“Sloboda je stalna borba” naziv je predavanja kojeg je održala Angela Y. Davis 7. lipnja 2024. godine u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Moderirale su ga Karolina Hrga i Emina Bužinkić, a održalo se u sklopu suradnje Subversive Festivala, Multimedijalnog instituta i književnog kluba BOOKSA.
Te ugodne zagrebačke večeri lijeva se krema Zagreba, Rijeke, Beograda i okolice sjatila na plato ispred Lisinskog. Smiješilo se, fotkalo se, važno je bilo vidjeti i biti viđen. Oni koji su uzeli previše karata u naletu uzbuđenja, nakon što je objavljeno da dolazi Davis, su nekoliko dana prije predavanja panično pokušavali utopiti karte putem društvenih mreža. S razlogom – šteta je vlastitom nepažnjom onemogućiti nekog drugog da posluša Angelu Davis uživo. Unatoč inicijalnom interesu publike za predavanje, dvorana nije bila dupkom puna. Publika se, prošarana praznim sjedalima, do 19 i 30 namjestila na svoja mjesta i zadovoljenje političko-filozofskih potreba je moglo početi.
Tko je Angela Y Davis?
Angela Y. Davis crnačka je kvir aktivistkinja, filozofkinja, komunistkinja, marksistkinja, feministkinja, antikapitalistkinja i profesorica. Svojedobno (1970. godine) je bila na FBI listi deset najtraženijih bjegunaca/bjegunki. Provela je 16 mjeseci u zatvoru na temelju (i) kojeg iskustva je postala borkinja za ukidanje zatvorskog sustava. Surađivala je s Crnim panterama, protestirala je i zagovarala zaustavljanje ratova. I dalje je izuzetno angažirana na temu socijalnih pitanja, anti-ratnog diskursa i – jako važno – za prekid vatre u Gazi.
Očekivanja su bila visoka
Na stranicama organizatora objavljeno je kako će se Davis “u predavanju osvrnuti na svoj dugogodišnji aktivistički i teorijski rad koji je obilježilo promišljanje, organiziranje i djelovanje protiv historijski situiranog sistemskog rasizma i karceralnog nasilja u SAD-u. Ukazat će na specifičnosti sukonstitucije rase, roda i klase u doba neoliberalne globalizacije i u aktualnom političko-ekonomskom krajoliku, kojeg definiraju postojano bukteće ratne zone i podizanje zidova protiv naroda koji „teroriziraju“ Zapad. Takvim, interesno podržanim alibijem, danas se nasilno organiziraju izvlaštenja čitavih populacija koje žive pod čizmom rasizirane hijerarhije i kolonijalne vladavine. Naime, rasizam i kolonijalizam nisu samo isprepleteni kao konstitutivne dimenzije povijesnog međunarodnog razvoja modernih kapitalističkih društvenih formacija, već se danas suočavamo i s njihovim prerađenim te ažuriranim oblicima, sukladno uvjetima potpuno globaliziranog kapitalističkog svijeta.
U skladu s time, očekivanja su bila visoka. Angela Davis, ikona društvenooslobodilačkih pokreta, intelektualka neprikosnovene intersekcijske oštrice i gotovo cjeloživotna aktivistkinja stajala je ispred nas na pozornici. Obasjana reflektorima. Sve smo željno iščekivale da nam da odgovore na sva naša pitanja, uključujući ona za koja ne znamo da ih imamo. Čekale smo s nestrpljenjem da krene, da nam pojasni kako djelovati protiv historijski situiranog sistemskog rasizma i karceralnog nasilja (iako u Hrvatskoj pokret za ukidanje zatvora nije niti u začetku, a kamo li u poziciji traženja promjena). Meškoljile smo se u stolici i zadržavale dah kako bi bolje čule sve o sukonstituciji rase, roda i klase u doba neoliberalne globalizacije i u aktualnom političko-ekonomskom krajoliku, kojeg definiraju postojano bukteće ratne zone i podizanje zidova protiv naroda koji „teroriziraju“ Zapad.
Čekale smo nemoguće
Angela Davis okupljene je pozvala na minutu šutnje za Gazu. Poslušno smo šutjele, ova razina vlastite aktivacije za prekid genocida je unutar plastičnog prostora naše ugode. Nakon minute šutnje, očekivanja su bila još veća, kao i apetiti za diskurzivnim oboružavanjem politika koje živimo i s kojima se međusobno konzumiramo. No, moramo uzeti u obzir da je predavačica gospođa u osamdesetoj godini života i da na jednom predavanju, koliko god predavačica bila fantastično potkovana praktičnim i teoretskim znanjem, ne možemo dobiti recept kako spasiti svijet. No, trebalo je biti radikalnije – ne moglo, nego trebalo, kao što je to istaknuo i Goran Pećanac u svom statusu na omiljenoj nam zloj društvenoj mreži.
Krenule smo s minutom šutnje za Palestinu, završile smo na nizu pitanja i odgovora koji su bili više manje nekoherentni (za što su zaslužni svi koji su sudjelovali u tim razgovorima podjednako). Krenule smo s idejom transformiranja u revolucionarne borkinje do kraja večeri, završile smo u Cugu.
Važnost rasprave o identitetima
Disperzija borbi, kao i disperzija identiteta na kojima ta ista borba polaže svoje kamene temeljce, obilježila je večer. No, ono što je izuzetno važno jeste rasprava o identitetima u kontekstu sestrinstva, povezivanja, zajedničke borbe. Naime, identitet kao pojam se obrađuje kontinuirano, kako u formalnom, akademskom diskursu, tako i kroz aktivistička sijela, izraze solidarnosti (ali i izostanak izraza solidarnosti). Sve definicije su istovremeno i kompleksne i jednostavno, ali niti jedna se ne može okarakterizirati potpunom. To je pak posljedica složenosti identiteta kao promatrane odrednice.
Na primjer, Amarya Sen naglašava komponentu samoidentifikacije s drugima iz određene grupe, što pak dovodi u pitanje identitete koji su sami po sebi izolacijski u određenim kontekstima i ne funkcioniraju na razini grupe jer grupe naprosto nema. Što je identitet bez zajednice i društva unutar kojeg se manifestira, ako nema validnog para za usporedbu? Sen, nadalje, naglašava kontekstualizaciju identiteta i aktivacije ili pasivizacije nekog identiteta. Isto tako, identitet kojeg nosimo nam pomaže razumjeti i sebe u društvu, ali i društva kojeg smo mi dio.
U isto vrijeme, kroz kapitalistički moment prodaje osobe kao robe u različitim kontekstima, dolazimo do defragmentacije solidarnosti, odnosno gubimo uporišta za onu staru “jedan svijet, jedna borba” jer se naime svi držimo kao nezaliveni cvjetići kojima je najteže. Oppression olympics at its finest. Identitetske politike su svedene na individualna, intimna koprcanja u političkoj areni i izgradnje osobnih diskursa, ne za polugu promjene. I tu griješimo. Svi i sve. Revolucionarno smo izgubili politički potencijal revolucionarnog djelovanja kroz ispunjavanje rezultata i pokazatelja.
Iz pozicije razumijevanja da je identitet istovremeno opće mjesto kao što i nije opće mjesto, da je pregovorljiv, uvjetovan zajednicom, kontekstualizacijom i da je izgradnja i preuzimanje identiteta važan trenutak u izgradnju osobe kao zasebnog društvenog identiteta, nastavljamo s poveznicom na predavanje Angele Davis.
Nužnost intersekcionalnog promatranja opresije
Dakle, Davis se osvrnula na koji način katalizirati naše snage, što jesu naši identiteti i staviti ih u službu šire slike. Govorila je o nužnosti umrežavanja, o nužnosti intersekcionalnog promatranja opresije. Provela nas je kroz njezin put aktivizma. Objasnila na koji način svjetske sile djeluju u sprezi s globalističko kapitalističkim dionicima i drugim interesnim skupinama u Gazi. Tamo gdje se od 7. listopada 2023. godine provodi genocid. Dok mi u Lisinskom sjedimo, lupamo selfije i žalimo se kako Davis nije dovoljno radikalna.
U osam mjeseci, dok Izrael kolje i sakati, mi gledamo i ripostamo TikTokove i ne osjećamo da je propalestinska borba naša borba. Jer što, nije to naša ekipa? Mi smo ovdje, mi smo bijeli, mi smo srednja klasa. Čekamo od ponedjeljka da dođe petak, idemo ili ne idemo na Prajd, promišljamo o sniženjima, smijemo se Bartulici, ali većina nas ne testira vlastiti humanizam dok se djecu u Gazi pali za vrijeme ručka?
Ako nismo osobe s invaliditetom, a grupa osoba s invaliditetom upravo prosvjeduje jer nam gradovi nisu pristupačni ni za koga, ne samo za osobe koje koriste pomagala za kretanje, lupimo eventualno srce na objavi na omiljenoj nam zloj mreži. Eventualno. Nije naša borba, pomislimo. I nastavimo šetati i preskakati rinzole na putu do nekih socijalnih usluga koje možemo koristiti jer nas ne muči izostanak ili neadekvatna rampa.
Dok dostavljači prosvjeduju hladno naručujemo hranu preko aplikacija. Žao nam je jer je njima teško, ali njima je teško, ne nama, mi smo gladni. Nije to naš problem. Unatoč svemu što znamo o urušavanju radničkih prava, a nije da nismo osjetile na vlastitoj koži, oni su drugi. Apsorbirale smo koncept drugosti kao alata za kulturni odmak od prakticiranja solidarnosti.
S primjerima bi se moglo u nedogled.
Revolucionarni potencijal solidarnosti
Ono što je Angela Davis prenijela ovim predavanjem nisu ideje niti odgovori na pitanja, kao niti how-to popraviti svijet. Davis je prenijela mudrost revolucionarnog potencijala ideje solidarnosti u momentu kasnog kapitalizma koji nas jede. Je li nam to dosta? Vjerojatno nije.
Učenje je cjeloživotni proces. Možemo učiti tako da izađemo iz vlastite zone komfora i nanovo se povežemo s onima oko nas koji imaju viziju i energije. Tako da si držimo međusobno ljestve i izađemo kada u kutku naših misaonih procesa čuči ideja da je stajanje sa strane sramota. Možemo početi tako da sudjelujemo u Die-inu za Gazu, Prekidu programa i sličnim aktivnostima.
Možemo početi tako da se pojavimo na idućem prosvjedu osoba s invaliditetom, iako je super vrijeme za sjesti u hlad na kavu. Tako da prozovemo političke elite kada diskriminatorno valjaju gluposti i donose štetne zakone. Sve ovo ne znači da moramo ići preko vlastitih granica. Naprosto je nužno shvatiti da pitanja socijalne pravde nisu izolirana pitanja koja postoje sama za sebe. Intersekcionalnost nije buzzword i nekada je dovoljno samo pojaviti se.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!” kojeg sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
