13 Reasons Why” serija je koja će vam pokvariti doživljaj svake teen serije koju ste pogledali i svake koju ćete ikada vidjeti. I dobro je da je tako.
Srednjoškolka Hannah Baker, prije nego što si oduzme život, ostavlja zvučni zapis svoje priče. Priče koju će čuti upravo oni koji su doprinijeli njezinom tragičnom svršetku. Svakome od razrednih koleg(ic)a i prijatelj(ic)a koji/-e su u bilo kojem trenutku mogli/-e pružiti ruku, Hannah je posvetila po jednu stranu kasete. Na mediju gotovo posve nepoznatom tim klincima, nalazi se Hannahina priča. Čut će je svi oni koji za njezina života nisu slušali. Kasete putuju od jedne osobe do druge, sve dok ih jedno jutro na pragu kuće ne zatekne Clay Jensen, mladić koji je, otkako ju je upoznao kad se tek doselila i prebacila u njegovu školu, zaljubljen u Hannah. Uz povremene susrete u školi, veže ih i posao prodavača ulaznica za kino. Budući da joj je cijelo vrijeme, prema vlastitu uvjerenju, bio prijatelj, Clay je isprva vrlo uzrujan doznavši da se priča o njemu nalazi među pričama o osobama i događajima koji su doveli Hannah do samoubojstva. Ipak, odlučuje poslušati, i serija nas vodi od jednog događaja do drugog, od jedne do druge osobe koje su redom iznevjerile Hannah – od naoko sitnih tinejdžerskih izdaja, preko ozbiljnog maltretiranja, do kulminacije od koje se stegne želudac.
{slika}
Gledajući seriju (nakon preporuke nekolicine bliskih osoba), isprva sam bila zbunjena. Cijeli pokretač radnje, Hannahino samoubojstvo, činilo se nerealnim, pretjeranim, osobito s obzirom na drzak ton kojim se obraća slušateljima. Unatoč znanjima i iskustvu koje imam, komentirala sam s prijateljem da “suicidalna osoba tako ne nastupa”. Samoubojstvo je, razmišljala sam, suviše ozbiljan čin da bi netko time “kažnjavao” poznanike – a u prvim se epizodama serije naslućuje da je upravo to bio Hannahin motiv. Doista, njezin čin djeluje dramatično u odnosu na početak priče – na nesuglasice i pucanja prijateljstava, na krivo protumačenu fotografiju i glasine koje se počinju širiti po školi. Ljutilo me čak, priznjem, jer sam kroz druge serije i filmove kao gledateljica naučila da takvi postupci i događaji “nisu ništa strašno”. Ipak, kako se radnja razvija, vidimo kako se snježna gruda kotrlja sve brže, postajući sve veća, i kako najednom, gotovo neprimjetno, gledamo lavinu nesretnih događaja s čijim smo ishodom upoznati na samom početku serije i koji nam sada ima savršenog smisla. Gledatelj(ic)e, dakle, upadaju u brižno pripremljenu i scenaristički sjajno izvedenu zamku koja ih, makar i na trenutak, unatoč svemu što znaju, natjera da pomisle da se u životu prosječne tinejdžerice, u svakodnevnim dramama, ne događa ništa što bi poslužilo kao okidač za tako konačan i tragičan čin.
Kako se radnja razvija, svjedočinom finom tkanju od tankih niti, filigranskom slaganju događaja u strašan mozaik, u mrežu iz koje mlada djevojka ne vidi izlaza. Bullying, vršnjačko zlostavljanje, serija ocrtava savršeno do posljednjeg detalja, prikazujući svu njegovu perfidnost, ali i svaki ožiljak koji ostavlja. Biti pozvan na zabavu ili za stol u kantini od osobe koja te je samo tjedan ranije nazivala pogrdnim imenima ili o tebi širila glasine iskustvo je, nažalost, tako poznato većini tinejdžera. Želja djevojaka da se nekome svide, da budu zavodljive, da istražuju vlastitu seksualnost toliko je finom granicom odvojena od straha za “reputaciju”, od noćne more u kojoj ih se proglašava “lakima”; samo je jedan “pogrešan” pogled ili dodir dovoljan da se normalno i zdravo istraživanje sebe i vlastita identiteta pretvori u ozbiljnu traumu. Naime, adolescencija je doba kada je najlakše svaliti odgovornosti i krivnju na žrtvu i reći da je “izazivala” napad – upravo zato što se mlade djevojke uče i “vježbaju” biti izazovne, uče kako flertati i kako privući pažnju – no često se zaboravlja da to nipošto ne znači da su spremne na svaki od izazova seksualnosti, da zaslužuju nasilje, niti da su uopće sposobne, svojim još uvijek nerazvijem frontalnim korteksom, do kraja razumjeti moguće posljedice nekog ponašanja. Iako su stereotipi atraktivne i popularne djevojke, kao i onaj “lake cure” već viđeni i dobro poznati, te iako za njima poseže gotovo svaki scenarist teen serije, obično nema tako zornog prikaza tog plesanja po rubu i finoće, gotovo nevidljivosti, te granice između jedne i druge uloge, preko koje djevojka, osobito uz pomoć društvenih mreža i interneta, može biti gurnuta gotovo preko noći. Upravo u tom detalju – u internetu koji je sveprisutan u životima današnjih tinejdžera – leži jedan od razloga zbog kojeg roditelji u seriji tako tragično slabo razumiju vlastitu djecu. Serija odlično naglašava tu neshvaćenost i propuste u komunikaciji, kao i povremene pokušaje djece da se otvore roditeljima, samo da bi naišli na površno razumijevanje i ofrlji pokušaj poistovjećivanja. Jer posjedovati medij kojim je moguće fotografiju ili neki drugi oblik “vijesti” ili trača u sekundi proširiti društvenim mrežama – koje su tinejdžerima ne samo prostor za izražavanje i druženje, nego i izvor informacija i smjernica o društvenoj prihvatljivosti i vlastitoj prihvaćenosti u socijalnim krugovima – znači posjedovati alat kojim je moguće upravo preko noći od zgodne popularne cure s kojom se vršnjaci žele družiti učiniti “lošu djevojku” za koju vjeruju da “zaslužuje” ne samo posramljivanje i ruganje, nego i neželjene seksualne komentare i dodire.
{slika}
Serija se također, iako nešto suptilnije, hvata u koštac s toksičnim maskulinitetom, odnosno muškom rodnom ulogom podrazumijeva toksične obrasce ponašanja kao što su upotreba alkohola i drugih psihoaktivnih supstanci, brze vožnje, kompetitivno ponašanje, tučnjave i seksualno napasno ponašanje, izrugujući i maltretirajući bilo koga tko se odbija uklopiti.
Upravo zato “13 Reasons Why” vrlo naglašeno u kontrast stavlja situacije koje uključuju pristanak s onima u kojima ga nema. Prikazuje nam koliko prirodno, pa čak i seksi, može djelovati izravno traženje pristanka prilikom upuštanja u seksualne radnje, unatoč pretpostavci da traženje i jasno izjavljivanje pristanka “ubija spontanost” ili na druge načine kvari trenutak. S druge strane, serija dočarava sve ono pogrešno u vezi seksualnog nasilja i suočava se s mnogo mitova iza kojih se druge serije nerijetko kukavički sakrivaju. Neki od tih mitova su onaj o nasilniku kao predatoru koji vreba žrtvu, a koji nije dio njezine svakodnevice ili netko koga ona idući dan sreće na školskom hodniku; zatim mit da se nasilje, ako ga se žrtva ne sjeća, nije ni dogodilo, kao i da išta osim jasnog i svjesnog pristanka služi kao opravdanje i dopuštenje za nasilje; mit o žrtvi koja je “to željela” samo zato što se nije branila ili pobjegla, kao i onaj da je u situaciji svjedočenja nasilju jednostavno konfrontirati nasilnika ili otići. Seksualno nasilje serija obrađuje posve izravno, bez uljepšavanja. Ne dopušta da ga minoriziramo, ne da nam da skrenemo pogled; dapače, prema riječima glavne glumice Katherine Langford, u jednoj od scena “kamera ostaje na njezinu licu dulje nego je to ugodno”.
{slika}
Primarni motiv serije, uz bullying i seksualno nasilje, je suicid. Iako Hannah na zvučnim zapisima zvuči cinično i odlučno, i iako neke njezine rečenice zvuče optužujuće, ona zapravo samo ukazuje na povezanost pretrpljenog nasilja – što psihičkog, što seksualnog – i oduzimanja vlastita života. Hannah se, iako bi se to moglo pomisliti na samom početku serije, ne osvećuje samoubojstvom niti “zagrobnim” obraćanjem koleg(ic)ama, ona nije bijesna ni uvrijeđena; ona jednostavno ne vidi izlaza iz svoje situacije, ne vidi budućnost i ne vidi dalje od “ovdje” i “sada”. Ona, kao adolescentica, još uvijek nema kapaciteta pojmiti neku buduću sebe i shvatiti ono što bi gotovo svi odrasli voljeli da su u adolescenciji znali – da će ti osjećaji proći, da će biti barem malo bolje. Da ne znaju što će se iduće dogoditi, i da si samoubojstvom oduzimaju priliku da doznaju. Iako poseže i traži pomoć, nije joj pružena; iznevjerili su je upravo oni koji su trebali reagirati na prve znakove, koji nisu smjeli dopustiti da se stvori klima u kojoj tinejdžerica rezanje žila vidi kao jedini izlaz. Iako je reakcija traženja “krivca” za smrt djeteta sama po sebi razumljiva, način na koji roditelji Hannah Baker traže odgovornost škole i barem simbolično zadovoljenje pravde na sudu ima smisla, budući da za Hannahinu smrt nije kriv samo pojedinac, nije kriva samo jedna osoba ili grupa; kriv je sustav koji omogućava nasilnicima da prolaze nekažnjeno, koji dopušta mladim ljudima da ne preuzimaju odgovornost za vlastite postupke i koji štetna i rizična ponašanja smatra fazom razvoja i dijelom društvene uloge, a ne ozbiljnim maltretiranjem. Ipak, dio gledatelja ostao je ozbiljno zabrinut nad nekim porukama koje serija šalje, odnosno o tome kako bi tinejdžeri mogli doživjeti Hannahin čin. Naime, postoji bojazan da serija suicid prikazuje kao jednostavno rješenje, kao brz izlaz iz problema koji su tinejdžerima poznati i bliski, i koji im se doista čine nerješivima. Također, iako to očito nije namjera, serija prikazuje suicid, točnije, naraciju mrtve djevojke, kao ultimativnu osvetu. Hannah više puta izjavljuje kako želi da se njezina publika osjeća onako kako se i sama osjećala posljednjih nekoliko mjeseci života, traži od njih da zamišljaju i kroz njezinu naraciju proživljavaju situacije odbijanja, posramljivanja, zlostavljanja i nasilja. Taj je segment u seriji doista i problematičan. Ipak, kako uzrokovati promjenu svijesti bez osjećaja krivnje, osjećaja da je status quo itekako pogrešan, i promatranja sebe ujedno kao onoga/one tko perpetuira trenutno stanje ali i onoga/one tko je takvu dinamiku u stanju promijeniti. Hannah nam svojom pričom poručuje da u nasilju ne sudjeluju samo nasilnici, koji su ionako u manjini, nego i svatko tko pred nasiljem gura glavu u pijesak ili zatvara oči. Iako ideja da je svatko u nekoj mjeri odgovoran za njezinu smrt mračna i emocionalno teško probavljiva, upravo misao o vlastitoj odgovornosti može služiti kao motivacija da se nekome pruži ruka, da se nekoga pozove na kavu, da se o doživljenom nasilju i vlastitoj stigmi razgovara s osobom od povjerenja. Također, iako će nekima to biti jedan od težih zadataka u životu, izuzetno je važno da roditelji – ili starija braća i sestre, tete ili ujaci – ovu seriju pogledaju sa svojim adolescentima. Da budu tu kroz teške scene, da poruče “ja to mogu čuti i vidjeti”, da ne osuđuju likove iz serije, dajući vlastitom djetetu priliku da izraze emocije te da bez srama i straha podijeli i najcrnje misli. Jedno “a što ti misliš o tome?” ili “a kako se to tebi čini?” može otvoriti vrata i tamo gdje se činilo da su zaključana. Naime, upravo koliko pogubna ova serija može biti za tinejdžera koji osjeća da mu svijet sjedi na prsima i fantazira kako se tom “svijetu” što brutalnije osvetiti, tražeći istovremeno izlaz iz naizgled bezizlazne situacije – toliko ona, uz pravu podršku, uz prava pitanja i kvalitetan razgovor, može biti osvješćujuća i ljekovita.
Ono što ova serija ne nudi, ipak, jest closure. Onaj osjećaj završene, zaokružene priče. Nema hepienda, nema zadovoljstva, nema, konačno, ni pravde. Jer nakon samoubojstva doista nema pravde, i nema zadovoljštine, ma tko na koncu bio proglašen krivim. Gledatelji/-ce ostaju s osjećajem nelagode i neizvjesnosti i s vrlo jasnom replikom na svako “da je barem”: ali nije. Zato je serija toliko teška i mučna. Zato što nema mogućnosti da se išta, barem u nekoj imaginarnoj neprikazanoj budućnosti, popravi za Hannah. Ne postoji ništa što se umjesto epiloga može odviti, da vrati taj život. S druge strane, prikazuje nam toliko toga što se moglo. Uči gledatelj(ic)e što sve i sami mogu zateknu li se u sličnim pozicijama i dobiju li ikada priliku zakotrljati makar i jednu snježnu grudu, ili joj pak stati na put dok još nije prerasla u lavinu.
Teen serije se, kao i probleme s kojima se tinejdžeri suočavaju, percipira banalnima. Kroz stereotipne i često pojednostavljene ulogama “nabildanog mangupa”, “omiljenog sportaša”, “povučenog štrebera”, “popularne navijačice”, “cvikeraša iz šahovskog kluba”, “lake cure” i sl. tinejdžerske serije umanjuju i normaliziraju vršnjačko nasilje, trivijaliziraju često toksičnu dinamiku u školama te čak predstavljaju zlostavljačke odnose kao komičan moment. Guranje u ormariće, razbijanje naočala, posramljivanje, neželjeni seksualni komentari – to su prikazi kojima scenaristi i redatelji pribjegavaju kada nastoje dočarati “tipičnu” američku srednju školu, uopće ne pridajući takvom ponašanju značaj koji može imati niti ga nazivajući pravim imenom. Nakon “13 Reasons Why” takve scene i takvi pokretači radnje gledatelji(ca)ma neće biti smiješni. Neće moći a da se ne zapitaju što kada kap prelije čašu, kada se na društvenoj mreži objavi jedna fotografija previše, kada trač-partija postane noćna mora ili kada nasilnik pomisli da i drugi put može proći nekažnjeno jer mu “kompići” čuvaju leđa. “13 Reasons Why” uništila nam je svaku buduću stereotipnu teen seriju. Jer, iako Clayev otac u razgovoru sa sinom kaže “Mrzio sam srednju školu. Bio sam meta, u više navrata. Ali preživio sam. I vidi me sad!”, i Clayu i gledatelji(ca) je jasno da ne prežive svi. Hannah Baker nije.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
