Participacija žena u javnoj sferi i diskurs o rodnoj ravnopravnosti imaju sve značajniju ulogu u suvremenom društvu Hrvatske. Unatoč toj činjenici, rodni stereotipi i diskriminacija u jeziku i obrazovanju otporan su društveni fenomen. Jezik i društvo stoje u zrcalnom i uzajamnom odnosu, stoga je potrebno adresirati rodne stereotipe i diskriminaciju koji dolaze iz kulture, a materijalizirani su i potom reproducirani upravo jezikom.
Jezik kao izravan pokazatelj rodne neravnopravnosti
Jezik je medij u koji upisujemo izvanjezičnu stvarnost, stoga je zato važno promotriti na koji je način u njemu označena žena, a na koji muškarac. Počevši od njihove etimologije, riječ muž, odnosno muškarac, u vezi je sa slavensko-germanskom skupinom monž-man koja je pak u izvornoj vezi s indoeuropskim korijenom *men, što znači misliti. Iz ovoga možemo zaključiti kako je muškarac “onaj koji misli”. Nasuprot muškarcu kao misaonom biću, etimologija riječi žene povezana je s njezinom reproduktivnom ulogom. Riječ žena u vezi je s indoeuropskim korijenom *gen, što znači “rađam”, odnosno *quena (žena), što potvrđuje značenje žene kao roditeljice.
Svaki jezik ima jezičnu normu koju je usustavilo ono društvo koje se njime koristi. U hrvatskom jeziku ta je norma muškarac, dok je žena otklon od iste. Ovakav se stav može argumentirati već i površnom analizom rječnika. U Anićevom Rječniku hrvatskog jezika iz 1991. godine, definicija žene je sljedeća: 1. osoba po spolu suprotna muškarcu; žensko; odrasla osoba ženskog spola; 2. razg. bračni drug ženskog spola, supruga. Žena nije definirana kao biće po sebi, već u suprotnosti s muškarcem. Isto tako, pod samu definiciju žene navedeni su i brojni frazeološki izrazi (javna žena, laka žena…), dok za muškarca takvih primjera nema te je on definiran primarno kao odrasla osoba muškog spola. Revidirano izdanje istog rječnika, 10 godina kasnije, jednako perpetuira nametnute patrijarhalne obrasce te tako žena ostaje 1. ljudsko biće po spolu suprotno muškarcu, koje može rađati djecu i preuzeti glavnu brigu za uzgoj i odgoj djece; 2. udana ženska osoba, bračna družica; supruga, biti čija žena, uloga žene u braku. Situacija je naizgled bolja u Enciklopedijskom rječniku hrvatskog jezika iz 2002 godine. U ovom se rječniku napušta definicija kojom je žena određena primarno kao suprotnost muškarcu, ali se i dalje zadržava njena društveno nametnuta uloga. Pod natuknicom žena nalazi se oko 30 pojmova, od kojih je većina pejorativnih (javna, laka, ženetina, ženturača, ženkica, ženskar, ženska glava i ženska logika), dok se pod natuknicom muškarac nalazi svega 15-ak pojmova, od kojih jedan (šovinistički) pejorativan. Dokaz normiranog jezika u korist muškaraca u svim hrvatskim rječnicima, udžbenicima i enciklopedijama jest u tome da se u njima pojmovi uvijek navode u muškom rodu, a svako novo izdanje ovakvih rječnika dodatno produbljuje stereotipe.
Osim rječnika, ženama nije sklona ni gramatika hrvatskog jezika. Budući da hrvatski ima bogatu morfološku strukturu, njime je jednostavno izraziti i prepoznati rodni identitet. Unatoč tome, u brojnim se konstrukcijama preferira muški rod. Primjeri za to su mnogi, poput onih u kojima slaganje u rodu, broju i padežu nije potpuno pa se tada pribjegava jezičnim konstrukcijama na štetu žena (Majka i dijete su bili u kinu). Ilustrativan primjer koji ide u prilog ovim tvrdnjama je sufiksalna tvorba imenica ženskog roda. Imenice koje označavaju žensku osobu najčešće se izvode iz imenica za mušku osobu i one stoje u odnosu koji nazivamo mocijski par (kralj – kraljica). Zanimljivo je da mocijski parovi ne postoje kada se radi o seksistički obojenim terminima, poput oštrokonđa – oštrokonđac(?). U slučaju tvorbe imenica koja označavaju ženske titule (primjerice zanimanja), koristi se sufiks –ica koji se također koristi u tvorbi umanjenica te se tako “malenost” predmeta i živih bića (žabica, kućica, ribica) pridaje i ministricama, liječnicama i profesoricama. Međutim, hrvatski jezik poznaje nekoliko alternativnih sufiksalnih mogućnosti – nastavci poput –inja, –ka, –kinja i –lja tvore legitimne imenice poput feministkinja, bolničarka, pjesnikinja ili rodilja.
Osim što je većina ženskih titula tvorena osnovnom za umanjenicu, brojni tako nastali oblici poprimili su za ženu negativne konotacije, često seksualne. Najjednostavniji primjer je “tajnik”, odnosno odgovarajući pandan “tajnica”. Tajnica se shvaća kao odana i poslušna “desna ruka” nadređenog, dok muška verzija te riječ podrazumijeva znatno odgovorniju i, najvažnije, poštovaniju djelatnost. Profesionalno igranja šaha također je zanimljiv primjer. Igrači, odnosno igračice šaha s obzirom na svoje sposobnosti mogu osvojiti četiri različite titule, i premda one u oba slučaja glase jednako (velemajstor i velemajstorica), titula velemajstorice ne uživa jednak prestiž kao i titula velemajstora. Svejedno, ženi je otvorena mogućnost da osvoji i mušku titulu, pa je tako mađarska šahistica Judit Polgar i velemajstor i velemajstorica. Semantički disparitet nalazimo i u riječima profesionalac, koja se odnosi na muškarca koji profesionalno obavlja svoj posao i profesionalka, ženu koja se, u prenesenom značenju, bavi moralno diskutabilnim aktivnostima. Postoje također i brojni primjeri koji pokazuju degradirajuću promjenu semantike nekih izraza kroz povijest – dok su izrazi poput prinčevi, kraljevi i gazde zadržali svoj status, njihovi pandani poput madam, kraljica, princeza i gazdarica degradirali su i značenjem i pozicijom te danas zapravo izražavaju brojne stereotipe, predrasude i seksizme. Stereotipi u obraćanju ženama često obuhvaćaju odnos pameti i ljepote, o čemu svjedoče brojni omalovažavajući nazivi, seksistički vicevi (plavuše!) i frazeologizmi poput ženska pamet i ženska logika.
Portret žena u formalnom obrazovanju
Socijalizacijska uloga koju škola ima u suvremenom društvu razlog je zbog kojeg diskriminacija žena unutar obrazovanja valja na vrijeme biti adresirana. Diskriminacija žena u institucionalnom, formalnom obrazovanju vidljiva je na više razina, a jedna od njih je sadržaj obrazovnih programa i udžbenika u kojima jezik također igra veliku ulogu. Seksizam u obrazovanju često se pojavljuje u svojoj prikrivenoj formi, stoga je važno provoditi analize aktualnih udžbenika i u njih uvoditi rodno osviješteni jezik i pripadajuće vrijednosti.
Ženska mreža Hrvatske tijekom 2003. godine izradila je analizu osnovnoškolskih udžbenika u okviru kampanje “Ide vrijeme, prođe rok” kojom se nastojala naglasiti važnost rodno osviještenih obrazovnih programa. U ilustracijama kojima osnovnoškolski udžbenici obiluju, evidentan je nesrazmjer pojavljivanja muških i ženskih likova. Žene su najčešće prikazane u prostoru kuhinje ili doma, njihov lik uglavnom je statičan, rijetko se smiju te odgovaraju ruralnom načinu odijevanja. Kada je riječ o ženskim zanimanjima, prikazivane su kao učiteljice, poljoprivrednice ili medicinske sestre. Vrijednosti koje udžbenici pridaju ženama najčešće su brižnost i nježnost, dok su muškarci prikazani kao kreativni, hrabri, časni i odani. Ovakvim se ilustracijama jasno prenose stereotipi i učvršćuju postavke koje su tradicionalno vrijedile za žene i muškarce. Odličan primjer za to je ilustracija iznad koje stoji naslov “Tko što ima?” te su u maminom vlasništvu navedeni sljedeći predmeti: valjak za tijesto, žlica, pegla i škare, dok tata posjeduje auto, pilu, sat i češalj. Ista ilustracija navodi kako brat od igračaka ima auto i avion te romobil, dok sestra ima lutke i kanticu za pijesak. Ovakva podjela potvrđuje da se ženu prikazuje kao pasivnu i rezerviranu za domaćinstvo.
Centar za ženske studije 2008. godine objavio je istraživanje Juliette Janušić u kojem analizira srednjoškolske udžbenike za hrvatski jezik i književnost. Uspoređeno je osam udžbenika svih razreda srednjih škola različitih autora i izdavača, iz 2006. i 2007. godine. Iako jezik čitanki kojim se obraća čitateljstvu najčešće rodno osjetljiv, autorica analize izdvojila je nekoliko problematičnih točaka vezano za reprezentaciju žena u školskim udžbenicima. Primjerice, u čitanci iz 2006. godine za 2. razred od 50-ak ponuđenih nije zastupljena ni jedna žena, dok je u čitanci za 4. razred iz 2007. godine između 34 autora svoje mjesto pronašla i jedna autorica, pjesnikinja Vesna Parun. Svejedno, u istoj toj čitanci stoji tvrdnja “Ona je najmarkantniji lik hrvatske ‘ženske’ poezije.” Uredništvu je promakla markiranost pridjeva “markantan” koji u hrvatskom jeziku najčešće dolazi uz imenice muškog roda, kao i distinkcija između pojmova žensko pismo i “ženska poezija”. U ovoj je čitanci spomenuta Virginia Woolf uz natuknice o još 4 pjesnikinje. Nadalje, u drugoj čitanci iz 2007. godine za 4 razred pronađeno je pitanje čitateljstvu “Smatraš li Vesnu Parun ‘ženskim pjesnikom'”, što je u potpunom neskladu s načelima rodno osviještene terminologije. U sljedećoj varijanti čitanke za isti razred iz 2007. godine nalazi se primjetno poboljšanje u zastupljenosti ženskih autorica i djela koja tematiziraju žensku seksualnost – detaljno je obrađena biografija Virginije Woolf, navodeći i njene homoseksualne sklonosti, spomenuta je Marguerite Yourcenar kao “prva žena” članica 40 besmrtnih i predstavljena je Gwendoly Brooks kao crnkinja i feministkinja. U čitanci se spominju ubojstva homoseksualaca i feminizam, a autorice su dosljedno navođene rodno osviještenim jezikom, iako njihova prezimena nisu sklanjana prema načelima ravnopravnosti spolova. U čitanci za 3. razred iz 2007. godine jezik obraćanja rodno je osjetljiv, ali nije zastupljena ni jedna književnica, iako se problematiziraju obiteljski i rodni odnosi. Čitanka za 1. razred iz 2007. godine jedina je u ovoj analizi za koju je spomenuto da je uvrstila istaknutu hrvatsku književnicu Ivanu Brlić Mažuranić, a u metodičkoj obradi Hasanaginice primijećen je zadatak “Prikažite život žene i njezina prava u tome vremenu”. Autorica analizu zaključuje uočavanjem pozitivnih tendencija u korištenju rodno osjetljivog jezika i uvođenju ženskog autorstva, iako primjećuje određene nedosljednosti u tome. U istraživanju nije spomenuto je li u neki od tih udžbenika kao autorica uvrštena književnica Marija Jurić Zagorka, što bi bio izuzetan propust autorica ovih čitanki, budući da su većinom profesorice hrvatskog jezika i književnosti.
Iako su uočeni pomaci u napuštanju tradicionalnih pogleda na žene i muškarce, analize udžbenika pokazuju da neki od njih i dalje na razne načine degradiraju žene. Škola, s obzirom na svoju obrazovnu, ali i socijalizacijsku ulogu, trebala bi pridonositi ukidanju rodih stereotipa i predrasuda u obrazovanju te poticati ravnopravnost.
Opasnost stereotipa u jeziku i obrazovanju
Jezik reflektira društvo koje ga koristi i stoga je potrebno osvijestiti degradiranu poziciju žena, kako u društvu, tako i u jeziku. Diskriminacijom žena u jeziku legitimitet ženskog roda doveden je u pitanje, kao njihov i politički, kulturni i socijalni identitet. Osvještavanje i mijenjanje jezične prakse znači stvaranje suvremenog, rodno senzibilnog i korektnog jezičnog koda. Međutim, mijenjanje jezika neće ukloniti seksizam i diskriminaciju dok god su oni ukorijenjeni u obrasce mišljenja i kategoriziranja onih koji se tim istim jezikom koriste.
