I’m a man. I spell M-A-N…Kaže istoimena pjesma Black Strobea. Ali što danas znači biti muškarac? Nekada hranitelj i zaštitnik obitelji, ona jača strana obiteljske i bračne zajednice. Provider. U slobodnom, možda nezgodnom prijevodu, opskrbitelj. Osoba koju kao sin želiš zadiviti i pokazati da si dorastao svakom izazovu koji ti život pruža, od prvog šutanja lopte, pa do prehranjivanja vlastite obitelji jednog dana.
Što je definicija muškarca danas? Emancipacijom žena sama “muškost”, kao takva, postala je ugrožena, ali i sve rjeđa pojava. Žene su danas sposobne same prehranjivati obitelj i same si privređivati što god im treba. Rade na svakojakim radim pozicijama, nekad rezerviranim samo za muškarce, imaju pravo glasa i nerijetko su i same “glava” obitelji. Muškarac je s vodeće pozicije došao u poziciju gdje dijeli prijestolje. I mnogo ih još to ne prihvaća nastojeći držati glavu iznad vode, neki su se snašli, ali većina luta izgubljena u svijetu ravnopravnosti i pitanja seksualnog identiteta kao društvenog konstrukta.
Ono što ljudi u globalu ne shvaćaju je da svaka radikalna promjena potiče čitav niz drugih. Poput domino-efekta. Ako prva krene, to se samo niže dalje. Upravo je tako ravnopravnost žena potakla čitavu lavinu novih preokupacija kojima velika masa ljudi razbija glavu.
U razgovoru s ženama danas, vrlo se često može čuti kako danas više nema “pravih” muškaraca. Što bi se trebalo smatrati “pravim” ? Jak, zgodan, s odličnim poslom uz još bolju zaradu, zaštitnički nastrojen, odgovoran i obiteljski čovjek. ALI, treba biti i osjećajan (ne previše!), pun razumijevanja, tolerancije, znati s djecom, imati stila, biti šarmantan, sa smislom za humor i naprosto štovati svaki trenutak proveden sa svojom ljubljenom ženom. On mora htjeti, moći, znati…pa skoro sve. Macho-maćuhica.
Međutim, možda bi trebalo biti jasno da napretkom i razvitkom se neke karakteristike gube jer su nepotrebne. Isto tako i u prirodi. Sistemom prilagodbe, životinjama se neki nagoni pooštravaju ili gube. Tako i kod muškaraca. Oni koji su shvatili “igru spolova” koja se danas odvija znaju da ne moraju imati posao koji se proteže od jutra do sutra da bi prehranili obitelj. Da ne moraju voziti svoju obitelj i biti oni koji dirigiraju ritam kretanja kada je za to savršeno sposobna i njegova žena. Da nije ne-muževno pospremiti kuću ili dadiljati djecu ako žena želi predah, radi ili ima drugih obaveza. Da ne moraju raditi ljubomornu i agresivnu scenu kako bi pokazali tko je “gazda”. Moramo li funkcionirati u zajednici u kojoj je netko alfa i u kojoj postoji ta podjela muško-žensko, ako smo već u svijetu gdje generalno ta podjela blijedi?
Neke žene su razvile karijeru u inače “muškim” poslovima, neki su muškarci došli u dodir sa svojom ženskom stranom prirode i to je u redu. U situaciji smo gdje je žena, u prošlosti gotovo u potpunosti ovisna o muškarcu, došla do razine kada može opstati sama za sebe. I problem nastaje u sjedinjavanju dvije nezavisne jedinke u zajednicu gdje je do sada vladao sustav alfa mužjaka i poslušne žene. Naravno da to vuče svoje i da treba proći jedan period prihvaćanja i klimatizacije na novo dane uvjete.
Djecu treba pustiti da se vode za vlastitim afinitetima učeći ih tome da je nebitno tko je kojeg spola jer se svaka osoba kao takva treba uvažavati. Ako imaju interese za nešto što se smatra “ženskastim” ili “muževnim” treba i to uvažiti. To ne znači da će on postati “papučar” ili da će ona postati “muškarača” već jednostavno da istražuju. Jer djeca nemaju barijere i polemike oko identiteta i onoga što se smatra kakvim. Ne treba ih navoditi niti u jednu stranu preradikalno, već jednostavno promatrati što ih interesira i pustiti ih da se razvijaju u smjeru kojem žele, neopterećeni podjelama i stranama. Jedino je to način kojim će djeca od malih nogu naučiti da žene nisu s Venere, a muškarci s Marsa, već da smo svi s iste Zemlje, ali da su nam mentalni sklopovi nešto drugačiji.
Okovi koji su držali žene zavezane u tipične uloge i za tipična zanimanja su pukli, ali isto je i kod muškaraca. Liberalizacijom žena na neki se način olakšao život muškarcima u smislu privreditelja, ali su se postrožili kriteriji u nekim drugim aspektima kao što su intelekt, osjećajnost i razumijevanje. Žene su pohrlile u “muški svijet”, ali su i muškarci bacili pogled na “ženski”. Upravo se iz tog razloga trebamo osloboditi uobičajenih konvencija i tradicionalnih definicija “prave” žene ili “pravog” muškarca, jer izmjenom pravila igre i sami igrači moraju se adaptirati novonastalim uvjetima.
Iako je to možda lako shvatljivo većini ljudi, dug je put do pomirenja što se ove teme tiče. Jer svima su nam usađivani nekakvi ideali o ovom ili onom spolu tijekom našeg života. Raznim izravnim i neizravnim putevima. I većina nas ima nekakvu viziju toga što je “muško” što je “žensko” jer smo tako naučeni. Novim saznanjima i otkrićima dolazimo i do novih konstrukcija misli i ideja. Dok žene, iako neovisne i svjesne toga da se mogu same zaštiti, u stvarnom životu ne prestanu tražiti “zaštitnika”, već partnera, te dok muškarci svjesni ženske neovisnosti u stvarnom životu ne prestanu tražiti “savršenu kućanicu” stvari se neće promijeniti. Muškarci se navikavaju na relativno novu ideju žene, ali i žene bi se trebale naviknuti na novu ideju muškarca. Tek tako će zajednice bez ikakve opresije i ugroženosti s bilo koje strane biti ravnopravne i dugoročno efikasne. Tek tada ona neće biti “ona”, a on neće biti “on”, već će, uz uzajamno prihvaćanje i poštovanje, kao dvije neovisne jedinke, postati kvalitetni “oni”.
