Tog hladnog 6. prosinca 1989. godine, vjerojatno uobičajeno hladnog za kanadske prilike, jedan je mladić ušetao u École Polytechnique u Montrealu. Dvadesetpetogodišnjak je bio naoružan puškom za koju je imao dozvolu i lovačkim nožem. Njegovo ime trenutno nije važno, zvat ćemo ga “Ubojica”. Od tog je dana danas prošlo punih 26 godina.
Prije nego što je počeo pucati, Ubojica je vikao “Vi ste sve skupina feministkinja, a ja mrzim feministkinje!” (“You’re all a bunch of feminists, and I hate feminists!”). Ubojica je ubio 14 studentica i ranio još 28 studentica i studenata. Potom je ubio sebe.
Ovo su imena četrnaest žrtava: Geneviève Bergeron, Hélène Colgan, Nathalie Croteau, Barbara Daigneault, Anne-Marie Edward, Maud Haviernick, Maryse Laganière, Maryse Leclair, Anne-Marie Lemay, Sonia Pelletier, Michèle Richard, Annie St-Arneault, Annie Turcotte i Barbara Klucznik-Widajewicz.
Sve ove žene usudile su se ući u dominantna muška područje (građevina, zrakoplovstvo, arhitektura, strojarstvo, elektrotehika) školovale se sa svojim kolegama i trebale postati inženjerke.
Ubojici je pak odbijen zahtjev za upisom na isti fakultet.
Njegovo oproštajno pismo pronađeno je u džepu, ali ga je policija isprva odbijala objaviti uz komentar da bi ono moglo potaknuti “slične događaje”.
U danima koji će uslijediti, a bome i godinama, ono što je trebalo biti jasno okarakterizirano kao luđački pohod mizoginog Ubojice protiv žena, protiv feministkinja, postalo je nešto sasvim drugo.
Shelley Page tada je bila gotovo iste dobi kao i ubijene žene, i kao dvadesetčetverogodišnja reporterka Toronto Stara poslana na mjesto zločina kako bi s njega izvještavala. U članku objavljenom prošle godine povodom 25. godišnjice montrealskog masakra, Shelley se prisjeća u čemu je bila njezina novinarska (početnička) pogreška. Danas joj je jasno da su i novinari i novinarke, urednici i urednice, reporteri i reporterke kao i voditelji i voditeljice koji su zločin pratili, suptilno promijenili značenje zločina i utišali glasove takozvanih “ljutitih feministkinja”.
“Moje izvještavanje bilo je bez sumnje obojeno zahtjevima koje sam dobivala od svojih muških urednika – a jedino sam njih i imala”, ističe Page. Kaže i da se u tom trenutku osjećala sretnicom jer je barem dobila priliku izvještavati o toj užasnoj tragediji.
Page ističe i da su joj u kasnijem obraćanju urednici govorili da nisu bili sigurni hoće li zbog toga što je žena i još k tome vršnjakinja ubijenih, uopće moći izvještavati objektivno.
“Te prve noći, u hotelskoj sobi, dok sam pisale vlastite retke o zločinu, gledala sam CBS-ijevo izvještavanje: govorili su samo muškarci: svjedoci, profesori, policija i preživjeli muškarci”, prisjeća se Page.
Dominantan pristup medijskom praćenju tog zločina možda najbolje opisuje činjenica da je Barbara Frum, jedna od najpoznatijih i najcjenjenijih kanadskih novinarki u svom obraćanju na televiziji odbila priznati da se radilo o zločinu usmjerenom protiv žena. Umjesto toga, Frum se pitala ne umanjuje li se značenje tog zločina ako ga se okarakterizira kao zločin koji je usmjeren samo protiv jedne specifične skupine.
{slika}
“Da se radilo o 14 muškaraca, bismo li također imali kolektivne molitve? Nije li nasilje ono što je ovdje monstruozno?”
Ove grube i hladne riječi koje je izgovorila Frum, zazujale su u uhu još jednoj osobi, redateljici Maureen Bradley. Godine 1995. Bradley je snimila nešto što bih okarakterizirala pravim udžbeničkim masterpieceom.
Voljela bih da mi je netko kao studentici novinarstva prije nekoliko godina pustio njen dokumentarac Reframing the Montreal Massacre: A media interrogation ili još bolje, zalijepio CD na prvu stranu udžbenika (aka skripte). Savjetujem to i ostalim fakultetima, ne samo onima na kojima vas uče o novinarstvu. U samo 27 minuta, Bradley je sažela sve.
U svom filmu otkriva da su, osim najbrutalnijeg događaja u kanadskoj povijesti, kanadski mediji ženama priuštili još malo napada i u danima i mjesecima koji su uslijedili slikama, naslovima i tekstovima potpuno preokrenuli sliku cijele tragedije. Bradley posebno naglašava da su u svemu potpuno uspjeli negirati političku prirodu cijelog zločina.
Feministička se ljutnja smatrala potpuno neprikladnom, a ono što je neprikladno treba utišati, zar ne?
Feministkinje su u medijima optužene za radikalnost, mržnju prema muškarcima kao i da su ovim događajem pažnju željele (opet) privući na sebe. Odjednom su “ljutite” bile samo feministkinje, ne i “obični” ljudi.
Nakon što je Gazelle objavio fotografiju mrtve djevojke, čitatelji/ice su se malo uzrujali i uz moralne prodike novinama dodali i pitanje: “Što da se radilo o vašoj kćeri?”
Ubijene snažne i sposobne žene zasigurno jesu i nečije kćeri i sestre, ali su prije svega odrasle osobe, pametne i ambiciozne buduće inženjerke koje je u tom naumu netko brutalno zaustavio. Nisu ubijene jer su nečije kćeri.
Mediji su samo nastavili perpetuirati štetne stereotipe. Bradley se sjeća da je tada prisustvovala jednom od skupova na kojem je vidjela dvije feministkinje kako s reporterima razgovaraju o rodnoj dimenziji počinjenog zločina. I da, bile su ljutite. Pripremajući svoj dokumentarni film nemalo se iznenadila kad je shvatila da u arhivi uopće nije moguće pronaći snimljeni materijal. Dakako, taj materijal nikad nije prikazan. Umjesto toga, prikazani su govori gradonačelnika i političara. Svi odreda – muškarci.
Ako su kamere i snimale žene, one su stajale tiho sa svijećama, a u krupnim su se kadrovima mogle vidjeti samo njihove suze. Feministički marš koji je organiziran nisu snimile kamere niti jedne televizije.
Malo pomalo, Ubojica je u medijima poprimao lice žrtve: neuređeni obiteljski odnosi, nasilan otac, introvertiranost… Svi ti elementi poslužili su kao opravdanje za zločin.
Novinarka Page s početka priče, puno godina nakon, jedne se rečenice sjećala s posebnim ponosom: “Stajali su i plakali pored lijesova, noseći ruže i ljiljane ženama koje nisu poznavali.”
Page danas kaže: “Dok ju čitam, shvaćam da pokazuje što je sve s mojim izvještavanjem bilo krivo. Pretvorila sam buduće inženjerke u uspavane ljepotice koje primaju cvijeće od potencijalnih prosaca. Trebala sam se referirati na zgrade koje nikad neće biti projektirane, strojeve koji nikad neće biti napravljeni i proizvode koji nikad neće biti zamišljeni.”
Što je to pisalo u pismu koje je Ubojica imao u džepu?
Feministkinja, aktivistkinja i kolumnistkinja Francine Pelletier, saznala je kasnije da se nalazila na Ubojičinom popisu kao jedna od feministkinja koje treba odstraniti. Kopiju njegovog pisma Pelletier je od anonimnog izvora dobila nekoliko mjeseci kasnije. Jasno je dakle da je Ubojica znao što radi i da su njegova ubojstva itekako bila promišljen politički čin, ali bez obzira na to neki od (pseudo)psihologa i medijskih komentatora branili su Ubojicu i opisivali ga kao ludog čovjeka kojem su se žene “slučajno” našle na putu.
Pomalo licemjerno (ili se osvijestila?), Kanada će kasnije proglasiti 6. prosinac Danom borbe protiv nasilja nad ženama.
Cijenjeni kanadski redatelj Denis Villeneuve 2009. godine snimio je film Polytechnique, igranu dramatizaciju cijelog masakra. Villeneuve je svoje likove nazvao drugačijim imenom, ali je zadržao sve elemente stvarnosti zločina koji se dogodio. Film je dojmljiv vizualni uradak, snimljen u crno-bijeloj tehnici koji prati Stéphanie i Valérie, dvije studentice koje će se toga dana naći na putu Ubojice. Znakovito, ranije toga dana Valérie je ponižena na intervjuu za internship u području aeronautike upravo zbog svog spola.
{slika}
Ipak, neke od kritika naglašavaju da je ograničenje filma činjenica da konfrontacija nasilju nije otišla dalje od inzistiranja na smirenosti tijekom cijele tragedije i da film u suštini ne daje glasnu i jasnu kritiku, pogotovo feminističku.
Tragediji koja se dogodila umanjen je značaj, umjesto rodno uvjetovanim nasiljem, mediji i javnost bavili su se ludim činom pojedinca i skupljali političke poene prikazivajući događaj plošno i jednostrano. Baš zbog toga što smo nekako i naviknuti da nam se medijski sadržaj tako servira, pogledajte dokumentarac, možete i film. Nešto naučite. Nemojte biti tiho i budite ljutite, koliko god ovo banalno zvuči. Ni Bradley na kraju svog filma nije zaključila ništa novo osim da je kritika jedino što ponekad preostaje. I da je slika stvarnosti koju gledamo vjerojatno samo jedna od mnogih slika.
Bilo je važno da prvo saznate imena žrtava. Nije da ćete ih zapamtiti, ali njegovo je ime ono koje najčešće pročitate odmah u prvoj rečenici.
Njegovo ime nije nebitno, no meni je bilo važno da prvo vidite imena ubijenih žena.
Ubojica se zvao Marc Lépine.
