Komisija za položaj žena Ujedinjenih naroda (CSW), kao glavno globalno međuvladino tijelo za promicanje rodne ravnopravnosti i osnaživanje žena, djeluje unutar složenog sustava UN-a kroz kombinaciju političkih pregovora, usvajanja neobvezujućih zaključaka i koordinacije državnih politika.
Ovogodišnje zasjedanje Komisije (CSW70) održano je u izrazito napetom globalnom kontekstu obilježenom rastućim političkim podjelama, jačanjem antirodnih pokreta i slabljenjem multilateralizma. Tema pristupa pravdi za žene i djevojčice otvorila je prostor za raspravu o duboko ukorijenjenim strukturnim nejednakostima, ali i razotkrila ograničenja samog UN sustava.
Službeni dokument sa zaključcima zasjedanja, tzv. Agreed Conclusions (završni dokument koji Komisija za položaj žena usvaja na svakom godišnjem zasjedanju, a riječ je o politički usuglašenom, ali pravno neobvezujućem tekstu koji definira prioritete, preporuke i smjernice za države članice), usvojen je po prvi put u povijesti CSW-a glasanjem, a ne konsenzusom. Ovaj proceduralni presedan signalizira duboku fragmentaciju među državama i slabljenje političke kohezije oko pitanja rodne ravnopravnosti.
Ta se fragmentacija nije očitovala samo u pregovaračkim procesima, već i u izravnim pokušajima intervencije u jezik završnog dokumenta. Kako je sam jezik koji koristimo izrazito bitan u reprodukciji nejednakosti, posebno je značajno da su države uspjele očuvati postojeći jezik o seksualnim i reproduktivnim pravima, unatoč pokušajima njegovog slabljenja. Također, odbijeni su pokušaji redefiniranja pojma roda u isključivo binarne okvire.
Međutim, upravo ta „očuvanja” otkrivaju temeljni problem koji se svodi na to da CSW70 nije donio značajan normativni napredak. Umjesto toga, bio je obilježen defenzivnom logikom i fokusom na zaštitu već postignutih standarda, a ne na njihovo proširenje te se u tom smislu može govoriti o svojevrsnoj stagnaciji, pa čak i regresiji političke ambicije. Dokument, iako politički značajan, ostaje ograničen u svojoj sposobnosti da adresira strukturalne uzroke rodne nejednakosti.
Deklarativna širina službenog dokumenta Agreed Conclusions
Središnji koncept dokumenta Agreed Conclusions, pristup pravdi, formuliran je široko i uključuje niz važnih elemenata: reformu pravosudnih sustava, uklanjanje diskriminatornih zakona, osiguravanje pravne pomoći te jačanje odgovora na rodno uvjetovano nasilje, uključujući njegove digitalne oblike. Dokument također prepoznaje da prepreke pravdi nisu samo pravne, već i društvene, ekonomske i kulturne. Ipak, unatoč toj deklarativnoj širini, konkretna rješenja ostaju dominantno smještena unutar institucionalno-pravnog okvira. Pravda se implicitno reducira na pristup sudovima, učinkovitost pravosudnih institucija i zakonodavne reforme.
Takav pristup zanemaruje temeljnu feminističku postavku da pravda nije samo pitanje formalnih mehanizama, nego i raspodjele moći, pristupa resursima i transformacije društvenih odnosa. U tom smislu, dokument reproducira klasično ograničenje međunarodnog prava: sposobnost prepoznavanja problema bez adekvatne transformacije okvira u kojem se ti problemi proizvode.
Agreed Conclusions identificira niz izvora nejednakosti, uključujući diskriminatorne zakone, štetne društvene prakse i socioekonomske barijere. Također, prepoznaje se povezanost rodno uvjetovanog nasilja i strukturalne diskriminacije, čime se implicitno otvara prostor za šire razumijevanje nasilja. Međutim, dokument ne uspijeva u potpunosti adresirati institucionalno nasilje kao ključnu dimenziju problema. Izostaje kritička refleksija o ulozi policije, sudova i sustava socijalne skrbi u reprodukciji nasilja kroz sekundarnu viktimizaciju, nepovjerenje prema žrtvama i proceduralne prepreke. Sustav se konstruira kao neutralan mehanizam zaštite, a ne kao potencijalni izvor nepravde. Time se propušta prilika za artikulaciju transformativnijeg pristupa pravdi koji bi uključivao dubinsku reformu institucija, a ne samo njihovo jačanje.
Jedan od najočitijih političkih sukoba tijekom CSW70 odnosio se na seksualna i reproduktivna prava. Konačni dokument uspijeva reafirmirati postojeće međunarodne standarde i zadržati ključne formulacije, unatoč pokušajima njihovog slabljenja. Ipak, ova činjenica više govori o kontekstu nego o ambiciji dokumenta.
Umjesto normativnog napretka, riječ je o obrambenom uspjehu. Jezik ostaje kompromisan, bez uvođenja progresivnijih koncepata poput reproduktivne pravde ili snažnijeg naglašavanja tjelesne autonomije. Takav ishod reflektira širi trend u globalnom upravljanju rodnom ravnopravnošću: prijelaz iz faze širenja prava u fazu njihove zaštite od regresije.
Dokument eksplicitno prepoznaje intersekcionalnu diskriminaciju i navodi različite skupine žena koje se suočavaju s višestrukim oblicima marginalizacije. Iako ova dimenzija predstavlja važan normativni pomak u odnosu na ranije, homogenizirajuće pristupe, intersekcionalnost ostaje uglavnom na razini retoričkog priznanja. Izostaju konkretni mehanizmi koji bi omogućili njezinu implementaciju u javnim politikama i pravosudnim praksama te postoji rizik da se intersekcionalnost instrumentalizira kao inkluzivni diskurzivni dodatak, bez stvarne transformacije struktura moći koje proizvode nejednakost.
Nadalje, CSW70 uvodi važan fokus na digitalno nasilje, umjetnu inteligenciju i tehnologiju kao nove prostore u kojima se rodna nejednakost reproducira. Time dokument prepoznaje promjene u prirodi nasilja i potrebu za regulacijom novih oblika štete. Ipak, pristup ostaje primarno tehnokratski. Nedostaje dublja analiza odnosa moći unutar digitalnog kapitalizma, uključujući ulogu tehnoloških kompanija, algoritamske pristranosti i globalnih nejednakosti u pristupu tehnologiji. Time se digitalna pravda tretira kao tehnički problem regulacije, a ne kao političko pitanje.
Strukturalno i institucionalno nasilje: nevidljiva dimenzija partnerskog nasilja
Prioritetna tema ovogodišnjeg zasjedanja CSW70 bila je „osiguravanje i jačanje pristupa pravdi za sve žene i djevojčice, uključujući promicanje uključivih i pravednih pravnih sustava, uklanjanje diskriminatornih zakona, politika i praksi te rješavanje strukturnih prepreka“. Jedan od važnijih, ali nedovoljno razrađenih aspekata rasprava doista se odnosio na strukturalno i institucionalno nasilje nad ženama koje su preživjele partnersko nasilje. Iako je službeni diskurs prepoznao potrebu za “pristupom pravdi”, feminističke organizacije upozoravaju da takav okvir često ostaje ograničen na formalne pravne mehanizme, zanemarujući načine na koje same institucije reproduciraju nasilje.
Za mnoge žene iskustvo nasilja ne završava izlaskom iz nasilnog odnosa, već se nastavlja kroz interakciju s institucijama što ih izlaže strukturalnom nasilju, kao i onim što nazivamo postseparacijsko nasilje: korištenje dostupnih javnih mehanizama za nastavak zlostavljanja žena od strane zlostavljača, posebno kada s njima imaju zajedničku djecu. Ovakvi obrasci ne predstavljaju izolirane propuste, već ukazuju na dublji problem: institucionalne strukture često počivaju na rodno pristranim pretpostavkama koje sustavno potkopavaju sigurnost i autonomiju žena.
Iako CSW70 naglašava važnost pravne zaštite, problematična je činjenica da se pravda uglavnom definira kroz pristup sudovima, kazneni progon počinitelja i formalno propisana prava, a takav pristup zanemaruje ključne prepreke poput ekonomske ovisnosti o nasilnom partneru, straha od gubitka skrbništva nad djecom, sekundarne viktimizacije u pravosudnom procesu i nedostatku sigurnih i dugoročnih rješenja (stanovanje, prihodi, fizička sigurnost).
Drugim riječima, pravni okvir bez socijalne i ekonomske dimenzije često ostaje nedostatan. Posebno važna tema, koja je dobila određenu vidljivost na CSW70, odnosi se na kriminalizaciju žena koje su preživjele nasilje. Feminističke organizacije ističu da se žene ponekad kriminalizira zato što su se branile, kazneni sustav ne prepoznaje kontekst dugotrajnog zlostavljanja, a zatvorski sustavi dodatno marginaliziraju žene koje su već bile žrtve. Pod posebnim rizikom od zatvaranja nalaze se žene koje su višestruko marginalizirane te se postavlja pitanje tko ima pristup zaštiti. Za ove skupine prepreke nisu samo pravne, već i administrativne, jezične i kulturne pa iako CSW70 formalno prepoznaje intersekcionalnost, ona rijetko prelazi razinu deklarativnosti.
Kriza multilateralizma i ograničeni domet UN procesa
Politički kontekst snažno je oblikovao ishode. Slabljenje financiranja UN sustava, smanjena uključenost nekih ključnih država i rastući utjecaj konzervativnih saveza doveli su do situacije u kojoj se pregovori vode pod stalnim pritiskom „najnižeg zajedničkog nazivnika”. Takva dinamika ima dvije posljedice: kao prvo, sadržaj zaključaka postaje sve općenitiji i manje obvezujući, a kao drugo, prostor za progresivne politike sve se više sužava. Feminističke organizacije stoga CSW70 često opisuju kao „obrambenu bitku”, a ne kao prostor za transformativne promjene.
Uloga Sjedinjenih Američkih Država na CSW70 bila je istovremeno manje vidljiva u formalnom smislu, ali duboko strukturirajuća u političkom i logističkom kontekstu. Za razliku od ranijih godina, kada su SAD često igrale aktivnu pregovaračku i normativnu ulogu, ovogodišnje zasjedanje obilježeno je njihovim djelomičnim povlačenjem iz ključnih multilateralnih procesa. Ovo povlačenje nije značilo neutralnost, naprotiv, odsustvo snažnog američkog političkog angažmana otvorilo je prostor jačanju konzervativnih i antirodnih koalicija, osobito u pitanjima seksualnih i reproduktivnih prava. U tom smislu, SAD su djelovale kroz ono što bi se moglo nazvati negativnim utjecajem, ne kroz aktivno oblikovanje progresivnih politika, već kroz izostanak njihove obrane.
Istovremeno, američka unutarnja i vanjska politika imala je izravan učinak na samu strukturu sudjelovanja. Vizni režimi i sigurnosne politike ograničili su dolazak brojnih feminističkih aktivistica, osobito iz zemalja Globalnog juga. Kampanja #CSW70WithoutUs, koju su pokrenule organizacije poput Women’s International League for Peace and Freedom, upravo je ukazivala na taj paradoks: rasprave o pristupu pravdi odvijaju se u prostoru kojem mnoge žene nemaju pristup.
Upravo ova situacija otvara šire pitanje o ulozi SAD-a kao države domaćina UN procesa u New Yorku. Iako formalno djeluju kao logistički domaćin, njihove nacionalne politike, osobito u području migracija i sigurnosti, imaju globalne posljedice na inkluzivnost multilateralnih foruma. Time se briše granica između „tehničkih” i političkih odluka. Dodatno, smanjenje financijske i političke podrške UN sustavu od strane SAD-a pridonosi dugoročnom slabljenju multilateralizma. Feminističke analize upozoravaju da takav trend ne samo da ograničava kapacitet UN-a, već i mijenja ravnotežu moći unutar njega, često na štetu progresivnih aktera. Iako SAD na CSW70 nisu bile najglasniji akter, njihova je uloga bila presudna u oblikovanju uvjeta unutar kojih se rasprava odvijala. Trenutna kombinacija političkog povlačenja i strukturalnog utjecaja čini njihovu poziciju jednom od ključnih i najproblematičnijih dimenzija ovogodišnjeg zasjedanja.
Popratni događaji: paralelni feministički prostor
Za razliku od službenog dijela, popratni događaji su ponovno funkcionirali kao ključni prostor političke artikulacije feminističkih zahtjeva. Organizirani od strane civilnog društva, akademskih institucija i pojedinih država, oni su omogućili rasprave koje su u formalnim pregovorima bile ograničene ili potpuno odsutne.
Najvažnije teme koje su dominirale popratnim događajima uključuju seksualnu i reproduktivnu pravdu i tjelesnu autonomiju, povezanost nasilja, siromaštva i kaznenog sustava, digitalno nasilje i tehnološke prijetnje, intersekcionalne pristupe pravdi (migracije, invaliditet, rasna i klasna dimenzija) te feminističke alternative postojećim pravosudnim modelima. Za razliku od službenog diskursa, koji se zadržava unutar institucionalnih okvira, popratni događaji su često nudili radikalnije interpretacije poput „transformativne pravde” ili pristupa pravdi usmjerenih na žene koje su preživjele nasilje (survivor-centered justice).
Ipak, ideje koje se artikuliraju na popratnim događajima rijetko se izravno prevode u službene zaključke. Iako služe kao prostor umrežavanja, razmjene znanja i političke mobilizacije, njihov utjecaj na formalne procese ostaje ograničen i posredan.
Zbog toga feminističke organizacije sve češće opisuju popratne događaje kao „paralelni svijet” unutar UN-a, prostor koji generira progresivne ideje, ali nema dovoljno mehanizama da ih institucionalizira.
Između simbolike i stvarnog utjecaja
Agreed Conclusions predstavlja važan normativni dokument koji potvrđuje postojeće međunarodne standarde i otvara prostor za adresiranje novih izazova, ali njihov doseg ostaje ograničen.
Dokument stabilizira postojeći poredak, ali ga ne transformira: pravda se prepoznaje kao ključna, ali se ne redefinira. Strukturalno nasilje se identificira, ali ne razrađuje. Intersekcionalnost se priznaje, ali ne operacionalizira. U uvjetima rastućeg političkog pritiska, takav ishod može se razumjeti kao nužan kompromis, ali istovremeno otvara ključno pitanje za feminističke pokrete i politike: ako je obrana postojećih prava postala dominantna strategija, gdje i kako će se artikulirati prostor za njihov daljnji razvoj?
Za razliku od službenih zaključaka, koji nisu u potpunosti adresirali činjenicu da su institucije često dio problema te su time ostavili prostor da sve ostane na razini formalnih obećanja, popratni događaji otvorili su prostor za eksplicitnije imenovanje institucionalnog nasilja. Tamo su feminističke organizacije govorile o sekundarnoj viktimizaciji kroz sustave, potrebi za transformativnom pravdom i modelima koji nadilaze kazneni sustav, uz jasan pomak s pitanja kažnjavanja počinitelja na pitanje dugoročne sigurnosti i autonomije žena koje su preživjele nasilje.
Takav raskorak ukazuje na dvostruku prirodu suvremenih globalnih procesa: dok se na razini službenih dokumenata reproduciraju kompromisi, prostor izvan njih otvara mogućnost artikulacije dubljih, transformativnih zahtjeva.
UN i dalje ostaje ključan normativni okvir koji omogućuje obranu postojećih prava, no njegova sposobnost da generira nove, ambiciozne politike sve je ograničenija. U tom kontekstu, feministički pokreti suočeni su s dilemom: nastaviti ulagati u multilateralne procese unatoč njihovim ograničenjima, ili razvijati alternativne prostore političkog djelovanja izvan njih.
