Kada sam kao dijete živjela u stanu u ruralnom području koje je uskoro postalo predgrađe Chicaga, ponekad bih znala reći svojoj majci da se osjećam siromašnom. Jedne večeri sam joj rekla da sam ljubomorna na jednu djevojčicu koja ima lijepu odjeću i tihi automobil. Majka je ugasila pećnicu, strpala me u svoj Chevy Cavalier i odvezla me do područja u kojemu je živjela srednja klasa – u Grayslake (Illinois) te mi je pokazala što se nalazi i što se ne nalazi iza jeftinih prozora identičnih, zbijenih kuća “novih bogataša” (“nouveau riche”). Posjetili smo i novu četvrt koja se uglavnom još gradila točno na vrhu močvarnog područja. U 20 izgrađenih kuća bilo je vrijeme večere. Parkirale smo se ispred kičaste kuće na Aveniji Lexington – u kojoj je u svakoj sobi bio upaljen po jedan TV.
Mama je rekla: “Pogledaj te jadne ljude! Imaju toliko novca, ali su i dalje usamljeni i pate! I mi smo jadne, no oni vjerojatno uopće ni ne razgovaraju”.
Majčino predavanje iz (egzistencijalističke?) filozofije obično je završavalo tijekom duge vožnje kući isprikama svima koji su ikad živjeli: nije me željela donijeti na svijet u kojemu svi pate kao da je to posao s punim radnim vremenom. Za nju, apokalipsa se još davno dogodila, a to znači da je morala raditi užasne poslove u kojima je glavni protokol bio “djelovati zaposleno” s gomilom šminke na licu. Kako bi me utješila, podsjetila bi me: “Imaš samo sebe”.
Bila je to 1995. godina, u osvit revolucije kredita bez garancija na području Chicaga. Naposljetku smo se i mi preselile u Aveniju Lexington na godinu dana, proglasile bankrot i imale ovrhu na svoju pastelnu kućicu u nizu.
Solidarnost – poznato, a nepoznato
Studija Federalne banke San Francisco iz 2010. je pokazala da rizik samoubojstva raste kada ljudi s manjim primanjima žive u imućnijim zajednicama. “Interpersonalna usporedba prihoda” proizvodi scenarije u kojima neka osoba pokušava “držati korak” s Jonesonovima, a natjecanje siromašne osobe s imućnima definira vrijednost njezinog života. U tom scenariju imati manje novca je neka vrsta smrti.
Kao feministička ekonomistkinja, umjetnica i financijski subjekt (opremljena financijskom pismenošću kojoj me je naučila majka), opsesivno nastojim dokazati da se osoba koja sam trebala biti (duh u lijepoj kući s tihim automobilom) istovremeno osjeća poput bijednog promašaja. Neprekidno sam u potrazi za solidarnošću s onima koji su trebali biti “pobjednici” u toj igri financijskog self-menadžmenta i brutalne normativnosti na koju smo svi prisiljeni. Želim vidjeti slabe, trule, mračne točke u životima bogatih jer se zbog toga osjećam manje gubitnicom, piše Cassie Thornton za Guts Magazine.
Ta sklonost proizlazi iz prkosa i kompeticije, ali i iz ljubavi i nade za kolektivnom prekretnicom svega. Gledajući u tamna područja u životima bogatih, možemo demistificirati naše uvjerenje da je bogat život krajnji cilj ili čak da nije nužno poželjan. Tamo gdje su novac, moć, ili oboje, uvijek postoji i nesreća i ranjivost, stoga moramo demistificirati našu pretjeranu zaokupljenost financijskim bogatstvom (nemamo izbora). No puko obezvređivanje koncepta bogatstva neće natjerati bogate da dijele, niti će pretvoriti individualistički sustav vrijednosti u komunalni. Neće spriječiti ovu apokalipsu. Kada se osjećaš bespomoćno i siromašno, teško je zamisliti da se išta može učiniti.
Moje učenje kao nestabilnog ekonomskog subjekta dovelo me je na teritorij koji se zove feministička ekonomija, koju shvaćam kao kolektivnu praksu i koju mogu opisati u sitne detalje, no koju još ne mogu primijeniti. Feminističku ekonomiju povezujem s nekom vrstom kolektivnog iskustva koje bi moglo restrukturirati naše poimanje i iskustvo rizika. Umjesto da neprekidno riskiramo kako bismo ekonomski preživjeli_e kao pojedinci_ke, moramo koristiti našu energiju tako da preuzmemo rizik za stvaranje kolektivnog iskustva nepokolebljivosti i istinske solidarnosti – gdje bi uspjeh bio mjeren na drugačiji način – a ne na osnovi GDP-a ili kategorije prihoda/zarade u koju ulazimo.
No, ovaj trenutak u svom životu bih opisala kao trenutak u kojemu moje teško stečene vještine i talenti kao samozaposlene osobe i usamljene borkinje mogu zapravo raditi protiv prakse istinske feminističke ekonomije, koja bi trebala biti zasnovana na kolektivnoj reimaginaciji vrijednosti. Nažalost, moja stručnost u financijskom preživljavanju naučila me da se prvo moram staviti u defenzivnu poziciju protiv predatorske ekonomije koja me želi uništiti, i još uvijek ne znam kako da to promijenim.
U uvodu svoje knjige Cruel Optimism (Okrutni optimizam), Lauren Berlant priznaje da je cijela knjiga nastala kao proprioceptivno pisanje – kao reakcija koja je pred-svjesna, gotovo muskularna – u kojoj je ona subjekt koji je, s ožiljcima, preživio nasilne okolnosti koje sada opisuje. Kao subjekt kojega to pogađa, pitam se kako izgleda post-individualistička feministička ekonomija, i mogu li ja biti netko tko će je zamisliti?
Ekonomsko nasilje
Važno je podsjetiti se da zlonamjerni ekonomski sistem nije u službi života ili življenja – taj sistem izvlači profit od ljudi kojima bi trebao služiti. Možda bismo identificirajući financijalizaciju kao značajku ere u kojoj živimo, u kojoj se svi poslovi, službe i ljudi vrednovani na temelju sposobnosti da zarade putem financijskih ulaganja umjesto proizvodnje dobara, usluga, društvenih benefita i drugih oblika vrijednosti, lakše vidjeli to zlo kao sistem izvan nas i odbacili ga umjesto da ga internaliziramo.
Jedna od “nuspojava” financijalizacije vidi se i tome kako se društveno nužne industrije kao što su zdravstvena skrb i obrazovanje mjere prema sposobnosti da stvore profit, umjesto prema njihovoj funkciji u pojedinom području usluga/servisa. Mi nismo financijski instrumenti, a način na koji su infrastrukture koje podržavaju život motivirana profitom nisu prirodni niti trajni. Naše javne infrastrukture nisu uvijek bile loše, gradski budžeti nisu se uvijek oslanjali na politiku ubiranja novca kažnjavanjem ljudi, a zdravstvo, obrazovanje i stanovanje nisu uvijek bili preskupi za prosječne ljude. Neoliberalno-ekonomska indoktrinacija nas je uvjeravala kako bismo uvijek trebali raditi, napredovati i nikada se ne osvrtati; da ne bismo trebali imati vremena za ne-ekonomske aktivnosti, niti za prisjećanje da postoje alternative tom sistemu. Zapravo, život u velikom sjevernoameričkom gradu osigurava to da nismo u stanju raditi išta drugo osim posla, zahvaljujući cijenama stanarina (koje su u San Franciscu narasle preko 200 posto u zadnjih šest godina). No, najubojitiji nusprodukt sadašnje ekonomske agende je to što naše budno vrijeme potpuno ispunjava radom, koji je sve više i više rad bez ugovora, “freelance”, u obliku gaža/angažmana i koji se obavlja samostalno. Kada bismo prestali proizvoditi novac i povećavati svoj ljudski kapital, umrli bismo. Je li to istina? Ovakav skup okolnosti uči nas da si možemo priuštiti brigu o sebi jedino kao pojedinci_ke – da smo sami_e.
Nismo svi_e u istoj situaciji. Premda smo svi zaokupljeni ovim financijskim ratom klase i rase, neki od nas su dovoljno privilegirani da se ne osjećaju kao da im je “pištolj uperen u glavu”. U ovom trenutku postoje brojni oblici direktnog i indirektnog nasilja u SAD-u, najbogatijem društvu na planetu. Moj rad je uglavnom fokusiran na ljude (ljude poput mene) koji polako tonu boreći se da ostanu na površini, koji se suočavaju s nekim oblikom blokirajućih prepreka i egzistencijalnih muka unatoč svojoj relativno privilegiranoj poziciji.
Želim artikulirati tihi izbor koji gotovo uvijek činimo. Usred političkog nasilja, deportacija, beskućništva i nepravednih zatvaranja ljudi, i dalje plaćamo stanarinu/režije i idemo na posao, nastojeći izvršiti nemoguć zadatak upravljanja vlastitim rizicima u svijetu u kojemu su rizici preveliki i presistemski za nas. Ne vidimo da je to izbor, zato što se čini nemogućim žrtvovati naš pristup sredstvima preživljavanja pod financijaliziranim kapitalizmom posežući za neistraženim/neartikuliranim iskustvom kolektiviteta i međusobne skrbi i pomoći, te napustiti ideju da možemo postati uspješni kapitalistički subjekti. Kako bismo mogli napustiti te smrtonosne snove o individualnom uspjehu u ubitačnom sistemu kako bismo izgradili još uvijek nezamislivo društvo koje je organizirano oko ljudi i skrbi za ljude?
Čak i kada druge opcije učinimo vidljivima/transparentnima i održivima, većina nas će nastavit raditi kako bi osigurala život koji skupo plaćamo (u smislu zdravlja, planeta, društveno i financijski). U SAD-u, cijena života je toliko visoka da mijenja same živote, okreće se prema kolektivu, prema zaštiti, prema osjećaju da će nas koštati svega što imamo i znamo, čak i ako je ono što imamo uglavnom dug, a ono što znamo uglavnom konfuzija i tjeskoba. To je opak začarani krug. U našim individualiziranim potragama kako da iskoristimo financijske mjere kako bismo si osigurali stanovanje, zdravstvenu skrb i obrazovanje, naučili smo lekcije iz samosabotaže; bespomoćni_e smo gubitnici_e koji ne mogu učiniti ništa dobro, ali mogu stvarati novac koji će, naposljetku, ispariti.
Kontra-profesionalno istraživanje u svrhu opažanja neuspjeha
Možda se to dogodilo zato što uvijek istražujem financijsku krizu na svom poslu, pa sam tako sama postala subjektom studije – dakle duboko uronjena u prekarijat u svim smjerovima, bez stabilnog mjesta stanovanja, posla, zdravstvene skrbi, obitelji, kulture ili zajednice. Amerikanci i Amerikanke koji se suoče s medicinskom hitnom pomoći ili smrću bliske osobe najvjerojatniji su kandidati za bankrot ili gubitak svojih domova. 2015., kada mi je umro otac, nisam radila i nisam imala novca da iznajmim stan. Intelektualno sam shvaćala da su iskustvo očeve smrti i reperkusije bili povezani sa širim stanjem političke, društvene i ekonomske apokalipse. Ipak, panika koja se pojavila zbog nemanja novca na bankovnom računu, bila je krik glasniji od krika zbog gubitka oca. Moj bankovni račun značio je (ne)dostupnost doma, bio je povezan s mojim osjećajem vlastite vrijednosti, mojim osjećajem neuspjeha ili uspjeha, mojom sposobnošću da društveno funkcioniram, te početni novac koji sam trebala kako bih mogla raditi.
Željela sam znati da nisam sama u svom očaju. Znala sam da je prekarijat uobičajen među ljudima u mom životu – premda je bio nevidljiv. Željela sam pronaći način da se ljudi otvore u vezi problema zbog koji se osjećaju previše ranjivima da bi o njima govorili, stvarima o kojima nitko nikoga ne pita. Bojala sam se govoriti, pa sam napravila istraživanje koje bi moglo pokazati kako se prijatelji nose sa sve većim nedostatkom idejne i materijalne stabilnosti. Željela sam saznati tko još osim mene osjeća nelagodu u svijetu i približiti im se. Ovo istraživanje nije bilo objektivno, planirano ili smišljeno kako bi dalo korisne rezultate. Bio je to poziv u pomoć.
Pogledat ćemo odgovore na dva pitanja:
- Koliko često ostajete bez novca? Kada ostanete bez novca, kako se osjećate i što zbog toga činite? Internalno i eksternalno.
- Koje oblike ekonomske samoobrane prakticirate? Osim prihoda od posla, kako još dolazite do novca?
Ono što je istraživanje pokazalo nije moguće kvantificirati niti upućuje na ikakve ekonomske mjere. Razotkriva da je preživljavanje teško zato što “ispod” nedostatka materijalnih resursa ne postoji kultura smislene participacije u zajedničkoj borbi. Kada nema novca ili je posao nedostupan, ne postoji ništa što bi moglo pružiti sigurnost. Svaki pad je prekretnica u kojoj pojedinac_ka mora: napustiti grad u kojem živi, skrivati se doma, provoditi dane i noći u nastojanju da preživiš ili izvući karte za tarot kako bi dobili viziju novog puta preživljavanja. Ponekad se netko pobrine za nekog drugog. Ali to je na njihov vlastiti rizik – nije distribuirano unutar zajednice. Ovaj način individualnog preživljavanja postao je tako normalan, uobičajen, tako očit.
Ali, to ne funkcionira. Svaka osoba opisuje svoje financijske probleme, izume i ideje, unutarnje borbe, opisuju kako je kroz teškoće materijalnog preživljavanja prolazi u relativnoj izolaciji, kako ulazi u ekonomsku bitku kao usamljeni vojnik ili ulazi u mutno područje obasjano tek bljeskovima pomoći drugih. Ljudi koji ne “ostaju bez novca” rijetko vide svoj novac kao izvor pomoći drugima ili sredstvo kolektivne pomoći.
Pozvala sam muškarce iz Fiverra, web-stranice za ugovaranje freelance usluga da odgovore na dva najžešća ekonomska pitanja u istraživanju. Odluka da podijelim odgovore na ovaj način bila je zasnovana na mojoj znatiželji – nisam mogla zamisliti kako bi to izgledalo kad muškarci artikuliraju ekonomsku ili emocionalnu ranjivost ili otvoreno nude detaljne savjete, dijele iskustva ili izražavaju želju za solidarnošću. Sve u svemu, moj upit je odbilo pet od dvadeset muškaraca od kojih sam tražila svjedočanstva. Te odbijenice su se sastojale od jedne do dvije rečenice. Držali su se profesionalnosti rekavši da jednostavno ne pružaju “ovakvu vrstu” materijala.
Potreban nam je drugačiji način da shvatimo i vrednujemo naš svijet i kulturu; potrebno nam je da u središte stavimo život, a ne kapital; potrebno nam je da prakticiramo stvarnu solidarnost. To je feministička ekonomija i jedini način da provedemo kolektivni ekonomski neposluh.
Osvetnička fantazija
“Tijelo i um su osjetljivi i reagiraju na režime opresije – posebno na sadašnji režim neoliberalizma, bijele supremacije, imperijalizma-kapitalizma, cis-hetero patrijarhata. To znači da sva naša tijela i umovi nose historijsku traumu, da je svijet kao takav ono što nas čini i održava bolesnima”, Johanna Hedva, “Sick Woman Theory” (“Teorija bolesne žene“, 2016.).
Želim feminističku ekonomiju koja prepoznaje i priznaje traumu i koja pita potlačene koji su umorni, skrivaju se, koji su uplašeni ili im je sada teško, koje su ukrali, ignorirali, zlostavljali – što bi ponudili kako bi se popravilo ono što je slomila financijska moć – i kako. Želim da ponudi logiku i potporu, da zaustavi čovjeka koji inzistira da korporativni model zdravstvene skrbi funkcionira dok, izvan svake mjere rastu eksploatacija, nepravda, nejednakost i bolest.
Ekonomski neposluh može imati brojne oblike – kao pojedinci i pojedinke to možete činiti sami kao način treninga da prevaziđete stigmu opiranja mejnstrim ideologiji. Može vam pomoći da razvijete hrabrost i izdržljivost te da prestanete vjerovati i pokoravati se zakonima kapitalizma. Možete prestati plaćati dugove ili poreze, možete izaći iz mreže. No, svaka takva akcija rezultirat će posljedicama koje će vas koštati novca ili vam priuštiti (vrlo skupo) iskustvo kazneno-pravnog sustava, ukoliko nemate mrežu drugih ljudi koji bi vas podržali, s vama stvarali strategije, uklopili vaše osobne akcije u smislenu političku kolektivnu društvenu intervenciju. Ekonomija slobodnog tržišta uči vas (i vaše obiteljske zajednice, ako ih imate) da ste vi jedino o što imate i jedino što je bitno. Jedino ako ovu ideju izokrenete u praksi, moći ćete doista početi restrukturirati sebe i ekonomiju. Gotovo da ne postoji ništa teže od suočavanja sa zidom financijskog kapitala, svih njegovih zakona, društvenih aluzija i morala. To nas je dovelo do zida – same, odvajajući nas od skrbi, od doma i jedne od drugih – čineći nas bolesnima.
Moja fantazija o osveti izgleda ovako: netko vas nazove i pita vas želite li biti dio Holograma, što je kodno ime za ogromno telefonsko stablo koje oblikuje mrežu žena, rodno varijabilnih osoba i trans ljudi, feminiziranih osoba koji su cijelo vrijeme u kontaktu. Ovo stablo više izgleda poput rizoma (velikog korijena) kada biste mogli gledati konverzacijsku mrežu odozgo. Taj put je decentraliziran i nemoguće ga je trasirati, skriven je od danjeg svjetla. Jer izgleda kao da samo telefoniramo, pišemo pisma, šaljemo razglednice, skypamo, googlamo, facebookujemo, šaljemo e-mailove… Znate – “ženski posao”.
Pitamo jedne_i druge što nas boli i gdje, i pišemo bilješke. Što to radimo? Međusobno se intervjuiramo o zdravstvenom stanju, o našim životima, kako je to biti mi. Ne znamo što nas privlači prema tim dugačkim i nekontroliranim konverzacijama, no ne možemo prestati učiti o tome kako izgledaju životi drugih. To nas održava živima; osjećamo kako je to tajni portal u središte zemlje i natrag nama samima. Pitamo o odnosima, o povijesti mentalnog zdravlja. O nasilju na poslu, o biljkama, laku za nokte, obiteljskim dramama, ovisnostima, vrsti maslaca od kikirikija i političkim težnjama. Radimo bilješke i spremamo ih u kodirane foldere. Pratimo i postavljamo još pitanja.
Googlamo radikalne liječnike s nižim cijenama i pronalazimo ih kada prijatelj stvarno treba operaciju. Čini nam se da je to najvažniji posao koji smo ikada radili, a on je potpuno nevidljiv – sjedimo na kauču i nitko ne zna da to radimo ukoliko to ne radi i sam. Novim ljudima je teško i pomalo frustrirajuće shvatiti tu razinu nepostojanja ciljeva osim otkrivanja povezanosti, povjerenja i solidarnosti. Radi se o tome da je to vrlo kompleksno tkanje prijateljstva i kolektivne odgovornosti, mreža koju ne možeš vidjeti, ali je možeš osjetiti, i osjećaš njenu snagu.
Neki ljudi napuštaju svoje poslove, ne zato što su za to isplaćeni, već zato što čujemo što se događa onima koji smo zavoljeli, a koji se nalaze s druge strane granice. Ili s druge strane iste močvare ili s druge strane rasne podjele – odlazimo ondje da budemo s njima. To je mreža telefonskih poziva, poruka i viralnih razgovora. Vidimo da su naši problemi povezani na različitim razinama. Osvrnemo se i sjetimo se kako smo mislili da je sve samo naša krivnja. Da je sve bilo u našoj glavi. Ali nije bilo i nije sad. Oslanjamo se jedni_e na druge, pouzdajemo se jedni u druge i podupiremo se. Točka.
Više o ovom planu na: feministeconomicsdepartment.com/hologram
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
