Dječji časopis Prvi izbor namijenjen je učenicima/ama od 1. do 4. razreda osnovne škole, učiteljima/cama, roditeljima i knjižničarima/kama, kažu na web stranici u Mozaik knjizi. Nadalje pobrojavaju mnoge ciljeve časopisa koji nemaju ništa sporno. Barem dok Časopis ne uzmete u ruke, odnosno ne bacite pogled na jednu njegovu priču koja kao da je vremeplovom dolutala iz ranih pedesetih godina prošlog stoljeća.
Naime, pripovijedajući iz pozicije djevojčice autor/ica priče “Teta Mirica” sukobljava dva svijeta gotovo kao da sukobljava zlo i dobro, ozbiljno i neozbiljno, nervozu i sreću, majku koja radi i majku koja ne radi. Pri čemu je majka koja radi utjelovljenje onog lošeg, užurbanog, ozbiljnog zbog čega njezino dijete pati i sve što želi jest da njezina mama bude kao Teta Mirica, utjelovljena kao dječji ideal Majke bez briga s vječnim osmijehom na licu; a sve zaključuje kroz P.S. u kojem djevojčica zaključuje da će kad odraste završiti školu i fakultet i biti samo Majka.
{slika}
Teško je uopće pobrojati sve pogrešno u ovoj “priči” namijenjenoj posramljivanju roditelja, a ne djeci. Jer da je autoru/ici stalo do djece, možda bi pojasnili zašto zaposlena majka radi u dva ureda, zašto je ponekad nervozna i ozbiljna i zašto mora na sebi imati ozbiljnu odjeću. Možda bi nekome kome je stalo do dječjih osjećaja (jer vjerojatno nema djeteta koje nije poželjelo biti kod kuće s roditeljima koji će im uvijek biti na raspolaganju za igru i zabavu – barem dok ne dođu u dob u kojem vrijeme s roditeljima preuzima vrijeme s prijateljima) bilo važno staviti sve to u neki socijalni i društveni kontekst. Kontekst u kojem, da bi se s jedne strane obitelji osigurala financijska sigurnost, roditelji često moraju raditi više poslova i/ili prekovremene sate, a istovremeno radni svijet nerijetko nameće stroga pravila ponašanja, uključivo i odijevanja.
{slika}
Umjesto toga, priča posramljuje majke koje odudaraju od ideala bezbrižne gotovo hippy majke koja ima svo vrijeme i energiju ovog svijeta za bezbrižnu igru sa svojom djecom (Usput, uistinu bih voljela upoznati majke koje ne rade, a koje iole sliče Teti Mirici i na taj način provode dan. Majka koja ne gleda na sat?!? Nemojte me zezati). Vjerojatno bi bilo puno previše očekivati u jednoj priči o zaposlenoj majci ispričati da mnoge majke vole svoj posao, uživaju u njemu i da je on važan dio njihova života, kao što su i djeca važna.
Istovremeno ova priča šalje jasnu poruku djeci. Žene koje su samo majke su sretne, vesele i bezbrižne, dok su one sa zaposlenjem mrgudne, nervozne i ozbiljne. I za slučaj da djeca nisu već i sama zaključila što je bolji odabir, tu je za svaki slučaj famozni P.S. da poruka kakvu budućnost djevojčice trebaju za sebe odabrati bude u potpunosti jasna i nedvosmislena.
