dugoročnu štetu za grad”.
“Neka se građani izjasne, i ja sam za referendum”, kaže nam Ilar Paskojević, jedan od stotinjak stanovnika sela Bosanka na Srđu dok nam širokim potezom ruke pokazuje gdje su zemljišta koja je njegova obitelj prodala i dala u zakup investitoru. Dok dere bura u suhom okolišu Srđa, Paskojević govori o golfu koji će produljiti sezonu, eko selu, konjušnici i restoranu koji planira tu graditi i oživjeti zemlju na kojoj je nekoć njegov djed imao vinograd, a sada je, kako kaže, nitko više ne želi obrađivati. Preko puta Srđa, na golom brdu u Bosni i Hercegovini, počele su nicati višekatnice koje Paskojević naziva “nakaradnima”. Selo, koje je za vrijeme rata bilo okupirano, ne odražava promjene financijske situacije nekolicine svojih mještana. No nisu svi prodali zemlje koje tu imaju. “Ako se izgradi sve što je najavljeno, mi ćemo ovdje biti kao u getu, stiješnjeni između apartmana. Prodat ću zemlju kada Bosanki bude ponuđen neki kvalitetan projekt, a ne gramzivost koja će nas sve pojesti”, kaže stanarka Bosanke ne želeći se predstaviti jer joj je, kaže, već dosta pritisaka da proda djedovinu.
I u užoj ekipi stožera za prikupljanje potpisa za referendum ima onih koji posjeduju zemlje na Srđu i nisu ih prodali. Ukupno ih je u stožeru petnaestak koji uz svoj svakodnevni posao koordiniraju svim vezanim uz prikupljanje potpisa i s oko 170 volontera (od čega je tek 45 muškaraca) svakodnevno dežuraju. Srđenaši u stožeru, ti “neradnici, plaćenici, hipiji pa i amiši”, kako im znaju dobacivati zagovornici projekta, u prosjeku imaju između 30 i 45 godina, mahom su završili Filozofski fakultet u Zagrebu i potom se vratili u Dubrovnik, a najviše ih predaje u srednjim školama ili radi u kulturnim institucijama. Godinama su već udruženi u inicijativi Srđ je naš, a kroz taj se period projekt mijenjao i bujao, što mu se omogućavalo izmjenama urbanističkih planova, da bi konačno narastao na 310 hektara na kojima bi bilo 408 apartmana, 240 luksuznih vila, koje je londonska agencija za nekretnine još prije šest godina oglašavala kao vile s pogledom na Dubrovnik, hotel i dva terena za golf, uz ostale sadržaje. Sveukupno oko 3 000 ležajeva. Kada su u prosincu saznali da će Urbanistički plan uređenja “Športsko rekreacijskog centra s golf igralištem i turističkim naseljem “, dokument koji je potreban za izdavanje dozvola za realizaciju resorta na Srđu, ići na glasanje u Gradsko vijeće, čiji je sastav takav da bi tek nekoliko vijećnika možda bilo protiv, shvatili su da više nemaju prostora za zaustavljanje projekta. Osim referenduma.
Prvu bitku su dobili. Već su desetog dana, u nedjelju 10. veljače i pet dana prije zaključenja, prikupili dovoljan broj potpisa, a građani i dalje potpisuju. Sada ih čeka ono što u stožeru zovu “drugom fazom”. Raspisivanje referenduma i agitiranje da što više ljudi na njega izađe. Bit će to prvi lokalni referendum koji je u Hrvatskoj raspisan voljom građana.
