Izaberite bilo koji članak o nasilju muškaraca nad ženama i prilično sam sigurna da će barem jedan od pet prvih komentara ispod tog članka biti komentar bijesnog muškarca kako feministkinje ignoriraju neprijavljenu epidemiju ženskog nasilja nad muškarcima. U većini slučajeva, prilično je očito da komentatori nisu čak ni pročitali članak koji je u pitanju – to je poput refleksne reakcije. Refleksni jerk*, rekla bih.
Vrijeme je da to prestane; jer to je potpuna besmislica. Ne samo što ne postoje podaci koji bi podržali takve tvdnje, već podaci koji POSTOJE dokazuju upravo suprotno.
Krenimo od najrecentnijih podataka o nasilnim kaznenim djelima – od statističkih podataka koje je objavila Policija države Victoria za 2013./2014. godinu.
Cjelokupni broj žrtava nasilnih zločina prilično je ujednačeno podijeljen – 52 posto muškaraca, 58 posto žena. Kada “zakopamo” malo dublje, 94 posto žrtava silovanja i 84 posto žrtava drugih seksualnih zločina su žene, 51 posto žrtava napada i 36 posto žrtava ubojstava su žene. Očito je kako su muškarci, uz iznimku seksualnih napada, također žrtve nasilnih zločina i značajno češće žrtve ubojstava.
No, to su brojke o žrtvama; a što je sa počiniteljima?
Tu, cijela priča postaje zanimljiva. Zapravo je prilično teško dobiti podatke o počiniteljima. Javno objavljene statistike o zločinima govore mnogo o žrtvama – gdje su bile kada su napadnute, njihov odnos sa počiniteljem, dob i rod. Iste informacije se skupljaju i za počinitelje, ali one nisu javno objavljene. Kontaktirala sam Policijsku upravu Victorije, čekala sam devet tjedana, platila 800 dolara kako bih dobila te statistike, koje su na kraju bile nepotpune.
To bi trebalo biti neuobičajeno, ili barem čudno, no zapravo nije. To je dio javne percepcije nasilja, koja je koncentrirana na žrtve i ignorira stvarni problem – počinitelje.
Čak je i terminologija problematična. Izraz “nasilje nad ženama” prepoznaje samo žrtve i ignorira ljude koji su počinili to nasilje. To je, na neki način, neopažen oblik okrivljavanja žrtve.
Ilustrirat ću to na način kao što je to učinio Jackson Katz na TED talk, pa pogledajte sljedeće rečenice:
John je silovao Mary.
John je subjekt i u fokus rečenice (John je počinio zločin silovanja), Mary je objekt (zločin silovanja je počinjen nad njom).
Mary je silovao John.
John je još uvijek subjekt, no Mary je sad u fokusu rečenice; John se pomaknuo na kraj rečenice.
Mary je silovana.
Sada je Mary subjekt i jedini fokus u rečenici; John je nestao iz priče.
Mary je žrtva silovanja.
Ne samo što je Mary jedini subjekt i fokus, nego je silovanje postalo ono što ju obilježuje, ne više samo ono što joj je učinjeno.Njezin identitet je postao uzrokom silovanja. Johna je potpuno isključen iz cijele priče.
Nasilje protiv žena.
Nasilje je subjekt, žene su objekt, a počinitelji nasilja ne postoje.
Dakle, što će se dogoditi kada počinitelje vratimo “u priču”?
Statistika o zločinima koja se tiče počinitelja procesuiranih u izvještaju Policije države Victoria za 2013./2014. kaže:
- 87% ubojstava počinili su muškarci
- 98% seksualnih napada počinili su muškarci
- 83% neseksualnih napada počinili su muškarci
- 90% pljački počinili su muškarci
- 92% otmica počinili su muškarci
Ovo je prilično jasna slika; ovdje nema nikakvih “sivih zona” (ponavljam ovo su službeni podaci Državne policije Victoria, koji nisu javno dostupni).
Da budem iskrena, statistike o zločinima mogu biti problematične što se tiče razumijevanja punog razmjera nasilnih zločina. Posebno kada se radi o seksualnom nasilju, neprijavljivanje je važan faktor. Jedino što zasigurno znamo o seksualnom nasilju je to da ne znamo njegov puni opseg. I velika je vjerojatnost da se zbog stigme i srama fizičko nasilje koje čine žene nad muškarcima također ne prijavljuje.
No, kriminalističke statistike nisu jedini podaci koje imamo na raspolaganju. Kada bi doista postojala epidemija fizičkog i seksualnog nasilja žena nad velikim brojem muškaraca koji pate i šute, to bi se pojavilo u drugim izvorima podataka, u podacima koje koristimo kada pokušavamo procijeniti razinu neprijavljenog nasilja. To bi bile neobjašnjive oznake u anketama o osobnoj sigurnosti ABS-a (Australian Bureau od Statistics – Australski zavod za statistiku), izvještaji o bolničkim prijemima, akademske studije i policijski izvještaji. Tisuće studija diljem svijeta, od Kanade, SAD-a, UK-a, Južnoafričke Republike, do Novog Zelanda i Indije pokazuju iste rezultate – muškarci su u velikoj većini počinitelji nasilnih zločina, seksualnih zločina protiv žena, kao i fizičkih napada i na muškarce i na žene.
Treba primijetiti kako se svi ti podaci odnose isključivo na odrasle žrtve. Roditi se kao muškarac ne znači biti zaštićen od zlostavljanja u djetinjstvu. Znamo da je to najmanje prijavljivano od svih neprijavljivanih vrsta nasilnih zločina, no znamo i da su i djevojčice i dječaci žrtve zlostavljanja. Također, znamo da povrede u djetinjstvu ostavljaju duboke rane i da su te rane još dublje kada se radi o seksualnom zlostavljanju. Preživjeli odrasli, bez obzira na rod, sa sobom nose ožiljke. Međutim, ponavljam, i u tim slučajevima gotovo uvijek su počinitelji muškarci.
Također, istina je da i muškarci mogu biti žrtve obiteljskog nasilja, ne u onom opsegu na koji ukazuju kampanje poput ‘One In Three’ (‘Jedna od tri’), no to se zasigurno događa, kao i mali broj seksualnih zločina koje su počinile žene. Ti zločini nisu ništa manje užasni, a žrtve su u istoj mjeri povrijeđene i zaslužuju naše suosjećanje kao žene koje su žrtve sličnih zločina. No, tu se radi o odstupanju, a ti zločini nisu dio sustavne kulture rodnog fizičkog i seksualnog nasilja poput onog koje čine muškarci nad ženama, djecom i drugim muškarcima.
Muškarci koji insistiraju da su žene počiniteljice nasilja u istoj mjeri kao muškarci nesumnjivo imaju svoje razloge zbog kojih u to vjeruju premda su suočeni sa dokazima koji to osporavaju. Sigurna sam da nose vlastite povrede koje su im na neki način nanijele žene u njihovim životima. Takve povrede zasigurno postoje i njihovu bol ne treba negirati, no to nije opravdan izgovor za odbijanje priznavanja dokazanih činjenica.
Previše naših muškaraca i dječaka je naučilo da nasilni impulsi ne mogu ili ne bi trebali biti kontrolirani, stoga je potrebno da shvatimo kako i zašto se to događa. Jer, ukoliko se ne počnemo fokusirati na uzroke problema, ne možemo se nadati promjeni.
