U jesen 2014. stajala sam u mnoštvu žena koje su službenicima_ama Američke agencije za hranu i lijekove (FDA) opisivale kako im se libido smanjio u usporedbi s prijašnjim. Za neke je to bio postepeni pad, za druge se dogodio odjednom, “kao da je netko pritisnuo prekidač”. Jedna žena je rekla: “Više uopće ne razmišljam o seksu”. Druge su govorile o tome kako su za njih intimni odnosi postali više dužnost nego izvor užitka. “Mogu izdržati”, rekla je jedna žena. Druga je rekla: “Mislim da mi seks uopće ne treba – ali ako on želi, dobit će, bila sam danas dobra žena”.
Žene su bile ondje kako bi se procijenilo da li ženska seksualna disfunkcija predstavlja neuočenu i zanemarenu medicinsku potrebu. Njihova svjedočanstva opisivala su uglavnom nisku seksualnu želju u kombinaciji s problemima poput teškog postizanja orgazma, koji, prema procjenama stručnjaka_inja, pogađaju četvrtinu do polovice žena u SAD. Takvi problemi se uobičajeno pripisuju biologiji. Međutim, nakon što sam kao novinarka provela pet godina razgovarajući o užitku i želji sa 120 žena diljem zemlje, rijetko sam čula da žene govore da je glavni problem u hormonima, neurokemijskom disbalansu ili “evoluciji”. Žene koje sam intervjuirala govore kako je kultura u širem smislu ono što je umanjilo njihovu želju. Heteroseksualne žene posebno su naglašavale kako njihovi partneri rutinski ignoriraju njihov užitak ili su same usvojile ideju da njihov užitak nije prioritet.
Radi se o nedostatku prava na seksualnost – slično jazu u plaćama, staklenom stropu i beskonačnom nizu drugih načina na koje se žene sistemski obespravljuje – o umanjivanju njihovih potreba i onoga za što misle da imaju pravo tražiti u svojim životima.
Ovakva dinamika prožima intimne odnose žena i doprinosi dobro dokumentiranim problemima kao što su nejednakost u postizanju orgazma, seks iz dužnosti, nevoljki pristanak i sveprisutno pretvaranje. Osim toga, ta dinamika oblikuje kako se žene fizički osjećaju. Svrha klitorisa je, kaže znanost, da omogući užitak. Pa ipak, posjedovanje tog jedinstvenog organa ne jamči užitak, pa čak ni uzbuđenje. Brojne žene su mi rekle da ne osjećaju nikakvu povezanost s klitorisom – nedostatak osjetljivosti koji je posebno gorak u eri u kojoj je kontroliranje vlastitih tijela tako često dovedeno u pitanje. Jedna je žena izjavila: “Moje genitalije su mrtve.”
Među ženama koje sam intervjuirala, u pozadini je često stajalo direktno iskustvo ili blisko poznavanje seksualne traume, a neke žene su pripisale svoju seksualnu neosjetljivost prijašnjim epizodama povrede ili osjećaja da su tretirane kao objekti, neprikladnoj seksualiziranosti i osjećaju društvene nesigurnosti. Mnoge žene su izjavile da su previše usmjerene na svoje misli kako bi registrirale što se događa u njihovom tijelu. Krajnje ih ometa kritičnost prema vlastitom tijelu, kontroliranje vlastitog izgleda, požurivanje ili fiksiranje na to da ugode svojim partnerima na vlastitu štetu. Prema njihovim iskazima, intimni dodir nije ništa uzbudljiviji od laganog dodirivanja po laktu.
Novija istraživanja koriste termin seksualna podudarnost (sexual concordance) kako bi opisala stupanj u kojem su usklađeni um i tijelo ili subjektivni i genitalni doživljaj. Studije koje koriste grafičke prikaze pokazuju da muškarci reagiraju fizički i da ih uglavnom uzbuđuju stimulansi koji su u skladu s njihovom seksualnom orijentacijom. Lezbijke također imaju specifičnu reakciju uglavnom pozitivnu na slike drugih žena. Međutim, heteroseksualne žene fizički reagiraju na parove, muškarce, žene, čak i na scene kopulacije bonobo majmuna. No, kada ih upitate da li ih te slike uzbuđuju, tvrde dane osjećaju ništa.
Meredith Chivers sa Sveučilišta Queen u Ontariju, vodeća stručnjakinja u ovom području, kaže: “Neprekidno podcjenjujemo žensku seksualnost”. No oprezna je pri zaključku da su genitalne reakcije žena točniji pokazatelj seksualnog interesa nego što su to njihovi verbalni iskazi. Za nju je ključno pitanje zašto heteroseksualne žene pokazuju naoko nediskriminirajuće obrasce seksualnog uzbuđenja, a ipak svjesno ne detektiraju da su uzbuđene. Kao jedno od mogućih objašnjenja navodi kompenzaciju obrazaca našeg ponašanja; želimo određene stvari zato što ih povezujemo s užitkom. Za lezbijke je seks više povezan s orgazmom i zadovoljstvom, tako da slike drugih žena aktiviraju jasno pozitivnu reakciju. No, za mnoge heteroseksualne žene, status quo ih čini ravnodušnima i ne postoji temelj koji podupire užitak. Penetrativni seks rezultira orgazmom za vrlo malo žena, a za neke on podrazumijeva bol, osjećaj krivnje ili obaveze, što pobuđuje averziju.
Chivers nije prva koja je primijetila tu napetost između ženske sposobnosti za senzualnost i stvarnog užitka. Prije pola stoljeća, pioniri_ke istraživači_ce William Masters i Virginia Johnson dokumentirali_e su žensku seksualnost te tvrdili_e da raspon i dubina njihova užitka “apsolutno nadmašuje mušku”. Međutim, otkrili su i da žene internaliziraju “prevladavajuće psihosocijalne utjecaje”, poput spolnih dvostrukih standarda ili izjednačavanja želje i grešnosti, koji interferiraju s njihovim seksualnim reakcijama. Antropolozi su imali slična zapažanja kako u kulturama koje od žena očekuju da uživaju u seksu u istoj mjeri kao muškarci žene redovno imaju orgazme, dok u kulturama kojima je ženski užitak upitan ima mnogo više seksualnih poteškoća. Ukoliko okolina ne zakriva ženski užitak u sram ili misteriju, ili ga ne smatra drugorazrednim, do užitka je lakše doći.
Srećom, ova istraživanja pokazuju da erotski potencijal nije uklesan u kamenu i da žene mogu upoznati progresivna stanja užitka. Među ženama s kojima sam razgovarala, dobar seks nije stvar usavršavanja određene tehnike ili otvorenosti. Ustvari, nije toliko stvar u tome što žene rade, već kako to rade, a za mnoge to znači odučavanje od onoga što su mislile da bi seks i ljubav trebali biti. Seksualni užitak počiva na odbacivanju tereta pretpostavki.
Za jednu udanu odvjetnicu, koja je desetljećima pretpostavljala da je “frigidna”, buđenje erotičnosti bio je proces osvajanja slobode da radi ono što joj čini zadovoljstvo u njenom intimnom životu, što je naposljetku dovelo do toga da ima konsenzualne odnose s drugim muškarcima.
“To se nije dogodilo preko noći i bilo je dosta turbulentno”, rekla je. “Trebalo je vremena da osjetim da imam prostor da činim što želim, da stvorim odnos kakav želim, da imam seks kakav želim.” Za drugu ženu, u njenim dvadesetima, iskustvo užitka značilo je iscrtavanje novih granica. Odgajana da vjeruje kako bi trebala biti dostupna i ugađajuća, intimnost je izjednačavala s tim da njeno tijelo mora biti uvijek dostupno. Nakon rada sa seksualnom terapetkinjom, postepeno se osjećala sve snažnijom da kaže: “Ne želim da me se dodiruje bilo gdje” i prestala je gledati na seks kao na nešto što je usmjereno na užitak njenog partnera. Naučivši da kaže “ne”, postala je spremna reći “da”.
Za žene koje sam intervjuirala, slaba seksualna želja rijetko je bila povezana s nekim zdravstvenim problemom ili psihičkim stanjem. Zapravo, često je bila zdrava reakcija na neželjeni ili na dosadan seks. Ovi intervjui su razotkrili da je seksualno nezadovoljstvo znak da se mnoge žene ne osjećaju slobodnima da uživaju u svojoj seksualnosti ili ne znaju kako, pa se upuštaju u odnose koji nužno ne uključuju njihov užitak.
Ako se toliko mnogo žena bori da posjeduju vlastita tijela, tu se radi o osjećaju ili o tome da su prisiljene da osjećaju da ne zaslužuju užitak. Koliko god to zvučalo grozno, u tome leži i razlog za nadu. Mnogo je teže promijeniti biologiju nego uvjerenje. Premda su njihovi putevi do seksualnog ozdravljenja bili različiti, žene s kojima sam razgovarala jasno su pokazale da njihovo zadovoljstvo leži u njihovoj društvenoj moći, u tome da su one te koje istražuju i izražavaju svoju seksualnost, te u osjećaju ravnopravnosti sa svojim partnerima. Užitak i vrijednost užitka je moguće naučiti, a kada se nauči, ne može tako lako nestati.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
