Nekoliko je desetljeća bilo potrebno da se izgradi snažan normativni okvir, kojim će se ojačati operativne politike i procedure unutar sustava UN-a, a kojim će se zaštiti žene i djevojčice u oružanim sukobima. Nakon toga trebalo je proći i čitavo desetljeće da se takav okvir ustroji i unutar NATO sustava.
Od deklaracije o zaštiti žena i djece u izvanrednim ratnim sukobima, koju je Opća skupština UN-a usvojila 1974., preko svjetskih konferencija usredotočenih na ravnopravnost spolova, razvoj i mir: u Meksiku 1978., Copenhagenu 1980., Nairobiju 1985. i Pekingu 1995., preko prihvaćanja Pekinške deklaracije 2000. na Glavnoj skupštini UN-a, kao i ratnih zbivanja na području ex Jugoslavije, Ruande, Sierra Leone, Konga i još nekih manje eskalirajućih, prošlo je punih 26 godina, do usvajanja Rezolucije 1325.
Nakon nekoliko desetljeća krvavih sukoba, Vijeće sigurnosti UN-a konačno je postalo zabrinuto zbog stradanja civila u oružanim sukobima, naročito žena i djece, koji su bili većina žrtava i meta naoružanih vojnika. No, žene nisu bile samo žrtve, nego su odigrale i važnu ulogu u prevenciji i rješavanju sukoba. Stoga je bilo važno ravnopravno ih uključiti u proces održavanja međunarodnog mira i sigurnosti. Vijeće je također prepoznalo potrebu za usvajanjem rodne perspektive u mirovnim operacijama, te obuke osoblja o ženskim pravima. Shodno tome, Vijeće je održalo raspravu o ženama, miru i sigurnosti, te je 31. listopada 2000. jednoglasno usvojena rezolucija 1325.
Od usvajanja Rezolucije 1325 trebalo je, pak proći punih 10 godina da je prihvati i NATO sustav. Odnosno, NATO je državama članicama 2007. predložio da razviju praktične prijedloge za implementaciju Rezolucije, a u rujnu 2009. odobrena je Direktiva 40-1 (Bi-Strategic Command Directive), kojom se integrira Rezolucija 1325 i rodne perspektive u NATO zapovjedne strukture, uključujući i mjere zaštite tijekom oružanih sukoba. Izvješće i plan usvojeni su u Lisabonu 2010.
Usvajanjem Direktive 40-1 ustrojene su i tri nove dužnosti: savjetnik/ica za ravnopravnost spolova, savjetnik/ica za rodna područje te trener/ica za rodna pitanja u lancu zapovijedanja. Iako su ove pozicije nove, a sredstava malo, u svim NATO misijama imenovane su osobe na ove dužnosti. Jedna od njih je i prva hrvatska generalica Gordana Garašić.
Poanta dužnosti savjetnika/ice za ravnopravnost spolova jest u tome da mora surađivati sa svima unutar misije, kako bi se rodne perspektive uspješno integrirale u svim aspektima rada. I ne samo to, nego u svim NATO operacijama i misijama morat će se udovoljiti Rezoluciji 1325 i svim odredbama koje se odnose na žene, mir i sigurnost, te isto tako, morat će se podržati obrazovanje i osposobljavanje žena u svakom segmentu, a to znači veću dostupnost zdravstvenim uslugama, pravo na nasljeđivanje, pravo na zapošljavanje, pravo na sudjelovanje u političkim procesima i pravo donošenja odluka u tim procesima.
Ova odluka zahtijeva i uključivanje većeg broja žena u misijama i operacijama te suradnju s lokalnim ženama u području operacija.
Naime, nasilje nad ženama i djevojčicama i dalje je prisutno na svim kontinentima, zemljama i kulturama. Statistike su poražavajuće. Primjerice, između 20 i 40 tisuća žena bilo je silovano tijekom rata u Bosni i Hercegovini. U Liberiji, zemlji iscrpljenoj ratom već desetljećima, tri od četiri žene su izložene seksualnom nasilju svakodnevno. Međutim, kao što smo već naveli, žene nisu samo žrtve, one su i sudionice u sprečavanju sukoba i donošenja trajnoga mira. Za žene, sigurnost nadilazi vojne strategije – od pristupa čistoj i pitkoj vodi, preko obrazovanja, prava nasljeđivanja i tako dalje.
Isto tako, isključivanje žena iz procesa odlučivanja i donošenja odluka, kršenje je ljudskih prava i demokratskih načela. Dakle, ovo nije samo žensko pitanje, nego i pitanje ljudskih prava. Tamo gdje su ženama uskraćena jednaka prava, često dolazi do nestabilnosti, a tamo gdje je nestabilnosti, tamo se žene omalovažava i vrijeđa.
