U srpnju 2019. Huffington Post je objavio članak koji je napisala Antonia Murphy, bjelkinja koja piše o tome kako je u mladosti pohađala privatnu školu i koja sebe opisuje kao “etičku svodnicu”. Murphy je započela svoju karijeru nakon razvoda braka, nakon kojeg je ostala sama s kćeri i trebao joj je novac.
Kada opisuje kako razgovara s kćeri o tome što radi, kaže da joj ‘objašnjava na način na koji dijete može shvatiti’, govoreći joj kako se ‘dame uređuju i daju poljupce i zagrljaje muškarcima i zarađuju mnogo novca.’
Možda bi bolji opis njene karijere bio da vodi bordel, ili još bolje, ‘mama eksploatira mlade žene da se seksaju s muškarcima koje ne poznaju kako bi preživjele’. Murphy kaže da u njenom bordelu The Bach imaju uslugu koja se zove ‘Girlfriend Experience’ gdje žena nudi vaginalni ili oralni seks i ljubljenje kao i ‘društvo i nježnost’. Navodno, The Bach prodaje samo usluge i vrijeme, a ne žene i seks.
Također, uspoređuje prostituciju s terapijskim i skrbnim radom, dakle s profesijama koje doista pomažu ljudima i koje predstavljaju produktivan rad, a mogu biti eksploatirane samo u kapitalističkom sistemu.
Prostitucija je, kako god je pokušali ‘zapakirati’, mizogina praksa u svakom ekonomskom sistemu u kojoj su u ogromnoj većini žene pretučene, silovane, prodavane (trafficked) i ubijane, bilo od muškaraca koji koriste ove usluge, bilo od svojih svodnika.
No, Murphy tvrdi da je ona ‘etična’ svodnica koja vodi ‘feministički bordel’, da ne iskorištava siromašne žene kako bi zaradila.
Za početak, recimo ponešto o klijentima The Bacha. Svi klijenti koje spominje u članku su muškarci koji posjećuju bordel iz različitih razloga. Većina spomenutih muškaraca vara svoje supruge, a jedan od njih kaže da je njegov seksualni nagon važniji od lojalnosti njegovoj ženi koja boluje od demencije. No, možda je najviše dehumanizirajući opis jednog klijenta kojega zovu “Eric s autizmom”. Eric je odrasli muškarac koji živi sa svojim roditeljima te je jednom trošio svoju naknadu za invaliditet “tjednima” dok ga je majka dovodila u bordel. Ovakav opis ovog klijenta, namjerno ili ne, perpetuira diskriminirajući (aeblistic) mit koji vole spominjati liberalne feministkinje, prema kojemu ljudi s invaliditetom nisu u stanju sami pronaći seksualne partnere_ice, već za svoja seksualna iskustva moraju platiti prostitutku.
Ponavljanje ovakve izjave kako bi se opravdala prostitucija u potpunosti šteti ljudima s invaliditetom i infantilizira ih tvrdeći da svodnici_e zapravo čine uslugu ljudima s invaliditetom kao i ženama.
Žene koje prodaju ove usluge imaju između 18 i 45 godina, mnoge od njih imaju djecu za koju moraju brinuti, a mnoge od njih rade i druge poslove. No, prema Murphy, neke mlade žene primaju klijente samo jednom tjedno u potrazi za ‘seksi avanturom’. Murphy ponosno izjavljuje: “The Bach je zaposlio desetke žena, i mnoge od njih izvukao iz siromaštva. Jednostavno nudimo najbolje plaćeni posao mladim ženama u našem gradu u Novom Zelandu”.
I upravo to je problem. Prostitucija je inherentno eksploatativna tako što omogućuje ženama da izađu iz siromaštva tako da prodaju sebe muškarcima. Boreći se sa siromaštvom, ove žene još uvijek žive u strahu da će biti “razotkrivene” kao prostitutke u svom gradu premda je na Novom Zelandu prostitucija dekriminalizirana.
Aktivisti_kinje koji viču “seksualni rad je rad” ignoriraju posljedice bavljenja prostitucijom na žene. Recenzirana studija u kojoj je intervjuirano 854 prostitutki egzaktno je pokazala vrste nasilja s kojim se suočavaju ove žene. Silovanje, spolno prenosive bolesti, neželjena trudnoća i nasilje prijetnje su ženama koje se bave prostitucijom, čak i u zemljama u kojima je primijenjen nordijski model.
Liberalne feministkinje koje tvrde da je prostitucija produktivan rad, od kojeg koristi imaju sve uključene strane, ignoriraju iskustva drugih žena ili pokušavaju poduprijeti svoj argument kako mi “brkamo trafiking sa seksualnim radom!”
Ali ova studija o prostituciji, kao i mnoge druge, podupire naše argumente u kritici ove seksualne prakse. No, te se činjenice ne uklapaju u narativ i potpuno su ignorirane. Kada pogledate činjenice, ogroman postotak u prostituciji čine žene i djeca, a dvije trećine ih ima između 13 i 25 godina i preko 80 posto su žene. Tvrdnje o ženskoj agency i njihovu pravu da postanu seksualne radnice potpuno isključuju žene koje pate zbog ove nazadne prakse.
Djeca nemaju agency [i.e. izbor] – seksualno su zlostavljana od muškaraca za novac. Siromašne žene nemaju agency dok su prisiljene na prostituciju kako bi preživjele. Većina ovih žena nema mogućnost da bira svoje klijente – moraju ih sve ‘uslužiti’ kako bi zaradile.
A jednom kada uđu u to, teško je izaći. Suočene s beskućništvom i nasiljem svojih svodnika, žene misle da nemaju izbora. Antoniju Murphy bismo trebali nazvati onim što je: bijela buržujka koja kapitalizira na prostituciji žena iz radničke klase. Šefica koja misli da je njezin vlastiti “biznis” važniji od toga da se ženama omoguće poslovi koji uključuju produktivan rad i koji nisu dehumanizacija u praksi. Ignoriranje višedesetljetnih feminističkih argumenata i kvalificiranje svakoga tko kritizira industriju prostitucije “swerf”-om je mizogino te je užasno obeshrabrujuće da žene (čak i neke koje svoju politiku smatraju ljevičarskom) podržavaju mit da je prodaja seksualnih iskustava osnažujući produktivan rad.
Žene u seksualnoj trgovini se suočavaju se s najvišim razinama PTSD-a, uz žene koje su žrtve obiteljskog nasilja, pripadnike_ce domorodačkih naroda i ljude koji su preživjeli nasilje u djetinjstvu, što samo u Australiji čini između 40 i 50 posto žena.
Umjesto da slušamo glasnu manjinu koja misli da je ‘seksualni rad – rad’, trebali bismo slušati glasove žena i djevojčica koje su najugroženije u prostituciji i onih koje su preživjele i izašle iz te industrije. Jer, vjerujte mi, one neće imati vremena za vaše individualističke politike.
*** Morgan Finnie je dužnosnica za žene Komunističke lige mladih u Glasgowu.
*Stav iznesen u ovom tekstu jedan je od nekoliko različitih stavova unutar feminističke rasprave o seksualnom radu u svijetu i u Hrvatskoj, o kojima smo pisale na Libeli.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
