Iako općeprihvaćena i standardna definicija terorizma ne postoji (dapače, postoji preko stotinu različitih definicija), velika većina stručnjaka i stručnjakinja slaže se s tezom da je jedan od ciljeva terorizma proizvesti atmosferu straha koja bi utjecala na donošenje političkih odluka. Moglo bi se, bez nekog osobitog oklijevanja, ustvrditi da je ‘Islamska Država’ terorističkim napadom u Parizu 13. studenog postigla upravo ono što je htjela – opću paniku i političku krizu u Europi i ostatku svijeta.
Terorizam, ali ne onaj islamistički
Panika oko muslimana i muslimanki u Europi pa i ostatku svijeta nije nikakva novost. Dok je ona u nekoj mjeri konstantno prisutna još od kasne 2001. godine, zadnjih godinu dana, rastom ‘Islamske Države’ i posljedičnim terorističkim napadima u Europi posljednjih nekoliko mjeseci, ona dostiže svoj vrhunac. Tako se malo suptilnijim riječnikom iz naftalina vadi i narativ o “Eurabiji”, teoriji zavjere britanske spisateljice Bat Ye’or prema kojoj je, u originalu, cilj Francuske i arapskih zemalja pokoriti Europu, što ekonomski, što demografski te ju učiniti islamskom.
Ye’orine budalaštine promptno su bile diskvalificirane kao zavjeraške besmislice, no teorija je, predvidljivo, postala popularnom u krugovima europske ekstremne desnice. Dugi niz godina desničari i desničarke su svoje lamentacije o islamu zadržali na Internetu dok Anders Behring Breivik nije odlučio svoju mržnju prema islamu iskaliti terorističkim napadom koji je koštao života 77 ljudi u Oslu i Utoyi. Breivikova motivacija bila je i više nego jasna budući da je dotični napisao propagandni pamflet od preko 1000 stranica u kojem je opisao svoje stavove, a za kojeg je kasnije izjavio da ga je htio reklamirati masakrom kojeg je počinio. U njemu se izjasnio kao fašist i rasist koji velikim prijetnjama europskom načinu života smatra Islam, ostvarenje Eurabije, feminizam, “kulturalni marksizam” i multikulturalizam, istovremeno zagovarajući islamofobiju, deportaciju muslimana i zaštitu europskih etno-nacionalista. Zato je cilj njegovog terorističkog napada bila mladež socijaldemokratske Laburističke stranke koje je vidio kao personifikaciju svega protiv čega se zalagao.
Novi valovi iskaljivanja nad muslimanima i muslimankama
Antimuslimanska retorika je od tog terorističkog čina do jačanja ‘Islamske Države’ ostala rezervirana za radikalnije internetske kutke i političare poput nizozemskog parlamentarca Geerta Wildersa koji je na islamofobiji ionako izgradio svoju političku platformu. No, u zadnjih godinu i pol, a osobito u jeku sadašnje izbjegličke krize sakrivena netrpeljivost očito izlazi na površinu. U prijašnjem članku opisali smo kakvog je utjecaja napad na redakciju časopisa Charlie Hebdo imao na muslimane i muslimanke u Europi i svijetu i kada su se rezultati skupili na jedno mjesto, djelovali su zastrašujuće-riječ je o stotinama napada na izbjeglice i izbjeglička skloništa diljem Europe, kao i o žestokim medijskim kampanjama marginalnih desničarskih portala kojima je jedini cilj bio oblatiti izbjeglice. Nakon posljednjeg napada radikalnih islamista ‘Islamske Države’ u Parizu koji su rezultirali smrću 130 ljudi, takvi ispadi su se, nažalost, samo pojačali.
U Njemačkoj, zemlji koja je na sebe preuzela najveći teret prihvata izbjeglica, stranka AfD na čelu s Frauke Petry bilježi nagli rast što se uvelike bazira na njenoj antiimigrantskoj retorici. Tako je Petry na stranačkom skupu poručila Angeli Merkel da u svjetlu izbjegličke krize promptno da otkaz. Petry se vjerojatno nije udostojila komentirati da su njemački radikalni desničari i desničarke izveli već preko 500 napada na izbjeglička skloništa u Njemačkoj te da je policija nedavno izvela akciju kojom je spriječila bombaški napad na izbjeglice. U Kölnu je ekstremni desničar nožem izbo Henriettu Reker, kandidatkinju za gradonačelnicu tog grada radi njene pro-izbjegličke politike. No, gospođa Petry izgleda da je zabrinuta samo oko jedne vrste problema, dok one druge vidi shodnim ignorirati.
Ni drugdje u Europi situacija nije puno bolja. Danski desničari i desničarke otvoreno pozivaju na bombardiranje civila u Siriji, dok dužnosnici i dužnosnice mađarske neofašističke stranke Jobbik tvrde da terorizam i migracija idu “ruku pod ruku”. U danima nakon pariškog pokolja, Velika Britanija zabilježila je porast anti-muslimanskog nasilja od 300%. Očekivano, najčešće žrtve su muslimanke od 14 do 45 godina, a počinitelji muškarci od 15 do 35 godina. Neki od napadača obrušili su se i na mladu djecu. Jedan od najtežih napada dogodio se u Cheltenhamu gdje je nekolicina rasista napala mladog, 17-godišnjeg Britanca turskog porijekla, isprebijavši ga palicama za golf. U nekim britanskim školama atmosfera je do tolike mjere degenerirala u nepatvorenu mržnju da se anonimna ravnateljica javila uredništvu Guardiana šokirana ponašanjem svojih kolega koji su otvoreno govorili da bi “izbjeglice, pa čak i djecu, trebalo pustiti da se utope” te da bi ih trebalo “pobiti”.
U Švedskoj radikalni desničari i desničarke su nastavili s paljenjem skloništa za izbjeglice dok su pristaše neonacističke stranke Švedski Demokrati komentirali na te vijesti davajući savjete za buduće prilike poput “Spalite ih, ali prvo zabarikadirajte prozore i vrata” i “Spalite kuću dok je puna, da bude učinkovitije”. Skloništa su se palila i u Finskoj, na sjeveroistoku zemlje.
U Belgiji, osobe koje se identificiraju kao ‘Kršćanska Država’ (najvjerojatnije aluzija na ‘Islamsku Državu’), poslale su prijeteće pismo jednoj od najvećih belgijskih džamija u kojem prijete lokalnim muslimanima i muslimankama da “niti jedna džamija neće biti sigurna” te da će “muslimani biti zaklani kao svinje i razapeti na križ dok ih Bog bude pokrštavao”. Kršćanskog ugla dirnuo se i naš saborski zastupnik Damir Kajin koji je na svojoj Facebook stranici znalački ustvrdio da “Europa mora braniti svoje kršćanske temelje” te da je “potrebno zaustaviti stampedo na istočnim granicama”. Kajinu su se u procjenama situacije pridružili geopolitički stručnjaci HSP-AS-a koji su istaknuli da “postoje sumnje u to da nisu problematični migranti s Bliskog i Srednjeg istoka”. Nisu, doduše, razjasnili razliku između Bliskog i Srednjeg istoka.
Ni preko oceana nije puno bolje. U Sjedinjenim Američkim Državama i Kanadi također su zabilježeni incidenti. Poštar u New Yorku napao je muslimanku i njeno dijete, pljunuvši ih u procesu. Kasnije si je dao vremena da im kaže da “nije lud” nego da “radi u poštanskom uredu”, što je objašnjenje koje je bilo jasno vjerojatno samo njemu samome. Neke američke aviokompanije također su se istaknule u islamofobiji, zabranivši nekolicini muslimana i muslimanki da lete avionom. Kamela Rašid jedna je od tih osoba kojoj je bilo zabranjeno da otputuje u Istanbul, iako za to nije bilo nikakvog razloga osim činjenice da nosi burku.
Situacija je bila daleko ozbiljnija u Teksasu, u gradu Irvingu u kojem je grupa građana i građanki prosvjedovala ispred lokalne džamije, naravno, obučeni u maskirne odore i naoružani do zuba. To su, rekoše, napravili “u samoobrani”, noseći transparente na kojima su pisale parole poput “Stop islamizaciji Amerike”. U drugom djelu Teksasa, u gradu Pflugervilleu netko je poderao stranice Kurana i izmetom gađao lokalnu džamiju. Nešto dalje, u gradu Peterboroughu u kanadskoj državi Ontario netko je džamiju i spalio. No i u Pflugervilleu i u Peterborough građani i građanke su dokazali da ipak ima neke nade za međusobni suživot – u Teksasu je sedmogodišnji dječak džamiji poklonio svoju kasicu prasicu s 20 dolara koji su bili u njoj u nadi da će to pomoći saniranju štete dok su građani Peterborougha sakupili 110 000 dolara za obnovu spaljene džamije.
Mržnja rađa mržnju
Na kraju priče računica izgleda komplicirano, no zapravo je veoma jasna. Terorizmu je cilj prestrašiti nas, natjerati nas da budemo paranoični, da nam svi budu sumnjivi. Normalno je imati takvu reakciju isprva – svi se preplaše kada im se život pod geopolitičkim staklenim zvonom razdrma. Petnaest godina smo gledali kako u gradovima čija imena ne možemo izgovoriti umiru ljudi čije ne znamo ni brojeve, a kamoli imena i prezimena. Sada odjednom ljudi umiru u jednom od najpopularnijih gradova na svijetu pa prospekt naše vlastite smrti doživljavamo puno bližim. Mnogi će to iskoristiti – rasisti, desničarski oportunisti i osobe s beskrajnim agendama, no na nama je da ostanemo prisebni i racionalni. Na nama je također da živote ljudi koji “dolaze izdaleka” cijenimo jednako kao živote ljudi koji nam žive “u susjedstvu”. Na kraju, na nama je da pokažemo srednji prst teroristima i odupremo se strahu kojeg nam žele nametnuti.
* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
