Najprije je istrošenu metaforu vrućeg krumpira, koju malo tko više i primjećuje jer je postale klišej – spretno prihvatila i vratila u izvorni kontekst iz kojeg dolaze krumpiri. U kuhinju i prehrambenu ekonomiju. U svojoj kuhinji/Vladi, potom je, s metaforom ukusne krumpir-salate, najavila da će voditi skromne, ali hranjive i ekonomične politike. Onda je u jednom ženskom magazinu, navodno isprovocirana, rekla da je vladine mjere smišljala dok je prala suđe, ili tako nekako. I na kraju se u najtiražnijem dnevniku pojavila s peglom u ruci. Može zazvučati preuzetno, ali u Hrvatskoj se dogodila semantička revolucija. Malo je koga smetala politička frazeologija koja je inspiraciju obilato crpila iz tradicionalno muških domena – auto-trke (na kojoj je to cesti dozvoljeno voziti 200 na sat?), boksački ring ili nogometni stadioni – svi ti jedanaesterci, ofsajdi i driblanja. No, prispodoba vlade kao kuhinje i premijerke kao domaćice, čini se da je uzbudila duhove.
Jadranka Kosor ionako nije mogla izbjeći zamku da ju se u ulozi premijerke percipira kao ženu i kućanicu. Pa već joj i Seve poručuje da nema muda (hrabrosti, energičnosti i svega onoga što taj muški rasplodni organ simbolizira, a uglavnom se svodilo na mlaćenje gloginja tuđim udovima). Pametna osoba neće se protiv toga boriti (i dokazivati da ima muda), već će pokušati redefinirati kulturalni status podcjenjivačkog, u ovom slučaju seksističkog stereotipa. Sjetimo se: black is beautiful; less is more.
Ako i ne uspije spasiti gospodarstvo od daljnjeg urušavanja, za što metaforički transferi zasigurno nisu dovoljni, Kosor ga je barem uspjela iz slijepe ulice lažnih autoriteta s “puno utakmice u nogama” vratiti korijenima pojma. Riječ ekonomija naime potječe iz grčkog oikos, što znači domaćinstvo, gospodarstvo, odnosno onaj dio kuće u kojem su žene imale važnu ulogu. Ako je između kuće i javne sfere, polisa, u drevnoj Grčkoj još i vladala napetost, do danas su se politika i gospodarstvo itekako slili u jedno, pa je bilo krajnje vrijeme da se tome prilagode i političke metafore. Uostalom, Kosor je, kad je o stilu riječ, napravila i mnogo više. Autoritarni monološki diskurs hrvatskih vlastodržaca, u kojem se dogovor i slušanje smatra slabošću, zamijenila je deliberacijom u legitimiranju svojih odluka. Sitni štep/vez za sveukupnu političku i ekonomsku situaciju, ali veliki korak ka redizajnu političke kulture i stila vladavine u Hrvata.
