Jedna od najbitnijih stvari koje sam naučila kroz mnoge godine aktivističkog rada jest da su veliki svjetski problemi i njihova rješenja međupovezani. Razmišljajući o svemu što je potrebno kako bismo dostigle rodnu ravnopravnost, jasno je da svako kvalitetno rješenje mora ostvariti i okolišnu ravnopravnost.
Diljem svijeta žene disproporcijalno plaćaju cijenu štete koju činimo planetu. Klimatske promjene otežavaju živote milijunima žena. U mnogim dijelovima svijeta u razvoju, žene svakodnevno pješače kilometrima kako bi svojim obiteljima osigurale pitku vodu i drva za ogrijev. Kako planet sve više zatopljava, a pitke je vode sve manje, teret ovih žena postajat će sve teži – gubit će dragocjeno vrijeme koje je moglo biti uloženo u edukaciju ili produktivan rad. Ako ponestane zaliha vode i hrane, klimatske migracije prisilno će uništiti zajednice i dovesti do natjecanja za osnovna životna sredstva, a žene će u takvoj situaciji biti još izloženije nasilju.
Ženama se često uskraćuje obrazovanje i jednako pravo glasa u građanskom odlučivanju i donošenju odluka što je, vrlo vjerojatno, dovelo do tragičnih primjera poput Bangladeša 1991. godine, kada je od 140.000 ljudi, koji su umrli od posljedica poplave uzrokovane Ciklonom Gorky, broj poginulih žena u odnosu na broj poginulih muškaraca iznosio 14:1, djelomično zbog nedovoljnog pristupa informacijama i nepravovremenih upozorenja na opasnost.
Niti žene u SAD-u nisu izuzete od opasnosti koje sa sobom nose prijetnje okolišu. Svi u Americi, i žene i muškarci, izloženi su toksičnim kemikalijama u svakodnevnom životu. Pojedine studije su, također, otkrile neočekivano visoke količine slabo poznatih neurotoksičnih kemikalija u majčinom mlijeku, što dodatno opterećuje žene u brizi o djeci. Dojenje se i dalje smatra najzdravijim načinom ishrane za dojenčad, no briga oko prenošenja toksičnih kemikalija djetetu i nije nešto novo s čime se majke moraju suočavati.
Ono što mi daje ogromnu nadu čitajući ovakve priče jest da smo, iako su žene disproporcijalno ugrožene zagađenjem planeta, nadomak zaustavljanju te situacije. Svakodnevno sam inspirirana mnogim hrabrim ženama koje su odustale od mirnog promatranja kako im se vlastiti domovi, zdravlje, zajednice i životna sredstva uništavaju.
Bitan korak u postizanju rodne ravnopravnosti jesu uzori koje će žene u svojoj borbi slijediti. Zbog toga, nužno je dijeliti priče o njihovoj snazi kako bi druge žene shvatile da ta moć također pripada i njima. Ovdje su samo neki od primjera priči koje su me direktno inspirirale.
U Flintu, u Michiganu, majke su počele primjećivati da njihova djeca postaju zaboravna ili teško barataju s riječima koje su inače normalno koristila. Danas znamo da su to bili znakovi trovanja olovom iz gradske vode, iako su gradske vlasti ustrajale u tvrdnjama da je voda sigurna. Suočavajući se s nepoznatim čimbenicima koji su utjecali na zdravlje, stanovnici i stanovnice Flinta zakonski su zahtijevali čistu vodu, nove vodovodne cijevi i dugoročnu zdravstvenu zaštitu. Nayyirah Shariff i Melissa Mays dvije su nevjerojatne žene koje u Flintu i danas neumorno rade na organiziranju zajednice otrovane vodom za piće. Pratite stranice Flint Rising i Water You Fighting For i saznajte kako im možete pomoći.
Prošlogodišnja borba protiv bušenja nafte na Arktiku okupila je jedan od najljepših i najraznovrsnijih pokreta kojeg čine žene iz cijeloga SAD-a. Nešto zaista nije u redu s kompanijama poput Shell-a koje nestanak ledenih vrhova na Arktiku (koji se tope zbog globalnog zatopljenja) vide kao put do još više nafte. Posebice kada znamo da će klimatske promjene žene pogoditi na više razina. Otpor ovom ludilu javlja se u nekoliko oblika – od Bijesnih baki u Seattlu (Raging Grannies in Seattle), do hrabrih mladih žena koje su se uspinjale na naftne platforme kako bi izvjesile transparentne protiv iskopa na Arktiku s natpisima ‘sHell No’.
Još jedan ključni dio slagalice, kada govorimo o rodnoj ravnopravosti, jest osigurati ženama – kao građankama i aktivistkinjama – prostor za sudjelovanje u bitnim pitanjima. Posvećivati vlastito vrijeme i vještine za stvar do koje nam je stalo može biti poprilično ispunjujuće, no dok žene i dalje zarađuju manje i obavljaju puno veći dio kućanskih poslova nego muškarci, vrijeme i energija dragocjeni su komoditeti. Kao samohrana majka, imala sam tu sreću da sam živjela u zajedničkom kućanstvu s prijateljicama koje su me podržavale. Jednostavno ne bih uspjela obavljati svoj posao u Greenpeace-u i brinuti se o kćeri bez te zajednice žena. Nemaju sve tu sreću koju sam sama imala, zbog čega vjerujem da su mnoga rješenja za neravnopravan položaj žena također rješenja za ekološke probleme i očuvanje planeta.
Moramo preispitati i suočiti se sa sistemima i praksama koje proizvode nejednakost i nepravdu u svim mogućim oblicima – poput opasne erozije prava na glas u SAD-u. Ako bismo mogle računati na jednaku plaću, podijelu kućanskih poslova, adekvatnu brigu za djecu, pristup reproduktivnom zdravstvu, fleksibilno radno vrijeme, da ne spominjemo pristup čistoj vodi – zamišljam koliko bi se još snažnih, glasnih, aktivnih žena moglo zauzeti za vlastitu zajednicu, za one manje sretne članove i članice zajednice. Zasigurno, za dobrobit naših kćeri i našega planeta, to bi bila ultimativna pobjeda.
Prevela i prilagodila Marina Tkalčić
