Nagrada Simone de Beauvoir ustanovljena je 2008.godine, s prvenstvenom namjerom da bude dodjeljivana osobama koje se bore na putu jednakosti žena i muškaraca. To je i očekivani cilj nagrade koja nosi ime jedne od najpoznatiji europskih i svjetskih feministkinja koja je svojim radom i djelom obilježila našu epohu.
I jedan otok je postao poznat u svijetu – talijanski otok Lampedusa, na čije obale svakodnevno pristižu bjegunci od rata i bijede, i u čijim vodama je našlo smrt na tisuće izbjeglica.
Da li je de Beauvoir ikada mogla i pomisliti da će nagrada koja nosi njeno ime biti uručena u tako strašnim okolnostima, i za napore na spašavanju brodolomnika života? Poznavala je imaginarij (slovom i slikom) vezan za brodolomnike ‘Titanika’, ‘Splava Meduze’ i drugih, poznavala je nedjela fašizma i posljedice toga sustava, ali da će se Europa pretvoriti u ‘sustav’, tvrđavu zatvorenu za one koji su siromašni i traže spas, to nije mogla pretpostaviti.
Sigurno je da se puno osoba angažiralo na spašavanju izbjeglica, ali jedno od najsjajnijih imena na tom uzburkanom moru je ime gradonačelnice Lampeduse – Giusi Nicolini. Ove godine nagrada je dodijeljena njoj, ženi koja je otvorila vrata grada, vrata svoga otoka – svim utopljenicima koji danomice pristižu sa južnih i istočnih obala Mediterana. Njene raširene ruke i zagrljaj zaslužili su ovogodišnju prestižnu nagradu.
Solidarnost i hipokrizija
Predsjednica žirija za dodjelu nagrade Julia Kristeva kratko je obrazložila odluku: “Dolje je zovu lavica”.
Giusi Nicolini ima 55 godina, a gradonačelnica Lampeduse je od 2012. godine, grada i otoka koji kao rijetko koje mjesto na planeti svjedoči egzodusu i strašnim patnjama i stradanjima siromašnih stanovnika/ica Afrike i ratom pogođenih zemalja – Libije, Sirije, Malija, Palestine i drugih. Svoj doprinos komentirala je ovako: ” Migracija je najstariji i najefikasniji način da se preživi. A Lampedusa svjedoči do kojeg su stupnja porušena ljudska prava, kako migranata i migrantkinja, tako i lokalnog stanovništva. Europska politika je u hipokriziji.”
Nagradu Simone de Beauvoir pokrenula je francuska filozofkinja Julija Kristeva 2008. godine, u povodu 100 godišnjice rođenja Simone de Beauvoir (09. siječnja 1908).
Dosadašnji laureati ove nagrade su: 2008 : Taslima Nasreen, Indija; 2009 : Kampanja “Milijun potpisa protiv diskriminacijskih zakona za žene u Iranu; 2010 : Ai Xiaoming, profesorica Universiteta Sun Yat-sen i Guo Jianmei, Universitet u Pekingu; 2011: ruska književnica Ljoudmila Ulitskaja; 2013: Pakistanska djevojčica Malala Yousafzai; 2014: povjesničarka Michelle Perrot, “francuska pionirka povijesti žene i roda“; 2015 : Nacionalni Muzej žena i umjetnosti u Washingtonu, kao jedini muzej u svijetu posvećen ženskoj umjetnosti i stvaralaštvu.
Iznos nagrade je 20 tisuća eura.
Uručenje nagrade čelnici Lampeduse ujedno je simboličko i stvarno skretanje fokusa javnosti na problem migracije iz Afrike i s Bliskog istoka u Europu, ujedno je ukazivanje na nedosljednost i prijetvornost europske politike, čije nedostatke nadomještaju enormnim naporima ljudi ‘na terenu’ – oni koji žive na europskim južnim obalama i granicama. Ujedno su to narodi koji imaju vlastitu povijest migriranja (u Ameriku, Latinsku Ameriku i drugdje), te nose kroz svoje obiteljske i zavičajne povijesti osjećaj i empatiju za slične stradalnike. Tome naslijeđu pripada i djelovanje ovogodišnje dobitnice nagrade Giusi Nicolini.
Jer, biti migrant/kinja znači naći se na splavu života, naspram sila prirode, društva, kultura, zakona, prijetvornih politika.Naići na tome putu na ruku spasa, pitanje je života, i dostojanstva. Ili, da interpretiramo samu Simone de Beauvoir i njenu izreku “Ženom se ne rađa, ženom se postaje” u danas toliko potrebnu spoznaju i potvrdu ljudskog: “Čovjekom se postaje” – spašavanjem čovjeka (migranta).
{slika}
Najava katastrofe
Postoji jedna slika i jedan događaj (kao njena inspiracija) koji potresa svijet kroz zadnjih stotinu godina i koji je je najavio današnju katastrofu izbjeglištva i stradanja na Sredozemlju – to je Géricault i njegov ‘Splav Meduza’. Slika prikazuje nadljudske napore brodolomnika da se odupru i savladaju sile prirode, u potpuno neravnopravnoj, bezizglednoj borbi. No, još je snažniji i važniji realni događaj koji stoji iza ove potresne, istinite priče: dana 2. srpnja 1816. godine francuska fregata ‘Meduza’ je udarila u greben nadomak zapadnoafričke obale. Kapetan i njegovi časnici su se ukrcali na čamce za spašavanje sa samo nekolicinom putnika. Ostalih 149 putnika i članova posade je ukrcano na improvizirani drveni splav koji je kapetan vezao za čamce za spašavanje, da bi ih kasnije otkačio i napustio. Sljedećih trinaest dana splav ‘Meduza’ je prošao kroz pakao smrti, bolesti, pobune, gladi i kanibalizma. Samo je petnaest ljudi preživjelo ovu plovidbu. Géricault se osjetio pozvanim da ustane protiv ovog licemjerstva i napravi sliku o borbi čovjeka protiv prirode i društvene nepravde.
A danas Lampedusa – Egejsko more, Sredozemno more – vode u kojima se svakodnevno ponavljaju slike sa splava ‘Meduze’, na kojima se ponavlja nepravda. Pri tome, ne vidimo tko je kapetan i tko je odgovoran za ovu ljudsku katastrofu ogromnih razmjera. Nema novih slika i slikara/ica koji bi prikazali dramu i probudili srca. Pred TV ekranima gube se slike realnosti i zamjenjuju ih fikcija i interpretacija.
