Već 25 godina udruga Roda – Roditelji u akciji zauzima se za dostojanstvu trudnoću, roditeljstvo i djetinjstvo u našoj zemlji. Od borbe za humanije uvjete u rodilištima, prava na adekvatnu rodiljinu naknadu i dopust, dostupnost medicinski potpomognute oplodnje do podrške dojenju, ravnopravnom roditeljstvu i sigurnosti djece, Rode su tijekom četvrt stoljeća svojim kampanjama i zagovaračkim radom otvarale važna pitanja i poticale društvene promjene. Jubilej svog predanog rada slave u srijedu, 11. studenog u Hrvatskom prirodoslovnom muzeju. Tim smo povodom s Ivanom Zanze, izvršnom direktoricom, razgovarale o njihovom radu kroz godine i osobama koje su činile i čine Rodu, kampanjama i promjenama u društvu, reproduktivnom zdravlju žena, dezinformacijama vezanim uz njega, ali i o manje vidljivim – a jednako važnim – područjima rada Roda.
Tijekom 25 godina rada zagovarale ste brojne promjene u području reproduktivnih prava, trudnoće, poroda, sigurnosti djece i roditeljstva. Koje pomake danas prepoznajte kao rezultat dugogodišnjeg rada i zagovaranja, a za što nam još preostaje boriti se?
Teško je sažeti 25 godina u nekoliko rečenica, pogotovo zato što se pomaci u našem području rijetko događaju odjednom. Oni dolaze polako, kroz zagovaranja i kampanje i pritiske koji ponekad godinama ne daju vidljiv rezultat, a onda se odjednom pokaže da se nešto ipak promijenilo. Ponekad nam se čini da smo tek zagrebale po površini, a ponekad jasno vidimo rezultate našeg djelovanja. Neprestano dolaze nove generacije mladih roditelja, društvene okolnosti mijenjaju se brzo, a udruge kao što je naša prisiljene su djelovati u sve skučenijim uvjetima. Sve nas to drži u neprestanom stanju budnosti kako bi ostvarile našu viziju društva koje aktivno štiti i ostvaruje prava djece, roditelja, budućih roditelja i obitelji.
Kada smo započele s radom nismo ni slutile da ćemo pridonijeti nekim promjenama na bolje u našem društvu. Okupile smo se 2001. godine u želji da zaustavimo drastično rezanje rodiljnih potpora i uspjele smo u tome. Zatim smo krenule dalje, a područja našeg djelovanja su se otvarala jedno za drugim. O važnosti autosjedalica u trenutku osnivanja nismo znale gotovo ništa, ali iskru je zapalila naša aktivna volonterka koja je tada živjela u Kanadi gdje je bilo uobičajeno koristiti autosjedalice. Počele smo s prvim edukacijama, sve ostalo je povijest. Do danas smo educirale stotinjak volonterki, savjetnica za autosjedalice koje su pomogle roditeljima ispravno postaviti na tisuće autosjedalica na parkinzima diljem Hrvatske.
Po uzoru na jednu inozemnu udrugu pokrenule smo edukaciju za prve savjetnice za dojenje koje su pružale vršnjačku podršku. Takvo nešto nije postojalo niti kod nas niti u regiji.
Ustvari, možemo reći da su većinu naših volonterskih programa inicirale naše članice koje su u inozemstvu imale priliku primiti neku vrstu vršnjačke podrške majka-majci i to nam prenijele kao inspiraciju, u vrijeme kad su takvi sustavi podrške u nas bili nepoznati.
A zahvaljujući još jednoj našoj aktivnoj članici iz inozemstva osvještavale smo naša prava u rađaonicama i na odjelima babinjača. Pokrenule smo prve edukacije za doule, laičke pratilje i podršku ženi tijekom porođaja, promovirale pravo žene na odabir pratnje na porodu po želji, pravo na odabir mjesta rađanja i otvoreno govorile o kućnom porođaju.Važno je znati da u to vrijeme kada je udruga osnovana, 2001. nisu sve informacije bile dostupne na dlanu kao što je to danas. Do nekih informacija se teško dolazilo, a mi smo ih nesebično dijelile na našem internetskom forumu osnažujući žene i informirajući ih o njihovim pravima. Otvarale smo nove vidike kakvi do tada nisu postojali na našim prostorima.
Prije osnutka Rode vožnja djece u autosjedalicama, rađanje uz pratnju na mjestu prema izboru, nošenje beba u nosiljkama, dojenje u javnosti bili su egzotika.
Danas je to gotovo mainstream pa možemo reći da pomaci postoje iako je još puno bitaka pred nama. Ponajviše onih sa sustavom koji nije responzivan i ne radi nužno u interesu sve djece i svih (budućih) roditelja. Međutim, ne smijemo zanemariti niti snažnu retradicionalizaciju društva zbog koje teme koje smo godinama otvarale u području reproduktivnih prava i zdravlja žena, postaju tabui i predmet gorljivih rasprava kojima je cilj smanjiti stečena prava žena, posebice prava na pobačaj i kontracepciju. Puno smo napravile, ali još više toga je pred nama.
Kroz svoje djelovanje provele ste brojne kampanje, neke su bile usmjerene na pravo na dostojanstven porod, pravo na medicinski potpomognutu oplodnju, dojenje u javnosti… Ipak, možda i najpoznatija kampanja je #PrekinimoŠutnju, u kojoj su stotine žene progovorile o nehumanom, traumatičnom i ponižavajućem tretmanu od strane osoblja bolnice pri porodu i/ili kiretaži. Koju biste od kampanja posebno izdvojile kao važnu prekretnicu u radu udruge? S obzirom na to da je od nekih kampanja prošlo više od desetljeća, koliko su one uspjele potaknuti promjene u sustavu i društvu koje sve priželjkujemo?
Iza nas je sada već veliki broj kampanja i na svaku od njih smo posebno ponosne jer smo kroz te kampanje upirale prstom u sustavne manjkavosti koje vape za promjenom, a koje nisu nužno bile vidljive i o kojima se tradicionalno šutjelo oduvijek. Kroz kampanje smo upozoravale na opasnu i zastarjelu praksu odvajanja novorođenčadi i majki. Danas je to u hrvatskim rodilištima više iznimka nego pravilo. Upozoravale smo na manjak vrtića, a danas se grade više nego ikad. Okupljale smo majke koje su dojile svoje bebe u javnosti kako bi normalizirale dojenje na otvorenom, na primjer, 2005. godine snimile smo Milenijsku fotografiju, Dojenje – oduvijek i zauvijek. Danas oni koji osuđuju majke koje doje u javnosti završe na naslovnicama portala i sve ih je manje. Ponosne smo na svaku od tih kampanja jer smo kroz njih osnaživale mlade roditelje, mijenjale način na koje društvo promatra majčinstvo i roditeljstvo te smo same rasle.
Pa ipak, najponosnije smo na kampanje #prekinimošutnju i #dosta jer su te dvije kampanje bile „masovne“. Odnosno, događale su se na nacionalnoj razini, a vijesti o njima su se prelile daleko preko granica Hrvatske. To možda i ne bi bilo tako neobično da kroz njih žene nisu progovarale o onome o čemu su oduvijek šutjele jer je najviše boljelo – o nasilju na porodu, o nasilju tijekom ginekoloških postupaka, o uskraćivanju zdravstvene skrbi, o zabrani prekida trudnoće.
To su duboko intimna iskustva i žene o njima nisu otvoreno govorile jer je takvo nasilje nad ženama bilo normalizirano. I žene su vjerovale da je normalno da ginekološki postupci bole i da trebaju stisnuti zube, čekati da prođe. Vjerovale su da je rezanje međica, prokidanje vodenjaka, nalijeganje na trbuh nešto bez čega žena ne može roditi.
Kroz kampanju #prekinimošutnju cijela javnost je doznala o nehumanim, nasilnim i štetnim postupcima kojima su žene izložene u hrvatskim rodilištima. Te prakse nisu nestale, ali se otvorenije govori o njima, žene javno progovaraju o opstetričkom nasilju, a i statistike pokazuju da su se dogodile neke promjene. Stopa ureza međice, epiziotomije, ranije je bila vrlo visoka na nacionalnoj razini i prelazila je 40 posto 2010. godine, ali s vremenom je počela padati pa danas iznosi 20,37 posto na nacionalnoj razini (prema podacima koje smo dobile od HZJZ-a, na upit u srpnju ove godine). Nažalost, unatoč padu stope ureza međice na nacionalnoj razini, neka rodilišta „njeguju“ ovu zastarjelu praksu pa je tako npr. u bolnici u Vukovaru, 2024. godine stopa ureza međice bila 66,99 posto. Za usporedbu, u Riječkoj bolnici, koja ima gotovo četiri puta više poroda od bolnice u Vukovaru, stopa ureza međice bila je 10,45 posto.
Kampanja #Dosta koja je nastala kao podrška Mireli Čavajda kojoj je uskraćen prekid trudnoće zbog malformacije ploda bila je za nas jako emotivna. Duboko smo suosjećale s Mirelom i sa svim ženama koje su prije nje odlazile u susjedne zemlje radi prekida trudnoće, ostavljene u vlastitoj zemlji bez podrške. U vjerojatno najtežim trenucima života plaćale su visoku cijenu postupka izvan Hrvatske. Zahvaljujući kampanji koju je podržalo 120 organizacija civilnog društva iz cijele RH i hrabroj Mireli nekoliko žena je dobilo povrat sredstava nakon zahvata u Sloveniji.
Značajan dio vašeg rada čine i programi usmjereni dojenju. Koje aktivnosti provodite u tom području i koliko žene nakon poroda doista imaju dostupnu podršku u dojenju? Dojenje u javnosti je dugo bilo tabu tema, a na razbijanju tog tabua ste i vi radile. Jesu li se danas, 2026. godine, društveni stavovi ipak malo promijenili? Ili je to još uvijek nešto što se „radi poskrivečki“?
Podrška dojenju jedan je od najstarijih i najkontinuiranijih dijelova našeg rada. Naše savjetnice za dojenje pružaju vršnjačku podršku neprekidno već 23 godine i do danas smo educirale skoro dvadeset generacija savjetnica. One nisu zdravstvene djelatnice nego majke koje su same dojile, prošle našu edukaciju i položile ispit, a svoje znanje i iskustvo besplatno dijele s drugim ženama. Podršku pružamo na nekoliko načina. Trudnice i njihovi partneri mogu doći na Male škole dojenja ili pohađati naš e-tečaj o dojenju. Nakon poroda majkama je na raspolaganju SOS telefon za dojenje, e-mail adresa dojenje@roda.hr i Facebook grupa u kojoj se majke međusobno podržavaju, uz savjetnice koje prate razgovore.
Javlja nam se velik broj žena, a to nam govori da sustavna podrška u zdravstvu očito nije dovoljna. Jer o dojenju se puno govori i stvara se dojam da sve žene doje, a to nije točno. Većina majki želi dojiti, ali mnoge prestanu ranije nego što su željele, ne zato što ne mogu, nego zato što u ključnom trenutku nisu imale kome se obratiti.
Puno ovisi o rodilištu u kojem žena rađa, o patronažnoj sestri koja joj dođe kući i – o sreći. U nekim rodilištima majke dobiju stvarnu pomoć s prvim podojima, u drugima se sve svede na rečenicu “samo ga stavite na prsa” ili na bočicu adaptiranog mlijeka pri prvom problemu. Nakon izlaska iz rodilišta žena je često prepuštena sebi, a prvi tjedni su upravo razdoblje kad najviše majki odustane. Ohrabruje to da majke koje prebrode prvi mjesec uglavnom nastave dojiti do godine dana i dulje. Zato stalno ponavljamo da podrška mora biti dostupna, brza i besplatna, i mora biti blizu obitelji. Dojenje nije samo odluka i odgovornost jedne žene, nego odgovornost zajednice, tako je oduvijek bilo.
Posljednjih godina posebno nam je važno da podrška bude dostupna svima. Prilagodile smo materijale za gluhe, nagluhe, slijepe i slabovidne roditelje: brošura o dojenju dostupna je na brajici, a videosadržaji imaju prijevod na hrvatski znakovni jezik i titlove. Tijekom izbjegličke krize 2015. godine naše su savjetnice danonoćno podržavale majke male djece u tranzitnim centrima, a iz tog iskustva nastao je i priručnik o dojenju i prehrani djece u kriznim situacijama. Dojenje u krizi spašava živote djece.
Dojenje u javnosti je priča o tome koliko se društvo promijenilo. Prije 25 godina majka koja doji na klupi u parku ili u kafiću privlačila je poglede, komentare, ponekad i upozorenje da ode u toalet. Naša okupljanja majki koje doje bila su svojevrsna provokacija i to namjerna. Danas se dojenje u javnosti više ne mora zagovarati, smatramo to stvarnom promjenom.
Možda tome najbolje svjedoče kampanje za dojenje u javnosti nekoliko tvrtki koje ovih mjeseci intenzivnije primjećujemo. Tema je postala dovoljno sigurna da se na njoj može graditi imidž, a to je ono što prepoznajemo kao purpose washing.
Osim što žene još uvijek svjedoče neprihvatljivim tretmanima (a ponekad i nasilju) u hrvatskim rodilištima, roditeljstvo se i dalje često doživljava kao prvenstveno ženska odgovornost dok se istodobno sve više govori o ravnopravnoj podjeli brige za djecu. Jesu li se kroz 25 godina promijenila očekivanja od majki i očeva? Koje su nam zakonske i institucionalne promjene još potrebne kako bi ravnopravno roditeljstvo postalo stvarnost, a ne samo deklarativni cilj različitih politika?
Posljednjih 25 godina možemo pratiti neke promjene i one su doista jasno vidljive iako će još puno vremena proći do potpune ravnopravne podjele skrbi za djecu između majki i očeva. Od očeva se danas očekuje puno veća uključenost u trudnoću, porod i odgoj djeteta, no majke i dalje preuzimaju najveći dio svakodnevne skrbi. Današnji očevi uglavnom nisu imali role model pa uče u hodu i promjene se događaju sporije nego što ih priželjkujemo.
Podaci Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova potvrđuju da postoje pozitivni pomaci, ali roditeljski dopust i dalje koristi tek mali udio očeva iako su ta dva očeva mjeseca roditeljskog dopusta neprenosiva na majku. Uvođenjem očinskog dopusta od 20 radnih dana napravljen je važan korak prema ravnopravnoj podjeli brige za dijete, ali to nikako nije dovoljno u odnosu na brigu koju majka preuzima na sebe.
Prema podacima HZZO-a, prošle godine 22,14 posto više očeva koristilo je očev dopust u odnosu na 2024. godinu. Roditeljski dopust koristilo je 4,52 posto očeva u 2025. godini i u odnosu na godinu ranije došlo je do povećanja (tada ga je koristilo 3,77 posto očeva). To su još uvijek jako simbolične brojke i govore u prilog tome da o ravnopravnoj podjeli skrbi oko djeteta ne možemo još ni približno govoriti.
Pa ipak, kada je Roda započela sa svojim djelovanjem, očevi su nerijetko bili promatrači i pomoćnici u odgoju i skrbi za djecu. Nije bilo uobičajeno da prisustvuju porodu, ostaju kod kuće radi skrbi za dijete pogotovo u prvim tjednima kada je majci potrebna najveća podrška. Nije bilo uobičajeno vidjeti oca u šetnji s bebom u nosiljci, a očinski dopust nisu mogli koristiti. Danas su vidljive neke promjene iako one nisu suštinske i trebat će još puno kampanja da te promjene budu vidljive i na kraju krajeva, u korist djece.
Osim tema vezanih uz trudnoću, porod i roditeljstvo, bavite se i sigurnošću djece, što je možda nešto manje poznat dio vašeg rada. Što sve radite u tom području?
Točno je da se o tom dijelu našeg rada manje zna, iako se njime bavimo gotovo od početka. Sigurnost djece za nas nije jedna tema nego nekoliko, od autosjedalica do interneta.
Najduže i najintenzivnije bavimo se sigurnošću djece u prometu. Od 2004. godine provodimo program Sigurno u autosjedalici: educiramo roditelje te stručnjakinje i stručnjake, a diljem Hrvatske organiziramo besplatne preglede autosjedalica na kojima naše volonterke i volonteri roditeljima pomažu odabrati sjedalicu primjerenu djetetovoj dobi, pravilno je montirati i pravilno vezati dijete. Uz neposredan rad s roditeljima, zagovaramo i bolji zakonski okvir i prometne politike koje štite djecu.
Drugo važno područje je sigurnost djece na internetu. Kroz program Razmisli pa klikni bavimo se digitalnom i medijskom pismenošću djece predškolske dobi, a radimo zapravo s odraslima: roditeljima te odgojiteljicama i odgojiteljima pomažemo da prepoznaju rizike, zaštite djecu od neprimjerenih sadržaja i nasilja i da s njima grade zdrave digitalne navike. Djeca u digitalnom svijetu odrastaju htjeli mi to ili ne, pa je pitanje samo hoće li u njega ući pripremljena.
Bavimo se i skupinom djece koja je u našem društvu gotovo nevidljiva: djecom čiji su roditelji u zatvoru. Na to smo područje došle 2014. godine kroz rad sa zatvorenicama u Kaznionici u Požegi, kad smo shvatile da se tom djecom nitko sustavno ne bavi. Istraživanje koje smo provele s Upravom za zatvorski sustav pokazalo je da većina djece ne posjećuje roditelje u zatvoru, a dio djece uopće ne zna gdje im se roditelj nalazi. Ta su djeca kažnjena za nešto što nisu učinila, a održavanje odnosa s roditeljem jedan je od najvažnijih zaštitnih čimbenika za njihovo odrastanje.
Sigurnost djece povezujemo i s pravom svakog djeteta na odrastanje bez nasilja, zbog čega se bavimo nenasilnim roditeljstvom i promicanjem odgojnih metoda koje poštuju dostojanstvo i potrebe djeteta.
U svim tim područjima polazimo od toga da sigurnost djece nije samo odgovornost roditelja. Ona zahtijeva i educirane stručnjakinje i stručnjake, sigurno okruženje za djecu te institucije i sustav koji aktivno rade na njihovoj zaštiti.
Dezinformacije o seksualnim i reproduktivnim i pravima i zdravlju s pojavom društvenih mreža dobile su dodatan (i vrlo javan i dostupan) prostor za širenje. Čini nam se da su posebice raširene kroz ovu godinu, bilo da se radi o HPV cjepivu, pobačaju, kontracepciji, pa i trudnoći. Kako se one odražavaju na vaš rad? Utječu li na mogućnost žena da donose informirane odluke o vlastitom tijelu i zdravlju?
Za nas ovo nije nova tema, Roda je, zapravo, nastala na internetu. Krenule smo s foruma, i u vrijeme kad je taj format bio na vrhuncu naš je forum okupljao više od 20.000 roditelja. Bio je to prostor u kojem su se razmjenjivale informacije do kojih se drugdje nije moglo doći, ali smo već tada znale koliko se lako u takvom prostoru proširi i nešto netočno. Učile smo kako razdvojiti osobno iskustvo od znanstveno utemeljene informacije, kako moderirati rasprave u kojima se svatko na nešto poziva, i kako roditeljima dati pouzdanu informaciju bez da ih se poučava s visoka. Taj je rad bio svojevrsna škola i puno od onoga što danas radimo ima korijen upravo tamo.
Ono što se promijenilo jest brzina i doseg. Forum je bio zajednica u kojoj se znalo tko što govori i s kakvim iskustvom; društvene mreže su mjesto gdje netko s milijun pratitelja može u jednoj minuti dati lažnu informaciju i ta će poruka stići do više žena nego bilo koja brošura koju mi možemo napraviti. Osobito nas brine to što se takvi sadržaji sve češće pakiraju kao stručni pa je ženi koja prvi put traži informaciju gotovo nemoguće prepoznati razliku.
Najgore je to što se na kraju odgovornost prebaci na samu ženu. Od nje se očekuje da u poplavi proturječnih tvrdnji sama odluči komu vjerovati i to baš u trenutku kad mora brzo odlučiti o nečemu važnom za svoje zdravlje. Sustav koji bi joj trebao biti prva adresa često šuti ili je ne shvaća ozbiljno pa internet postaje jedino mjesto gdje netko odgovara.
Zato smo dio naše energije usmjerile tamo gdje pretražnici šalju ljude koji zapravo traže informacije. Prije pet godina organizirale smo niz Edit-a-Thona, radionica uređivanja Wikipedije. Prvenstveno jer smo vidjele da članci o reproduktivnom zdravlju žena na Wikipediji na hrvatskom jeziku ili ne postoje, ili su zastarjeli, ili ih je netko napisao s jasnom neznanstvenom namjerom. Tako je postojao je članak o mizandriji, ali ne i o mizoginiji; u članku o masturbaciji kao pomagalo spominjala se samo umjetna vagina; a neki aspekti ženskog reproduktivnog zdravlja, poput sisanja, bili su opisani isključivo iz područja zoologije.
Pravo na informirani izbor postoji samo ako osoba ima pristup točnim informacijama i stvarnu mogućnost da na temelju njih donese odluku. Zato smatramo važnim osiguravati dostupne, razumljive i znanstveno utemeljene informacije o seksualnom i reproduktivnom zdravlju. Roda tome pridonosi informiranjem i edukacijom, ali i zagovaranjem prava žena na autonomiju i informirano odlučivanje o vlastitom tijelu i zdravlju.
I na samom kraju… četvrt stoljeća djelovanja obuhvaća i brojne suradnike_ice, volontere_ke, generacije osoba koje su gradile Rode. Kako su svi oni_e utjecali_e na vaše djelovanje i aktivnosti koje trenutno provodite? Što nas čeka u vaših idućih 25 godina?
Mi volimo reći da nije svijet mali već da je Roda velika. Kroz Rodu je prošlo puno volonterki i aktivnih članica, a neke su aktivne već punih 25 godina bez prekida. Roda je rasla na volonterskom doprinosu i to je nešto što njegujemo od početaka. Naš volonterski program podrške majkama kod dojenja koju nude naše savjetnice za dojenje neprekidno se odvija već 23 godine. Savjetnice za autosjedalice i za područje medicinski potpomognute oplodnje također kontinuirano pružaju podršku (budućim) roditeljima.
Svaka volonterka na neki je način gradila Rodu i oplemenila je svojim doprinosom i svojom osobnošću. Roda je od početka bila kolektivno djelo mnogih ljudi.
Generacije volonterki, članica, suradnica i suradnika ostavile su u Rodi svoj trag. Neke su pokretale nove inicijative, neke donosile stručna znanja, neke godinama ulagale svoje vrijeme i energiju, a neke su svojim iskustvima pomogle da prepoznamo probleme kojima se dotad nismo bavile. Sve su one, na različite načine, oblikovale Rodu kakva je danas. Jedna od naših važnih snaga je upravo sposobnost da se mijenjamo i rastemo zajedno s društvom. Nismo ostale na temama od kojih smo krenule, nego smo prepoznavale nove potrebe žena, djece i obitelji i širile područja svojeg djelovanja. Pritom su se mijenjali projekti, metode i ljudi, ali temeljne vrijednosti ostale su iste.
U idućih 25 godina želimo nastaviti biti organizacija koja prepoznaje probleme, otvara teme o kojima se premalo govori i ne pristaje na to da stvari moraju ostati onakve kakve jesu.
Ne znamo koje će sve izazove donijeti budućnost, ali znamo da želimo biti spremne na njih. I jednako nam je važno stvarati prostor za nove generacije koje će Rodi donijeti svoje ideje, energiju i perspektive. Jer četvrt stoljeća nije samo prilika da se osvrnemo na ono što smo napravile nego i da razmišljamo o tome kakvu Rodu želimo ostaviti onima koji dolaze.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Uključi ravnopravnost”. Sufinancira ga Agencija za medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
