Laskava parola! Nagledali smo je nedavnih 40 dana, koliko je katolička “miroljubiva pro-life inicijativa” “molitvom i postom”, “bdijenjem” (do najkasnije 19,30 sati) i, pazi, “osvješćivanjem lokalne zajednice” ponovno “spašavala ljudske živote”. U Zagrebu, ispred KB Sestara milosrdnica, i pred bolnicama u još devet hrvatskih gradova. Izvorno se odnosi na osjećaj Jehve za Izabrani narod (Ezekija 43:3), a molitelji/ice iz “40 dana za život” su je upotrijebili za trudnu ženu. I to ne bilo koju nego onu koja je odlučila prekinuti trudnoću!
Dragocjena si u mojim očima! Zvuči kao galanterija trubadura iz 11./12. stoljeća, kada je viteštvo plemkinje u literarnom smislu uzdiglo do božanstva.
Ali, ne treba nasjesti: u ovom slučaju dragocjena nije žena po sebi, nego po plodu u njezinoj maternici. “Dragocjena si u mojim očima” samo je još jedan primjer dvosmislenog govora kojim se stvarna namjera umata u lijeporječiv izričaj: izvana huj-iznutra fuj.
Kršćanstvo nikada nije bilo blagonaklono prema ženama, niti trudnima niti ne-trudnima. Prema Knjizi postanka, već je starozavjetni bog prokleo ženu:”Tebi ću mnogo muka zadati kad zatrudniš, s mukama ćeš djecu rađati, i volja će tvoja stajati pod vlašću muža tvojega, i on će ti biti gospodar ” (3:16). Kroz tisućljeća, žena je predstavljana kao izvor grijeha, vrata pakla…, zbog čega ju je uvijek trebalo obuzdavati vlašću muškarca: oca, brata, muža, sina ili neke druge osobe “jačeg spola”. Jedino zbog čega se ženu uopće moglo trpiti na Zemlji jeste zbog činjenice da je donosila potomstvo.
Evo nekoliko primjera koji pokazuju “dragocjenost” trudnice u očima Crkve, nekad i sad.
“Dragocjenost” žene: trudnica vs. plod
Dobar je primjer praksa perimortalnih carskih rezova na mrtvoj ili moribundnoj trudnici. Od koncila u Kölnu 1280. i Trieru 1310. godine postalo je obavezno pri teškom porodu neposredno prije ili nakon smrti rodilje učiniti carski rez, izvaditi plod i krstiti ga radi vječnog spasenja. Kako je to izgledalo kroz stoljeća, bez anestezije i asepse, s primitivnim instrumentima u rukama ondašnjih primalja, brijača, tadašnjih “kirurga” ili čak samih svećenika, ne želimo niti pokušati zamisliti. U srednjem vijeku, žena koja je umrla u porodu s nekrštenim plodom u utrobi čak nije smjela biti sahranjena na “posvećenom” groblju nego izvan njega, zajedno sa samoubojicama i drugima koji su kao nedostojni bili izuzeti crkvenim propisima.
U 19. stoljeću (Lav XIII, 1884.), Crkva je zabranila fetalnu kraniotomiju kod živog i kod mrtvog ploda, iako se tim drastičnim opstetričkim zahvatom mogao dovršiti porod koji nije napredovao prirodnim putem i tako ponekad spasiti život žene.
Kada je carski rez krajem 19. i početkom 20. stoljeća postao uspješan kirurški zahvat koji je često spašavao i majku i dijete, Crkva mu se dugo opirala. Zalagala se za alternativnu intervenciju, tzv. simfizotomiju. Tim je zahvatom prepiljena pubična kost rodilje i tako proširen porođajni kanal, pa se porod mogao dovršiti vaginalnim putem. Crkvi se sviđala zato što je nakon toga žena mogla rađati unedogled, a nakon nekoliko carskih rezova, porod je postajao sve rizičniji zbog moguće rupture maternice na mjestu ožiljka, pa su ga klerici i neki katolički liječnici smatrali jednim oblikom kontracepcije. To što je žena nakon simfizotomije često postajala invalid, s teškćama u hodu, inkontinencijom, trajnim bolovima, nije bilo važno. Prošle je godine oko 1500 žena u katoličkoj Irskoj zatražilo pravdu i odštetu jer su između 1944. i 1992. godine bez suglasnosti podvrgnute ovoj srednjovjekovnoj operaciji umjesto carskom rezu, što im je donijelo trajno oštećenje zdravlja.
I opstetricija-porodništvo, kao grana medicine koja se bavi ženom u trudnoći, porodu i babinjama, utemeljena je kasnije od većine drugih medicinskih profesija, tek krajem 19. stoljeća. Tada ove “ženske stvari” od žena-primalja prelaze u ruke najprije muških primalja-akušera, pa muškaraca-liječnika. Opstetricija nije lako stekla svoje priznavanje jer se, u skladu s vladajućim kršćanskim moralom, držalo nepriličnim da se muškarci pletu u “ženska posla” kao što su trudnoća i porod. Opstetričare se čak dugo vremena optuživalo da se trudnoćom i porodom bave iz perverznih, voajerskih poriva.
Kada je 1847. godine škotski opstetričar Sir James Young Simpson u Edinburghu prvi upotrijebio anesteziju (eter) pri teškom porođaju, započeo je pionirsku borbu za ublažavanje porođajnih bolova. Imao je protivnike među teolozima i među vlastitim kolegama. Mnogi od njih smatrali su da, u skladu s Biblijom, žena mora patiti u porodu i da je analgezija djelo đavla. Mnogi su iskazivali zabrinutost za učinke anestetika na ženu i plod. Desetak godina taj je hrabri entuzijast dokazivao vrijednost upotrebe kloroforma u vođenju poroda. Posrećilo mu se da je Njezino veličanstvo kraljica Viktorija 1853. godine odlučila roditi svoje osmo dijete, princa Leopolda, uz primjenu kloroforma, kao i 1857. princezu Beatrice. Slijedila ju je i kćerka Canterburyjskog nadbiskupa. Tako je postepeno otvoren put analgeziji i anesteziji u porodništvu.
Da nipodaštavanje žena od strane Katoličke crkve nije nikako stvar prošlosti pokazuju i neki sasvim nedavni događaji. Oni zorno pokazuju crkveni stav da je život žene manje vrijedan od ploda u maternici, i da je ženin život dopušteno ugroziti, pa i žrtvovati. To je demonstrirao i papa Ivan Pavao II, proglasivši u trećem mileniju, 2004. godine, sveticom- zaštitnicom nerođenih, izvjesnu gospođu Giannu Berettu Molle. Prema dostupnim podacima, to je žena (inače po profesiji liječnica) koja je svoj život podredila životu svog embrija. Gianni (1922.-1962.) je u drugom mjesecu četvrte trudnoće otkriven benigni tumor maternice (fibrom), a ona je odbila pobačaj ili histerektomiju i prihvatila samo kirurško uklanjanje fibroma i nastavak trudnoće. Iznijela je trudnoću do kraja, rodila je carskim rezom i sedam dana nakon poroda umrla od septičkog peritonitisa. Za njom je ostala novorođena kćer i još troje male djece u dobi od šest, pet i tri godine. Jedno siroče umrlo je dvije godine nakon smrti majke zbog komplikacije ospica (danas velika rijetkost, kao i septički peritonitis nakon carskog reza). Papa Ivan Pavao II pohvalio je Giannino “svjesno žrtvovanje” vlastitog života. Kanonizacijom je Gianna postala ikonom protuaborcijskog pokreta.
U kontekstu suvremenog vrednovanja života žene u katoličkom nauku i praksi, posebno su zabrinjavajući slučajevi odbijanja pravovremenog poduzimanja medicinski indiciranih zahvata kod nepotpunih spontanih pobačaja, vanmateričnih trudnoća i drugih patoloških stanja u trudnoći. Svijetom je 2012. godine odjeknuo slučaj Indijke, zubarice Savite Halappanavar u jednoj irskoj bolnici, gdje je odugovlačenje dovršetka spontanog pobačaja u 17. tjednu trudnoće zbog prisustva fetalnih otkucaja srca rezultiralo sepsom i smrću 31-godišnje trudnice.
U Poljskoj je također nedavno umrla trudnica koja je oboljela od ulceroznog kolitisa ili Crohnove bolesti, kojoj u više poljskih bolnica nije pružena odgovarajuća medicinska pomoć zbog brige o učincima na fetus. Poznat je slučaj trudnice Beatriz u El Salvadoru, koja je bolovala od komplikacija lupusa i drugih bolesti i nosila anencefalični plod. Zbog potpune zabrane pobačaja u toj državi, tek su nakon više mjeseci vijećanja Vrhovni sud i Inter-američki sud za ljudska prava donijeli odluku da liječnici smiju izvršiti medicinski indicirani prekid trudnoće bez primjene inače važećih zakonskih sankcija (do 12 godina zatvora za ginekologa, do 3 godine za trudnicu!) i spase ženin život.
Zastrašujući primjer jest i slučaj Margaret McBride, katoličke redovnice-medicinske sestre u jednoj katoličkoj bolnici u Phoenixu, i sudbina njezine trudne pacijentice. Ona je 2009. godine etičkom povjerenstvu dala svoju privolu da se kod 27-godišnje pacijentice s plućnom hipertenzijom i četvero djece, u 11. tjednu trudnoće izvrši medicinski indiciran pobačaj za spas njezinog života. Žena je preživjela, ali je McBride ekskomunicirana iz Crkve i otpuštena s posla. Događaj je podigao veliku prašinu i otvorio mnoge etičke debate, pa je 2011. časna sestra primljena natrag u krilo Crkve i vraćena na rad u bolnicu.
Neka nedavna zbivanja u SAD-u, inspirirana i odobrena od strane američkih kršćanskih crkvenih hijerarhija, graniče s hororom. Tamo postoje tzv. zakoni o fetalnom homicidu ili feticidu u najmanje 38 saveznih država. Intencija zakona bila je potpunija zaštita žene nad kojom je u trudnoći počinjeno nasilje dovelo do pobačaja ili smrti fetusa. U najmanje 23 države ti zakoni obuhvaćaju i najranije razdoblje trudnoće. Od kriminalizacije je (za sada) isključen legalni pobačaj. Ti su zakoni trebali služiti strožem kažnjavanju onih koji vrše nasilje nad trudnicom, najčešće nasilnih partnera. U zadnje vrijeme su okrenuti protiv onih koje su trebali štititi i primjenjuju se za sudski progon trudnica. Tako su u Americi neke žene koje su rodile mrtvorođenčad optužene da su skrivile smrt fetusa i osuđene su na dugogodišnje zatvorske kazne. Primjerice, Rennie Gibb, koja je u 36. tjednu rodila mrtvorođenče, optužena je da je smrt fetusa izazvalo njezino uživanje cracka, pa je kao “izopačeni ubojica” osuđena na doživotni zatvor. U listopadu 2013.godine, u Wisconsinu je zatvorena 28-godišnja trudnica u 15. tjednu trudnoće zbog navodnog korištenja droge, iako ona to negira. Tamošnji zakon iz 1997. godine daje sudu jurisdikciju nad “oplođenim jajašcima, embrijima i trudnicama u svim stadijima trudnoće, kada trudnici nedostaje samokontrola u korištenju alkohola ili kontroliranih substanci u teškom stupnju, tako da postoji značajan rizik ozbiljnog oštećenja zdravlja oplođenog jajašca, embrija, fetusa ili djeteta”.
Kampanja Katoličke crkve za zabranu pobačaja ili, u najmanju ruku, otežavanje njegove dostupnosti ženama, koju ona strastveno i žestoko vodi diljem svijeta, također je potvrda njezine nezainteresiranosti za žene, njihov život i zdravlje. Crkva potpuno ignorira činjenicu da nemogućnost prekida trudnoće u legalnim i stručnim uvjetima gura žene u ilegalne i nesigurne pobačaje. Posljedice nesigurnih pobačaja sudjeluju u ukupnom maternalnom mortalitetu s udjelom od 13 posto i dovode godišnje u svijetu do smrti oko 70 000 žena u fertilnoj dobi (8 žena svaki sat). Više milijuna žena trpi teška oštećenja zdravlja. I u Europi od posljedica “nesigurnih pobačaja” umire godišnje tristotinjak žena. Ocjenjujući radikalno, i to su “neizravna ubojstva”, kao i umiranje od gladi, koje Katekizam katoličke crkve spominje u čl. 2269.
Vijeće protiv torture Ujedinjenih naroda u više je navrata izrazilo zabrinutost zbog restrikcija dostupnosti legalnog pobačaja i zbog apsolutne zabrane pobačaja kao oblika kršenja zabrane torture i lošeg postupanja prema ženama. Odbor za prava djeteta Ujedinjenih naroda zatražio je 2014. godine da Sveta Stolica u svom Zakoniku kanonskog prava izmijeni kanon 1398. o pobačaju tako da navede okolnosti u kojima pobačaj može biti dopušten. Osim uvrijeđenih povika da UN time napada religijsku slobodu, do danas nema znakova da Sveta Stolica namjerava išta promijeniti u svojoj kvalifikaciji pobačaja.
I zabrana svake kontracepcije, osim periodičkog suzdržavanja od seksualnog odnosa koje propovijeda Katolička crkva, ima višestruko negativne reperkusije na kvalitetu života žena i njihovo seksualno i reproduktivno zdravlje. Bez kontracepcije, žena u svom fertilnom periodu može roditi petnaestak djece (tzv. prirodna stopa fertiliteta), što znači iscrpljujuće fizičko opterećenje, višekratan rizik smrtnog ishoda i rizik oštećenja zdravlja, posebno u zemljama s lošom zdravstvenom zaštitom žena i raširenim siromaštvom. Mogućnosti edukacije i zapošljavanja takvih žena je kompromitirana, da ne spominjemo sudjelovanje u društvenom i političkom životu. Bez primjene kontracepcije veća je učestalost neželjenih trudnoća i namjernih prekida trudnoće sa svim gore spomenutim rizicima i posljedicama. Kako kondom, osim kontracepcije, služi i zaštiti od spolno prenosivih infekcija i HIV/SIDA-e, njegova zabrana od strane Crkve potiče širenje tih bolesti s mnogostrukim akutnim i kroničnim posljedicama.
Žene koje su sve drugo osim “dragocjene”
Posebnu strogost Crkva iskazuje prema ženama koje rode izvan kršćanskog braka. Kada taj “grijeh” nije uspjela prikriti ili prekinuti trudnoću, žena je trpila uvrede, poniženja, kaznu i izolaciju od obitelji, Crkve i društva. Dovoljno je pročitati, primjerice, Hester Prynne (Nathaniel Howthorn, 1850.) ili Anu Karenjinu (Lav Tolstoj, 1877.) ili pogledati suvremeni film Nikše Sviličića “Vjerujem u anđele”, da se stekne uvid u okrutan tretman tih trudnica i majki kroz duga stoljeća sve do naših dana, za koje su sve kršćanske crkve dobrano odgovorne.
O teškoćama maloljetnih trudnica i majki u našim današnjim prilikama govori jedinstveno i hvale vrijedno istraživanje Udruge roditelja Korak po korak i UNICEF-a Hrvatska, publicirano u knjigama Kad djeca imaju djecu i Plan B: vodič za maloljetne trudnice i roditelje (2011., urednica Silvija Stanić) i dokumentarnim filmovima Mama je mama i Punk mama, autora Silvia Mirošničenka.
Crkva okrutno tretira i djecu rođenu izvan braka, koja ispaštaju “grijeh bluda” svojih majki (očevi nisu interesantni, na njihov “blud” Crkva zatvara oči). Stotine tisuća “nezakonite” djece, kada nisu pobačena nego ipak rođena, ubijana su (čedomorstva), maltretirana, izgladnjivana, iskorištavana za ropski rad i prostituciju kroz vijeke vjekova. Mnogima je Crkva uskraćivala krštenje i kršćanski pokop (gledaj i plači s Tessom iz porodice d’Uberwille u sceni u kojoj preklinje svećenika da sahrani njeno malo “kopile” po kršćanskom obredu, a on je odbija). Branjeno im je ređenje u svećenička zvanja (spurius-i ili sacrilegious illegimates). I danas ima sredina i u razvijenom, zapadnom svijetu, a još više u Trećem svijetu, gdje su “nezakonita djeca” i njihove majke na razne načine stigmatizirana i diskriminirana. Zato nije daleko od istine kada jedan bivši državni odvjetnik, a sada kandidat za suca Ustavnog suca u Hrvatskoj javno ustvrdi da izvanbračno dijete nitko ne voli (“Državni odvjetnik je kao izvanbračno dijete, njega nitko ne voli, ne vole ga oštećeni, ne vole ga okrivljeni, javnost smatra da je mogao napraviti puno više, prima odgovornost i oštricu za sve što se događa u društvu” – Mladen Bajić, izvor: dnevnik.hr, 24.3.2015). S dobrim razlogom Odbor za prava djeteta Ujedinjenih naroda početkom 2014. godine traži da Sveta Stolica odmah ukine kanon 1139. Zakonika kanonskog prava koji djecu rođenu izvan braka označava “nezakonitom” i diskriminira ih u odnosu na djecu rođenu u braku.
U naše doba, u 20. stoljeću, otkrivaju se strašne sudbine djevojaka i žena u Magdaleninim praonicama rublja u Irskoj. Vodile su ih četri kongregacije katoličkih časnih sestara od irske nezavisnosti 1922. do 1996. godine, kada je i posljednja zatvorena. Ali ne zbog humanih ili moralnih razloga, nego zbog sve veće primjene električnih perilica rublja, što ih je učinilo neprofitabilnim! Tamo su pretežno smještane žene i djevojke “sumnjivog morala”, prostitutke, neudate trudnice i majke kao i sitne kradljivice, mentalno zaostale osobe i beskućnice. Radile su u uvjetima sličnima ropstvu, bez plaće, izložene grubom i degradirajućem postupanju, fizičkom i seksualnom zlostavljanju, mnoge do smrti. Bile su lišene identiteta, edukacije, često hrane i osnovnih lijekova, a nametnuta im je obaveza šutnje i zabrana kontakta s vanjskim svijetom. Nevjenčanim majkama, koje su rodile prije ili za vrijeme zatvaranja, nasilno su oduzimana njihova djeca i davana na posvajanje. Svjetsku pažnju na to organizirano i dugotrajno zlostavljanje desetaka tisuća djevojaka, žena i djece skrenuo je film Magdalenine sestre kojeg je 2002. režirao Peter Mullan i rezultati istraživanja Francesa Finnegana objavljeni 2001. godine.
I Katolička crkva i država dugo su odbijale odgovornost i službenu istragu zločina. Tek nakon prijave Odboru za torturu Ujedinjenih naroda i njegovog zahtjeva irskoj vladi, 2013. godine provedena je istraga, utvrđeno zlostavljanje (definirano kao tortura), izdana službena isprika vlade i utvrđena kompenzacija preživjelima. Katolička crkva i tada je odbila ispričati se i obeštetiti žrtve. Odbor za prava djeteta Ujedinjenih naroda i Odbor protiv torture Ujedinjenih naroda prošle su godine pozvali Svetu Stolicu, u čijoj su ingerenciji katoličke kongregacije koje su vodile zloglasne praonice, da provede istragu, utvrdi krivce i preda ih civilnim vlastima, te da obešteti žrtve i onemogući ponavljanje takvih situacija u budućnosti. Hoće li Sveta stolica poslušati ili ignorirati ovaj zahtjev, ostaje vidjeti.
Žene koje su rodile djecu očeva-svećenika snažno su tabuizina grupa, stoljećima izložena najgoroj represiji i diskriminaciji. O njima i djeci svećenika formalno se gotovo ništa ne zna, kao da ne postoje. Tek 2014. godine Odbor za prava djeteta Ujedinjenih naroda, kao prva i do sada jedina službena instanca, otvoreno postavlja pitanje sudbine djece čiji su očevi katolički svećenici. U svojim Zaključnim primjedbama na Drugi periodični izvještaj Svete Stolice o provođenju Konvencije o pravima djeteta od 31. siječnja 2014. godine Odbor traži od Svete Stolice sljedeće: da utvrdi broj i identitet svečenićke djece, da osigura toj djeci prava koja po Konvenciji o pravima djeteta pripadaju svakom djetetu, tj. da znaju tko su im očevi i da odrastaju uz njihovo sudjelovanje, te da prekine praksu tajnih ugovora s majkama svećeničke djece o uzdržavanju djeteta, koji za uzvrat zahtijevaju šutnju majki. Do danas nema odgovora Svete Stolice. Srećom, javlja se sve veći broj katoličkih svećenika, pa i onih visokog ranga, koji javno priznaju svoje očinstvo i napuštaju crkvene položaje da bi vršili svoju roditeljsku ulogu.
Stav Katoličke crkve prema djevojčicama i ženama koje su žrtve silovanja je gnjusan, i ponovno replicira njezin generalni stav prema ženi kao stroju za rađanje. Iskazan je u nedavnim tragičnim masovnim silovanjima žena u ratovima u BiH, Hrvatskoj, Kosovu, Ruandi, Darfuru… koja se danas ubrajaju u ratni zločin genocida. Crkva je vršila pritisak da žene iznesu trudnoću nakon silovanja, ignorirajući njihove emocionalne, psihološke i sociološke razloge za pobačaj. Protivila se i upotrebi “piluli za dan poslije”, kojom bi se spriječila trudnoća nakon silovanja. Namećući svoje učenje o pobačaju i kontracepciji kao univerzalno, nisu se sustezali pred činjenicom da su mnoge žrtve bile muslimanke, a ne katolkinje. Tada je 130 nevladinih udruga potpisalo peticiju u kojoj su od generalnog sekretara UN-a Kofi Annana tražile da preispita status Svete Stolice u UN-u.
Veliku buru negodovanja izazvao je i nadbiskup Recife u Brazilu, Jose Cardoso Sobrinho, kada je zbog pobačaja ekskomunicirao liječnike i majku 9-godišnje djevojčice, koja je zanijela blizance nakon što ju je silovao očuh. Nije ga se ticala spoznaja da su djevojčice mlađe od 15 godina izložene četri puta većem riziku od smrti u porodu nego žene od 20 godina, niti da blizanačka trudnoća sama po sebi nosi veći rizik od jednoplodne. Silovatelja nije kaznio, proglasivši njegov grijeh manjim. I u Europi je izvješteno da neke katoličke bolnice odbijanju primjenu hitne kontracepcije kod silovanih žena (dva slučaja u Kolnu, 2013. godine).
Žene (i/ili njihovi partneri) koji pate od neplodnosti, a žele potomstvo, također su na meti Katoličke crkve ako posižu za mjerama izvantjelesne oplodnje koje Crkva ne odobrava. Svjedočili smo tome i u Hrvatskoj, posebno prilikom donošenja zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji.
Katolička je crkva od početka osuđivala istraživanja biologa Sir Roberta Geoffreya Edwardsa i opstetričara Patricka Steptoea u području izvantjelesne oplodnje, kao i uspjeh tih istraživanja okrunjen 1978. godine rođenjem prve bebe “iz epruvete”, Loise Brown. Kada je Robert G. Edwards 2010. godine ovjenčan Nobelovom nagradom za fiziologiju ili medicine, Vatikan je protestirao. Razlozi su učenje Crkve da su spolni odnosi i oplodnja nerazdvojivi, pa da do oplodnje smije doći samo spolnim odnosom u katoličkom braku. Višak blastocista koji nastaje u procesu izvantjelesne oplodnje Crkva smatra djecom, pa osuđuje njihovo uništavanje ili zamrzavanje. I danas, nakon što je u svijetu rođeno oko pet milijuna djece začete metodom izvantjelesne oplodnje i usrećeno isto toliko neplodnih parova/žena, nastavlja rovariti protiv ovog najvećeg znanstvenog otkrića u reproduktivnoj medicini u 20. stoljeću i njegove primjene za dobrobit ljudi. Osuđuje, vrijeđa i diskriminira roditelje koji koriste medicinski potpomognutu oplodnju, kao i njihovu djecu. Ide dotle da žene koje su začele “umjetnom oplodnjom” naziva djecoubojicama, zbog uništavanja prekobrojnih embrija preostalih nakon in vitro fertilizacije! U istom stilu, i djecu rođenu iz in vitro fertilizacije naziva ubojicama svoje braća i sestara. Mnogi smatraju da je upravo podrivanje Crkve razlog što je Sir Edwards dobio Nobelovu nagradu tek 30 godina nakon svog otkrića (prema pravilima se nagrada dodjeljuje za otkriće postignuto u prethodnoj godini).
Ovo je tek nekoliko crtica o odnosu Crkve prema trudnim ženama, nekad i sad. Ali i one pokazuju da trudna žena niti jučer niti danas nije u očima Crkve “dragocjena”. Feminine genius Ivana Pavla II iz Mulieris dignitatem (1988.), Katekizma katoličke crkve (1992.) i pastoralnog Pisma ženama (1995.) ne uključuje seksualno i reproduktivno zdravlje i prava žena. Žena, po Crkvi, nema slobodu reprodukcije koju uživa muškarac. Ženina svrha je roditi što više novih malih katolika, pa i pod cijenu vlastitog života i zdravlja. To viđenje Crkva i njezine laičke agenture agresivno nameću diljem svijeta, nastojeći ukinuti nedavno stečeno temeljno ženino pravo na slobodno odlučivanje o rađanju (Konvencija o ukidanju svih oblika diskriminacije žena, UN, 1978.), tj. zabraniti pobačaj i spriječiti informiranje, educiranje i primjenu efikasnih metoda planiranja roditeljstva. Pri tome koristi najrazličitije propagandne i lobističke tehnike. Nudi batinu – automatsku ekskomunikaciju i mrkvu – “dragocjena si u mojim očima”. Tom napadu, bilo šakom ili u svilenoj rukavici treba se odlučno oduprijeti, ako se žele očuvati i unaprijediti temeljna ljudska prava i slobode veće polovice stanovništva našeg planeta. Istovremeno, treba svesrdno ulagati u informiranje i edukaciju o kontracepciji i ljudskoj spolnosti. Majčinstvo treba konačno postati slobodno i željeno, lišeno prisile s bilo koje strane.
