Disneyevi animirani dugometražni filmovi možda su najvažnija bojišnica za rodnu/seksualnu ravnopravnost u medijima.
Ako vrijeme provodite na društvenim mrežama poput Facebooka ili Twittera, vrlo je vjerojatno da ste u proteklih nekoliko tjedana primijetili/e povećanje interesa za Disneyev animirani film Snježno kraljevstvo (Frozen). Iako je star već dvije godine, djeca ga i dalje obožavaju gledati, a Disney i dalje na njemu zarađuje: princeze Elsa i Anna gotovo su se odmah pojavile u seriji Jednom davno (Once Upon a Time), u kratkom animiranom filmu Snježna groznica (Frozen Fever), a radi se i na kazališnom mjuziklu i nastavku animiranog filma. Imajući na umu nastavak filma, ljudi su posvuda počeli stavljati hashtag #GiveElsaAGirlfriend (neka Elsa ima djevojku). Hashtag je postao prilično popularan, a Idina Menzel, koja u filmu daje glas liku Else, tu ideju komentira pozitivno. (To ne bi trebalo začuditi nikoga tko se sjeća Idinine uloge Maureen, biseksualne performerice – i na Brodwayu i u filmskoj verziji mjuzikla Rent). Dok neki to smatraju pretjeranom verzijom korektnosti liberalne politike, ne može se poreći da je sve češće i sve prihvaćenije nastojanje da se u popularne filmske franšize s njihovim razgranatim pričama uključi više ženskih, nebijelih i LGBTQ+ likova (vidi i: #GiveCaptainAmericaABoyfriend). Stoga, kad se Snježno kraljevstvo pojavilo u kinima, najvjerojatnije ste primijetili mnoštvo komentara kako je to najfeminističkiji Disneyev film ikad.
Ali zašto je išta od toga važno, osobito nekome tko već nije na “Anti-American Traitors” listi Rusha Limbaugha?
Pa, ako netko želi shvatiti zašto popularni mediji daju značajnije, pozitivne i trodimenzionalne uloge ženskim, nebijelim i LGBTQ+ likovima i glumicama, morao bi biti u stanju priznati da žene, nebijelci/kinje i LGBTQ+ osobe postoje, konzumiraju medijske sadržaje, i najvažnije od svega, da su važni/e. Prema bijelim cisrodnim, heteroseksualnim muškarcima poput mene, mediji su bili iznimno blagonakloni. Na koji god posao ili profesiju pomislite, tu je neki bijelac koji je to glumio u filmovima. Želite li biti arheolog/inja? Indiana Jones. Detektiv? Sam Spade. Želite li biti čarobnjak? Jedi? Terminator? Nema problema. Dovraga, možete biti i netko tko je druge rase, poput Mickeya Rooneya u Doručku kod Tiffanyja (Breakfast at Tiffany’s), Johna Waynea u Osvajaču (The Conqueror) ili Jakea Gyllenhaala u Princu Perzije (Prince of Persia: The Sands Of Time). Muškarcima se uvijek nudi najveći izbor kvalitetnih, raznovrsnih uloga, a heteroseksualne romance prikazane su kao nadmoćna norma do te mjere da se smatraju jedinom zamislivom opcijom (i praktički nužnošću), a bijelci čak i u današnje vrijeme glume osobe druge rase mnogo češće nego je što je slučaj u obrnutom smjeru.
{slika}
Neki će pokušati reći da to nije važno i da mediji ne utječu na naš doživljaj stvarnosti… i gotovo uvijek će ti koji to kažu biti bijeli heteroseksualni muškarci. U međuvremenu postoje tisuće priča američkih manjina, koje ističu pozitivne uloge u medijima koji ih uvjeravaju da mogu učiniti više, da mogu biti više od kućanica, gangstera ili blesavog i razmetljivog najboljeg prijatelja. Nichelle Nichols, koja je u seriji Star Trek glumila Uhuru, za NPR je govorila o tome kako ju je Martin Luther King Jr. nagovorio da ostane glumiti u seriji, jer je u to vrijeme bila najpoznatija crna glumica na televiziji, u središtu pokreta za ljudska prava i tretirana kao ravnopravna (u većini slučajeva) bijelim muškarcima. U intervjuu za NPR Nichols je spomenula da je Whoopi Goldberg, koja je dobila Emmyja, Grammyja, Oscara i Tonyja, i jednom se, kad joj je bilo 9 godina, pojavila na televiziji da ju vidi u Star Treku, trčala po kući vičući: “Dođite, dođite brzo. Na TV-u je crnkinja i ne glumi služavku.”
Apsolutno je neporecivo da mediji, čak i oni koji se bave fikcijom, mogu oblikovati našu percepciju stvarnosti, nas samih i naše budućnosti. I ako smatrate da svi oni koji nisu heteroseksualci, nisu bijelci i nisu muškarci, zajedno s njihovim aspiracijama i ravnopravnošću, ipak jesu važni u našem društvu, onda je za medije feminizam iznimno značajan.
Ali… što je to feminizam? Proteklih desetak godina taj se izraz sve češće pojavljuje u popularnom govoru, jer ne samo da se povećala naša povezanost s ostatkom svijeta putem društvenih mreža, nego se pojačao i progresivan stav prema ravnopravnosti. Ali iskreno, još MNOGO ljudi ne zna što je feminizam.
Prije no što dođe do optuživanja i mansplaininga, dopustite mi izjavu o ograničenju odgovornosti: NI U KOJEM POGLEDU nisam stručnjak za feminizam. Ponavljam, osim što sam heteroseksualan, cisrodan bijelac pa mi stoga nedostaje osobnog životnog iskustva ljudi koji ne dijele moj genetski profil i nemaju privilegije koje sam ja imao i imam, nikada se nisam ni akademski bavio tom temom. Kao osobi koja se identificira kao feminist, sve mi je ovo pomalo novo. Nastojao sam se o toj temi sam educirati čitanjem i kroz komunikaciju s osobama (najčešće sa ženama) koji/e imaju ili osobnog životnog iskustva ili akademsko obrazovanje, i ovaj tekst predstavlja moje osobno shvaćanje raznih feminističkih pokreta kroz godine. Možda će biti netočno, iako nisam siguran da postoji univerzalno prihvaćena definicija… ali ovo je način na koji ću ja nastojati definirati stvari. Ako se s nečim nećete složiti, uvijek sam spreman naučiti nešto novo i volim diskusije, osobito o stvarima o kojima ne znam dovoljno.
Koliko sam shvatio, feminizam se u Americi može podijeliti na tri vala. Prvi val feminizma najlakše je shvatiti. Od kraja 19. stoljeća do otprilike 1920-ih, bjelkinje su se okupile i odlučile da žele pravo glasa. (Nemojmo zaboraviti da je nebjelačko stanovništvo i dalje imalo… poteškoća… da ih se doživljava kao ravnopravne, a osobito u da dobiju pravo glasa, bez obzira na to što je pisalo u Ustavu. Taj se pokret zvao sufražetski pokret. Najbolji (i koliko je meni poznato jedini) primjer u Disneyevim klasicima je film Mary Poppins, u kojemu Winifred Banks sudjeluje u maršu “Votes for Women” (Pravo glasa za žene), i čak pjeva pjesmu pod nazivom “Sister Suffragette” (“Sestro sufražetkinjo”).
Drugi val feminizma javio se 1960-ih i 1970-ih, u vrijeme kad su se pojavili mnogi pokreti. Uz Pokret za građanska prava i seksualnu revoluciju, drugi val feminizma je predstavljao izravan napad na rodne uloge i stereotipe. Tekstovi Mary Wollstonecraft postali su iznimno popularni, Betty Friedan je objavila knjigu The Feminine Mystique, i pokret je imao snažan utjecaj. U tom valu su žene (i dalje većinom bjelkinje, jer se na mnogim mjestima većina nebjelačkog stanovništva i dalje morala boriti doslovno za elementarno ljudsko dostojanstvo) promovirale ideju da one mogu sve što mogu i muškarci. Žene nisu morale više biti tajnice, kućanice ili puki seksualni objekti… mogle su postati rock zvijezde, poslovne žene i mnogo drugih stvari. Osim toga, vidljiviji su postali i konkretni problemi poput abortusa i jednakih plaća. Rezultati tih nastojanja postali su stvarno očiti 1980-ih i 1990-ih. Drugi val feminizma i dalje je prisutan u svijesti mnogih, osobito starijih žena, među kojima su mnoge bile makar dio tog vala, ako ga već nisu predvodile – npr. Gloria Steinem, Jane Fonda i Robin Morgan.
Treći i najnoviji val se pomalo sudario s drugim. Počeo je otprilike u vrijeme kad je prethodni završavao i dalje ne gubi na snazi. Ovim se valom nastoji probleme nebjelkinja i LGBTQ+ osoba izravnije uključiti u diskusije o jednakosti… i do određene mjere je odbačena ideja o razbijanju stereotipa. Iako su stereotipi i dalje loši i netočni, odustalo se od potpunog odbacivanja ideje da bi žena trebala biti “mama po zanimanju”, ili se udati mlada, ili imati izraženu potrebu za zasnivanjem obitelji i bavljenjem kućanstvom. Rečenicu “Radi isto što rade muškarci, ali bolje”, sada je zamijenila rečenica “Radi ono što ti želiš raditi, što god to bilo”. Sada je zastupljena ideja kako je potrebno uništiti društvenu stigmu nad bilo kojom odlukom koja se tiče privatnog života i koja ne šteti drugima. Seks, veze, zanimanja, majčinstvo, odijevanje… treba se riješiti svih stigmi. Taj val, kako stvari stoje, istovremeno je iznimno povoljan i za muškarce koji, recimo, žele biti “tate po zanimanju” (“stay at home dad”), piti voćne koktele ili nositi šminku. Umjesto da se rodne uloge uništava prisvajanjem, nastoji ih se obezvrijediti i potpuno dokrajčiti napadanjem sustava koji takve stavove održava. Postići ravnopravnost svih ljudi i onoga što se od njih očekuje…
{slika}
Pa kakve veze s tim ima Disney?
Budući da su mnogi od vas najvjerojatnije odrasli uz Disneyeve animirane filmove, ne može se poreći da Disney ima OGROMAN utjecaj na djevojčice (i općenito djecu). Mnogi njihovi animirani filmovi nazivaju se “princezasti filmovi” (“princes movies”) i ciljano su im gledateljstvo mlade djevojke i djevojčice. Disney ima toliko snažan utjecaj na kulturu da je sam stvorio i proširio brojne trope temeljene na rodu… od kojih su mnogi nevjerojatno loši i izazivaju kod djevojčica/djevojaka problematične stavove i očekivanja kad odrastu. Zapravo, kad se ranije spomenuto Snježno kraljevstvo pojavilo u kinima, ljudi su ga počeli slaviti kao “najfeminističkiji Disneyev film ikad“. Ne samo da su glavni likovi u filmu bile DVIJE princeze – prvi takav slučaj ikad – nego je i ciljano srušen trop koji je Disney inače iznimno često koristio: poljubac prave ljubavi. Potpuno svjesno koristeći vlastitu ideju kako heteroseksualna romanca može razbiti zlu magiju (Snjeguljica, Uspavana ljepotica), u Snježnom kraljevstvu je prikazano kako je Anna odbila Kristoffov poljubac prave ljubavi, kako bi pokazala iskrenu ljubav prema sestri. I činjenica da je taj konkretan trop srušen, predstavljala je tako ogromnu novost za jedan Disneyev film, da su mnogi diljem interneta poludjeli za Snježnim kraljevstvom. A neki drugi… ne baš toliko. Uključujući i mene.
Stoga sam, doduše sa zakašnjenjem (ali bolje ikad nego nikad), odlučio pokušati kvantificirati i kvalificirati Disneyeve filmove kroz njihove feminističke i nefeminističke trope i stavove. Istina, ovo nije nova tema, i mnogi su se time već bavili iz različitih uglova. Zapravo, pozivat ću se na neke od ranijih analiza. Nastojat ću ponuditi drugačiji stav navodeći konkretne kriterije prema kojima bi trebalo suditi o svim tim filmovima, bili oni o princezama ili ne (jer filmovi poput Zootropole (Zootopia) potencijalno mogu biti podjednako, ako ne i više feministički od filmova poput Snježnog kraljevstva). Nastojat ću prosuditi – u skladu sa standardima koje sam formirao na temelju određenih feminističkih tropa i reprezentacija – koji Disneyev film je “najfeminističkiji”; uz to ću i prikazati svoj proces kako bi bio svima vidljiv i kako bi svatko mogao prosuditi za sebe.
*Ovo je prvi tekst iz serijala u kojem se Sean Randall planira bavi pitanjem feminizma u Disneyevim animiranim filmovima. Autora možete pratiti putem Huffington Posta ili CineNation Podcasta na Medium.com.
Prevela i prilagodila Petra Kos
