Čula sam da pred bolnicom u Vinogradskoj mole za život. I ja sam za život, uvijek, pa sam odlučila doznati više o ovoj inicijativi. Na Čistu srijedu svečano je počela međunarodna ekumenska i molitvena inicijativa 40 dana za život. Dvjestotinjak građana iz raznih kršćanskih inicijativa, predvođenih Antom Čaljkušićem, predsjednikom ovdašnjeg ogranka inicijative, održalo je zajedničku molitvu kojom se na svoj način apeliralo na prestanak obavljanja pobačaja u bolnici u Vinogradskoj, gdje ih se godišnje, navode, izvede više od 500.
Bilo je tu raznih natpisa, “Molitvom spasimo život”, “Dragocjena si u mojim očima”, itd. U Zagreb je došao i Robert Colquhoun, međunarodni koordinator akcije 40 days for life/40 dana za život. Poslušala sam neke njegove intervjue u kojima objašnjava kako je cilj “duhovna transformacija iz kulture smrti u kulturu života”, “boriti se za humanost života nerođenog djeteta”, “pomoći ženama da izaberu život”. Colquhon tvrdi kako je određeni broj žena koje su već imale dogovorene pobačaje, odustao nakon razgovora i zajedničke molitve. Govori kako je upravo molitva, glavni način borbe, moć koju imamo u rukama.
{slika}
Zbunjena sam iz više razloga. Jedan je taj što oduvijek živim u uvjerenju kako je molitva nešto duboko osobna, intimna stvar, razgovor s Bogom ili s kime god, u svom malom prostoru, bez potrebe da drugi znaju za to. Kada se molitvom maše uokolo, ona biva prostituirana, iskorištena po potrebi tko zna koga, za tko zna što. Nadalje, zar molitva postaje djelotvornija ako je na javnom prostoru, pred blicom aparata, sa stotinama ljudi? Zar Bog bolje čuje ispred bolnice u Vinogradskoj, nego u nekom malom tamnom sobičku? To je pitanje, ako se već tvrdi da je molitva jedina želja i cilj. Ovako, izgleda da se traži pažnja javnosti, a ne Boga. Bit će onih koji će vikati kako jedno ne isključuje drugo, ali ja ne nasjedam na te manipulativne loptice.
Ovdje se ne radi o molitvi, a prije svega se ne radi o molitvi za život. Sada dolazimo do druge razine zbunjenosti. Inicijativa bi se, kao, trebala boriti za život. Bore se na način da kleče na podu i drže natpise “dragocjena si u mojim očima”. Postoje li bolji načini da se danas borimo za život? Na pamet mi pada nekoliko. Neki od njih su: dostupnost i opća prihvaćenost kontracepcije, spolni odgoj u školama, edukacija i usmjerenost na “ne silujte”, umjesto na “ne budi silovana”, odgovarajuć i potpun rad sa žrtvama seksualnog nasilja, ali i bolji Zakon o radu, bolji uvjeti za žene radnice i trudnice, mogućnost lakšeg (jeftinijeg) podizanja djece – besplatan prijevoz, školske knjige, vrtići, javno financirano visoko školstvo, pomoć samohranim roditeljima, itd. Borite se za sve to, ako ste za život! Borite se glasno, prosvjedujte, inicirajte kampanje, ulažite vrijeme i novac, dovodite strane predavače, povezujte se na međunarodnoj razini!
Molim vas, nemojte ovo prodavati kao borbu za život, jer se radi o lažno moralnoj, patrijarhalnoj, površnoj, nazadnoj, pretvornoj kampanji, za koju vjerujem da joj cilj nije ništa više od tradicionalnog društva u kojem žena šuti i trpi, u kojem je obitelj sveta samo pod kadiljom svećenika. Ne želimo žene prisiljavati da rode, želimo im omogućiti da u društvu u kojem žive imaju sve moguće uvjete za lako donošenje takve velike odluke, ili da – do takve odluke ne mora ni doći. Želimo da, kad i postoje takve nezavidne situacije i odluka o pobačaju, odluku ne moraju provesti u djelo na mesarskom stolu, riskirajući život, već u odgovarajućim uvjetima za zdravlje žene. Jer to je – njihovo tijelo i njihov izbor.
Sve neće promijeniti hrpa ljudi koja moli za svetost života djeteta, od kojih su većina muškarci, muškarci, poput Robert Colquhouna, koji nikada neće zatrudnjeti i poznavati taj osjećaj, taj teret, o kojemu toliko propovijedaju. Svi mi imamo dovoljno snage da lako izdržimo nesreće drugih. Kad se radi o nama – onda je priča – drugačija.
Borba je itekako potrebna, inicijative za život (i za izbor) su potrebne, ali ono što može promijeniti stvar daleko je od klečanja ispred bolnice u Vinogradskoj, ali i od svijesti većine ljudi, nažalost.
