Sve se češće u raznim člancima, naročito engleskog govornog područja može čitati o propaloj generaciji, o tzv. milenijcima ili generaciji Y čiji su talenti potpuno izgubljeni. The Economist početkom je godine imao dva teksta koja su se, jednim dijelom, odnosila upravo na taj mit o propaloj generaciji. Kako uopće možemo generalizirati u tako velikim razmjerima? Što to uopće čini generaciju i što ju povezuje? Ovo su samo neka pitanja koja se mogu postaviti kada se priča o uspjehu ili propadanju jedne cijele generacije.
Iz moje perspektive te mi se priče čine potpuno promašenima. Što znači generacija baby-boomera, generacija X ili, u novije vrijeme popularna, generacija Y? Jesu li svi ljudi koji su rođeni u određenom periodu obilježeni istim stvarima? Jedino što bi se moglo smatrati određujućom karakteristikom tako velike grupe ljudi jest popularna kultura. Na koji drugi način možemo uopće govoriti o “generacijama” u kulturnom smislu, ako se ne referiramo na popularnu kulturu određenog perioda? Međutim, osim poznavanja popularne kulture određenog vremena, kada se govori o generacijama svim se pripadnicama i pripadnicima neke generacije pripisuju i posebne karakterne osobine.
Prije nekoliko dana na svoju Facebook stranicu američka novinarka Alexis Bloomer postavila je video u kojem kritizira generaciju rođenu u 80-ima i 90-ima. Prema njenim riječima ta je generacija nepristojna, sluša “opskurnu” muziku koja vrijeđa žene, nema empatije. Pripadnici te generacije, kojoj i sama pripada, su lijeni, ništa ih ne zanima, nemaju energije. Ovaj se nekontrolirani izljev riječi nastavio pune dvije minute, a naslovljen je “Dear elders, I’m sorry. Sincerely, a millennial”. Ovo ne samo osnažuje negativan mit o mladima kao nezainteresiranima, bezobraznima, razmaženima, već i pozitivan mit o starijima kao mudrima, inherentno dobrima, poštenima i slično. U ovakvim se pričama po strani ostavlja činjenica da su ljudi koji su danas stariji bili mladi i da će ljudi koji su danas mladi, ostarjeti. Kako ni jedan tip generalizacije nije dobar, tako nije ni ovaj. Zapravo, može se reći da je ovakav način zaključivanja o velikom dijelu globalne populacije štetan. Ljude se obilježava i određuje ne kao individue, već kao amorfnu, povodljivu masu bez ikakvih individualnih karakteristika. Govoriti o generacijama ima jednakog smisla kao i govoriti o horoskopskim znakovima. Slučajnost mjesta i vremena rođenja ne govori ništa o bilo čijoj osobnosti.
Odnosi moći okrenuti su u korist društvenih i političkih elita
Na početku spomenuti članci izašli u The Economistu uzimaju termin “generacija” i transformiraju ga iz kulturno popularnog u ekonomski. Iako oba teksta nastoje ukazati na rastući problem koji obuhvaća veliki broj mladih ljudi, a to je visoka nezaposlenost, ne uspijevaju se othrvati generalizacijama. Pa su tako oba teksta prepuna vrijednosnih sudova koji se odnose na tzv. milenijce, odnosno generaciju Y, sve ljude rođene između 1980-ih i 2000-ih. Za razliku od video poruke ranije spomenute novinarke, ovdje nas se predstavlja kao izuzetno talentirane čiji će talenti propasti zbog “starješina” koji nas koče u njihovom ispunjavanju. Umjesto da se nastoji ukazati na zakone koji imaju uporište u neoliberalnoj ekonomskoj politici i koji ljudima općenito, a pogotovo mladima onemogućavaju sigurnost radnog mjesta, u oba se teksta provlači osjećaj da je za to kriva cijela generacija starijih. Kao što nisu svi mladi jednako pogođeni trendom nezaposlenosti, tako nisu ni svi stariji bili ti koji su kreirali spomenute zakone. Ne smijemo si dopustiti da upadnemo u zamku okrivljavanja čitave generacije za poteškoće druge generacije, jer ta krivnja može ići u oba smjera. Pitanje je hoće li to pomoći ikome? Sigurno je da neće niti bi trebalo. Ovdje nisu u pitanju svi stariji, niti svi mladi, ovdje se ponovno radi o ekonomskoj nejednakosti, o odnosima moći koji su okrenuti u korist društvenih i političkih elita. Moramo osvijestiti pravu borbu, to je ona borba upravo protiv tih elita koje, ne samo da onemogućavaju mnogim mladima da pristupe radnim mjestima, nego čine sve da mnogo onih starijih radi do svojih krajnjih granica fizičke izdržljivosti. Činjenica koja ide tome u prilog jest i najava da se radni staž produži do 67. godine života.
Nemogući uvjeti za mlade na tržištu rada
Pitanje koje je važno i o kojem ovisi održivost čitavog ekonomskog i društvenog sustava na duge staze jest upravo pitanje nezaposlenosti mladih između 15 i 29 godina čija stopa raste iz godine u godinu. Mladih ljudi, čiji su životi sve neizvjesniji je sve više i više. Ako govorimo o Hrvatskoj, postotak mladih između 15 i 29 godina koji su bez posla, kreće se oko 43 posto. Prema podacima koji su dostupni na stranicama Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, postotak mladih prijavljenih nezaposlenih u 2015. godini bio je 29. Osjetno niži postotak od onog procijenjenog može jedino biti rezultat činjenice da prijava na Zavod nije obavezna. Samim time podaci koji su tamo dostupni ne oslikavaju stanje stvari na terenu.
{slika}
Iako se mnogo mladih između 15 i 29 godina još uvijek školuje, najviše bismo se trebali zabrinuti oko onih koji upadaju u kategoriju NEET. To je kategorija koja obuhvaća sve one između 15 i 29 godina koji nisu ni u obrazovnom sustavu, niti su zaposleni, niti su uključeni u nekakav oblik prekvalifikacije. NEET je akronim engleskog naziva: not in education, employment or training. Mreža mladih hrvatske izdala je osvrt o položaju mladih na tržištu rada s posebnim naglaskom na spomenutu skupinu. Prema podacima za 2014. godinu, u Hrvatskoj je bilo 21, 8% mladih koji su se u dobi od 15 do 29 godina našli u nekakvoj vrsti limba. Uvjeti za mlade na tržištu rada često su, u najmanju ruku nemogući. Osim što se nude preniske plaće, traži se određeno iskustvo koji je teško steći. Ako ovo nije dovoljno da se mlade demotivira kada je u pitanju potraga za poslom, onda se još nude ugovori o radu na određeno vrijeme koji ne pružaju nikakvu sigurnost, te mala ili nikakva mogućnost napredovanja.
Ovo su ljudi koji će uskoro morati nositi cijelo društvo, a zakoni i regulativa su konstruirani tako da ih, odnosno nas opstruiraju na svakom mogućem koraku. Nije sasvim jasno koji su motivi stvaranja zakona koji onemogućavaju budućim nosiocima društva da to i čine. Zaustavljanje i onemogućavanje mladih da uđu u svijet rada dovodi do potencijalno još većeg opterećenja čitavog sustava jer netko će morati plaćati mirovine i zdravstvenu zaštitu svih onih ljudi koji će morati raditi do nevjerojatnih 67 godina života. Samo tko će to biti, ako se ljudi koji polako ulaze u svoje tridesete još uvijek bore da dobiju kakvo-takvo mjesto pod suncem. Slobodno tržište mladu je ženu i muškarca natjeralo da živi u neizvjesnosti, da se “koprca” u svijetu prekarnog rada, bez sigurnosti, bez perspektive za životom u kojem neće misliti hoće li sutra imati krov nad glavom ili ne.
