Iako su azerbajdžanske autoritarne vlasti oklevetale, prijetile i uhapsile najtvrdoglaviju novinarku u zemlji, Khadija Ismayilova jednostavno ne odustaje, piše Arzu Geybulla za portal Foreign Policy.
Početkom lipnja, azerbajdžanska istraživačka novinarka Khadija Ismayilova puštena je iz zatvora nakon odluke Vrhovnog Suda o obustavi izdržavanja ostatka kazne u trajanju od sedam i pol godina.
Khadija – kao što je poznato njezinim prijateljima/cama i kolegama/cama diljem svijeta – puštena je na slobodu dva dana prije njezina četrdesetog rođendana, 27. svibnja. Dan je to kada su aktivisti/kinje u 40-ak gradova diljem svijeta planirali pozvati odgovorne za njezinu slobodu. Vlasti su se nesumnjivo nadale da će preventivno puštanje Ismayilove na slobodu utišati međunarodno medijsko praćenje mnogih protesta. Ipak, mi kao njezini prijatelji/ice – među koje ubrajam i sebe – zaključili smo da javnost treba znati više o njezinoj borbi. Na koncu, Ismayilova iako više nije u zatvoru, i dalje je u Azerbajdžanu – i sigurno ne planira odustati od otkrivanja istine o režimu.
U skladu s tim, planirane demonstracije, okupljanja, diskusije i rođendaske proslave (koje je organizirala kampanja Sport for Rights) i dalje se odvijaju. Osim obilježavanja Ismayilina rođendana i njezina oslobađanja, spomenuta kampanja skrenula je pozornost na činjenicu da Ismayilovu očekuje još tri i pol godine uvjetne kazne. Također, još 70-ak političkih zarobljenika zatvoreno je u azerbajdžanskim zatvorima. Razmjer demonstracija koje se održavaju za Ismayilovu, te priznanja koja pristižu od vlada, političara i međunarodnih organizacija – predstavljaju slikovit dokaz značaja Ismayilove. Sve do njezina puštanja na slobodu, bila je jedna od najpoznatijih političkih zarobljenica. Djelomično, to je dokaz težine i ozbiljnosti iskušenja s kojima je bila suočena kao nezavisna reporterka u ovoj maloj kavkaskoj zemlji.
Azerbajdžan je bivša sovjetska država veličine države Maine, a smještena je između Kaspijskog i Crnog mora, okružena Rusijom na sjeveru i Iranom na jugu. Azerbajdžan je poznat po sve većoj korupciji, sve lošijem stanju ljudskih prava i često nespretnim pokušajima dolaska do utjecaja i ugleda u inozemstvu. Azerbajdžanski predsjednik, Ilham Aliyev, na vlasti je od 2003., a poziciju je preuzeo od oca koji je predsjednik bio od početka 90-ih. Pokušavajući ublažiti očevu izrazito lošu reputaciju, Aliyev režim potrošio je čitavo bogatstvo u Washingtonu kako bi ojačao imidž svoje zemlje kao saveznice SAD-a – napori su se u slučajevima isplatili, iako su nastavili utišavati domaće kritike.
Ismayilova je vrlo vjerojatno jedna od najhrabrijih kritičara Aliyeva režima, i zasigurno najpoznatija. Njezin istraživački rad tijekom posljednih 6 godina razotkrio je korupciju na najvišim razinama azerbajdžanskog upravljačkog establišmenta, od njegovih unosnih poslova do inozemnih tvrtki i nekretnina u vlasništvu Aliyeve obitelji. Nedavne tzv. ‘Panama dokumente’ koji su procurili u javnost, pojedinci su opisali kao najveće razotkrivanje zataškanih podataka javnosti, uključujući neka njezina ranija razotkrivanja azerbajdžanske korupcije.
Prije uhićenja, Ismayilova je gostovala u dnevnoj radio emisiji ‘Nakon posla’ (‘After Work’), koja se emitira na azerbajdžanskoj postaji radija Radio Free Europe/Radio Liberty (RFE/RL), obavještajnoj platformi koju je pokrenuo Kongres SAD-a. Azerbajdžanska vlada ugasila je postaju netom nakon uhićenja Ismayilove.
“Učinila je emisiju iznimno popularnom. Pitala je teška pitanja kako opozicijske predstavnike/ice tako i vladine službenike/ice koji bi gostovali/e u emisiji. Kada ne bi bilo suprotstavljene strane gostima, često bi preuzimala tu ulogu na sebe, igrajući se đavoljeg odvjetnika”, prisjetio se Kenan Aliyev, njezin bivši RFE/RL šef (nije u srodstvu s predsjednikom). Neki njezini gosti, ističe Aliyev, bili su u tolikoj mjeri zastrašeni njezinim neumornim ispitivanjem da su odbili ponovno gostovanje u emisiji.
U jednom takvom slučaju, Ismayilova je u emisiju pozvala službenika iz Ministarstva ekologije kako bi razgovarali o zagađenju vode u jednoj od azerbajdžanskih regija. Službenik je tvrdio da je voda u potpunosti sigurna za piće, unatoč izvještajima lokalnih stanovnika/ica da je obrada zlata i bakra zagadila vodu i uništila im zalihe. Odjednom, Ismayilova je izvadila čašu te iste vode izazivajući vladinoga službenika da ju popije. Službenik je popio vodu, pitajući je potom je li zadovoljna. “Nisam”, rekla je, “jer ne znamo što će vam ta voda učiniti”.
Nitko nije prošao olako u razgovoru s Ismayilovom – ni predstavnici režima, ali niti kritičari/ke istoga. U razgovoru s Jamilom Hasanli, vođom opozicije i bivšim predsjedničkim kadidatom, u studenom 2014. godine, zahtijevala je da joj izloži konkretne primjere svojih tvrdnji da su prosvjednici/e bili/e progonjeni/e uoči parlamentarnih izbora 2015. – dao joj je tek jedan primjer. Nastavila je s kritiziranjem Nacionalnog Odbora, koji predstavlja savez opozicijskih stranaka, zbog propusta da pravovaljano dokumentira Vladine prekršaje i zloupotrebe moći.
Na taj način je Ismayilova privukla publiku: s humorom, inteligencijom, nepopustljivošću te izoštrenim okom za zanimljive priče. Ponajviše, njezine reportaže fokusirale su se na prokazivanje načina na koje korupcija utječe na svakodnevne živote njezinih zemljaka/inja. “Pomogla je ljudima da shvate kako im konstantno kradu novac”, istaknuo je Aliyev, njezin bivši šef.
“Nikada nije svojim slušateljima/icama rekla da okupiraju ulice ili pokrenu revoluciju. Jednostavno je rekla, ‘ to je vaš novac koji vam oduzimaju, i to je sve.’ Njezine priče bazirale su se na činjenicama, bez preuveličavanja”. To se možda smatra ustaljenom novinarskom praksom na Zapadu, ali u Azerbajdžanu, Ismayilovin oštar, ali profesionalan pristup bio je jedinstven.
Znala je da je privlačenje pozornosti na korupciju opasan posao. Njezin prijatelj i kolega, Elmar Huysenov, ubijen je ispred vlastitog doma u Bakuu 2005. godine. Bio je osnivač i glavni urednik tjednog magazina Monitor u kojemu je objavljivao oštre komentare koji su ljutili vlasti. U trenutku njegova ubojstva, magazin se suočavao s nekoliko tužbi pokrenutih od strane vladinih službenika. Počinitelji ovog zločina nad Huysenom i dalje su na slobodi.
Rafig Tagi, drugi novinar, 2011. godine je izboden 7 puta na putu kući. Umro je nekoliko dana poslije u bolnici u Bakuu. Tagi je doprinio radiju RFE/RL i lokalnim postajama kao slobodni novinar, a također je bio poznat po kritiziranju vlade. Kao i Huysenov, Tagi je bio žrtva brojnih prijetnji na koje su vlasti bile nezainteresirane odgovoriti. Počinitelji ovog ubojstva također su na slobodi.
Ismayilova je, unatoč svemu, nastavila s izvještavanjem – iako se prostor slobodnih medija sve više smanjivao. Nakon što je 2010. godine u ko-autorstvu objavila priču u kojoj je razotkrila vladine privatizacijske planove koji su zaobišli državno tijelo odgovorno za osiguravanje transparentnih natječaja, azerbajdžanski parlament odgovorio je izglasavanjem brojnih restriktivnih amandmana koji su ograničavali novinarska prava pri osiguravanju informacija, te su garantirali imunitet vladajućoj obitelji od kaznenog progona za bilo koji zločin počinjen tijekom Aliyeva predsjedničkog mandata. Nije čudno da je Odbor za zaštitu novinara klasificirao Azerbajdžan među 10 zemalja s najizraženijom cenzurom medija u svijetu.
Ista tvrdoglavost koja je Ismayilovu učinila oštrom i upornom reporterkom s druge strane bi mogla predstavljati izazov u suradnji s njom. Aliyev, njezin bivši šef, kazao je da se često nisu slagali oko toga kako bi bilo najbolje postupati s pojedinim gostom u njezinoj emisiji – posebice kada bi ih intervjuirala na mnogo agresivniji način nego što je Aliyev to zamislio. Njezina tvrdoglavost ponekad je bila zamjetna i u odnosima s drugim kolegama/icama. “Bez obzira koje je doba dana, Khadija Ismayilova nikada nije odustajala”, kazala je Miranda Patrucic iz Organizacije izvjestitelja o organiziranoj zločinačkoj korupciji (Organized Crime Corruption Reporting Project, OCCRP), koja ju je upoznala prije nekoliko godina na konferenciji u Istanbulu. “Nazvala bi me u dva u noći i postavljala mi pitanja o određenom slučaju koji je istraživala. Ona je poput prirodne sile. Nikada joj ne možeš reći ne”.
Prije nego je uhićena, Ismayilova je radila na priči o Azerbajdžanskom međunarodnom društvu za obradu mineralnih izvora (Azerbaijan International Mineral Resources Company, AIMROC), koje je posjedovalo 70 posto udjela u nekoliko bitnih rudnika zlata. Ostatak dobara pripadao je vladi.
U prethodnom istraživanju Ismayilova je otkrila da AIMROC nije samo jedno, već 4 društva. Detaljnije i dublje istražujući prošle godine, otkrila je da jedno od 4 društva, Globex, posjeduju tri udruženja registrirana u Panami, a koja pripadaju Leyli i Arzu Aliyev – predsjednikovim kćerima. Treći vlasnik, Olivier Mestelan, “u bliskom je odnosu s obitelji Aliyev”, napisale su Ismayilova i njezina kolegica. Zapravo, razotkrila je da je predsjednikova obitelj u direktnom tajnom vlasništvu dobara – zaštićena kroz inozemne kompanije – u velikoj i kontroverznoj firmi.
Aliyeva obitelj nijednom nije odgovorila na bilo koje od ovih otkrića, već je prepustila drugim vladinim dužnosnicima da objasne cijelu priču. Nedavno, referirajući se na slučaj Panama Papers, jedan parlamentarni dužnosnik je kazao: “Koga je briga što je otkriveno o predsjedniku? Predsjednik ima pravo posjedovati kuću, rezidenciju, pa čak i dvorac. Predsjednik ne mora živjeti samo od plaće koju podigne na bankomatu”.
Mnogi sumnjaju da je neposrednost Ismayilovina obračuna s vladajućom obitelji učinila njezino uhićenje neizbježnim – a taj je dan konačno osvanuo 5. prosinca 2014. Bizarno, prvo je optužena za poticanje čovjeka na samoubojstvo, što je bilo bazirano na prigovoru bivšeg kolege, koji je kasnije ipak potvrdio kako je bio pod ’emocionalnim stresom’ i pritisnut od strane vlasti da podigne tužbu. Tužbe protiv Ismayilove naknadno su proširene na pronevjeru, ilegalne poslovne aktivnosti, na izbjegavanje poreza i zloupotrebu moći – jednake optužbe koje vlada često koristi protiv istaknutih aktivista/kinja.
“Zapravo, bila sam sretna što je uhićena”, kazala je Elmira Ismayilova, Khadijina majka. Znajući da joj je kćer u zatvoru bilo joj je draže nego da čuje kako ju je zadesila ista sudbina kao ubijene joj kolege/ice.
Ismayilova je dovoljno poznata, kako u svojoj zemlji tako i šire, da bi fizički napad na nju bio moguć. No, vlada svakako nije bila spriječena koristiti ostale gnjusne taktike. Tijekom 2012. godine, primila je pošiljku s fotografijama, na kojima je slikana u vlastitome domu tijekom odnosa s partnerom. Uz pošiljku je dobila i prijeteću poruku: “Droljo, pazi kako se ponašaš ili će se za fotografije saznati”. Drugi paket s istim fotografijama poslan je njezinom bratu.
Bio je ovo besraman pokušaj manipulacije. Azerbajdžan je još uvijek tradicionalna i patrijarhalna zemlja u kojoj je seks prije braka tabu tema. Većina Azeri žena obiteljske domove napušta tek nakon udaje, a samački život kakav je vodila Ismayilova, učinio ju je podložnom javnoj kleveti koja se temeljila na ovim stereotipima.
Iako ubojstva iz časti nisu uobičajena u Azerbajdžanu, nisu niti potpuno nepoznata. Majka Khadije Ismayilove prisjeća se odlaska svojemu sinu kako bi ga molila da ne nagli s odlukama – bilo je jasno, kazala je, da mu je vlada poslala fotografije s razlogom. Ako režim nije mogao ubiti Ismayilovu direktno, mogao se barem nadati da bi to mogao učiniti njezin brat.
Iako joj je to bilo izrazito teško i bolno, Ismayilova je izašla u medije s ovom aferom. Organizirala je press-konferenciju na kojoj je detaljno objasnila vladine pokušaje da ju ucjeni. Željela je izložiti, kako bi cijeli svijet bio upoznat s istinom, prljave taktike koje je koristio Aliyev režim.
Ismayilova je preživjela ovaj slučaj, i još mnoge slične. Tijekom kazne od 537 dana koju je odslužila u zatvoru koji su izgradile sovjetske vlasti, živjela je s 20 drugih žena optuženih za ubojstva, krivična djela povezana s drogom i razne sitne zločine. 470 zatvorenika/ica dijelilo je deset zahoda, te su morali/e koristiti lavore i zdjele za pranje, umjesto tuševa. Medicinska pomoć bila je dostupna jedino tijekom radnih sati, što je uzrokovalo smrt dvoje zatvorenika tijekom prošle godine. Unatoč ovakvim uvjetima, Ismayilova je uspjela objaviti svoja pisma u međunarodnim časopisima poput The New York Timesa i Washington Posta, tako što ih je krijumčarila iz zatvora. Nakon jednog takvog slučaja, kažnjena je boravkom u samici, dok je njezina ćelija pretražena i sve njezine bilješke zaplijenjene.
Ismayilovina popularnost omogućila joj je privlačenje pozornosti što ostalim zarobljenicima nije polazilo za rukom. Iskoristila je svoju profiliranost kako bi skrenula pozornost na njihovo loše stanje u zatvoru.
U intervjuu koji je dala za RFL/RL nakon izlaska iz zatvora, Ismayilova je podsjetila slušatelje/ice da azerbajdžanska Vlada upravlja svojim zatvorima po revolving door modelu, puštajući zatvorenike/ice na slobodu kako bi ih mogli zatvoriti još više. Aktivist za prava mladih i fotoreporter uhapšen je isti dan kada je Ismayilova puštena na slobodu. Nekoliko tjedana prije, dvoje aktivista za prava mladih zatvoreno je i mučeno. Kao želju za 40. rođendan, poticala je sve one koji/e mogu da nastave pomagati preostalim azerbajdžanskim političkim zarobljenicima/ama, bilo na način da im šalju knjige, bilo da se zalažu za njihovo oslobođenje ili da razotkrivaju pravo lice režima. Također je tražila da se bivšim zatvorenicima/ama, bilo političkima ili ne, pomogne u ponovnoj prilagodbi na život izvan rešetaka. “To se posebice odnosi na bivše osuđenice, koje se suočavaju s drukčijom stvarnošću. Stigma s kojom se te žene suočavaju je zaprepašćujuća i to često jer se ne mogu prilagoditi životu izvan zatvora,zbog čega završavaju ponovno u zatvoru”.
Niti Ismayilova nije u potpunosti slobodna. Nije joj dozvoljeno napustiti Baku. Mnoge optužbe s kojima je bila suočena i dalje nisu odbačene. No, ističe da namjerava nastaviti raditi. “Moj je rad objavljivan i dok sam bila u zatvoru. Sada me, kako sam slobodna i imam internet, ništa ne može zaustaviti”.
Prevela i prilagodila: Marina Tkalčić
