Od 2015. godine u Hrvatskoj je, uvjetno rečeno, dostupan medicinski abortus, odnosno abortivna pilula. Termin “medicinski abortus” razlikuje se od izraza “abortus iz medicinskih razloga” jer se odnosi tek na metodu izvođenja zahvata, kojim je moguće trudnoću prekinuti na zahtjev. U hrvatskim bolnicama prekid trudnoće na zahtjev – ako se uopće izvodi – najčešće podrazumijeva vakuumsku aspiraciju maternice u sedaciji, odnosno općoj ili lokalnoj anesteziji, do desetog tjedna trudnoće. Abortus na zahtjev u Hrvatskoj se naplaćuje, a cijene variraju, kao i vrsta anestezije u kojoj se postupak izvodi zbog ograničene dostupnosti anesteziologa.
Pilula RU-486, Mifepriston, razvijena je osamdesetih godina prošlog stoljeća u Francuskoj, a njezino se korištenje proširilo u devedesetima. U proteklih nekoliko godina u zemljama poput Engleske, Škotske, Švedske i Danske to je primarna metoda prekida trudnoće.
Mifepriston djeluje tako da blokira progesteron, hormon odgovoran za rast endometrija i održavanje trudnoće, a pacijenti/ce nakon ginekološkog pregleda kojim se ustanovi trudnoća tabletu od 200mg uzimaju kod kuće. Nakon 48 sati, u bolnici se vaginalno primijeni Misoprostol, koji u iduća četiri sata izaziva kontrakcije maternice praćene bolovima sličnima menstrualnima, te krvarenje, koje u blažem obliku može potrajati do dva tjedna. Nakon šest do petnaest sati obavlja se ultrazvuk kojim se potvrđuje da je zahvat dovršen ili se iznova, ovaj put oralno, uzima Misoprostol.
Obavi li se unutar deset tjedana od začeća, medicinski je abortus je potrebno dovršiti kirurškim putem u manje od pet posto slučajeva. Cijena medicinskog abortusa u riječkoj bolnici – jedinoj bolnici, uz neke privatne poliklinike, u kojoj se danas izvodi – iznosi oko tisuću kuna, što je gotovo upola manje od cijene kirurškog abortusa. Radi se, dakle, o pouzdanoj i relativno jednostavnoj metodi s manjom mogućnosti komplikacija u usporedbi s kirurškim abortusom. Nedostatak ove metode njezino je trajanje. Za razliku od npr. vakuumske aspiracije, koja traje nekoliko minuta, medicinski abortus, skupa s nuspojavama, može potrajati i do nekoliko dana. Iskustva na internetskim forumima većinom opisuju nuspojave poput mučnine i proljeva, peckanja u ustima (ako se tablete uzimaju preko sluznice), grčeva, drhtavice i bolova, a osim medicinskih nuspojava kao negativne strane navode boravak u bolnici koji ponekad uključuje nekoliko pregleda, mogućnost kiretaže ako se proces ne dovrši, te činjenicu da osoba na ulošku ili rublju ugleda sadržaj maternice, što za neke može biti traumatično iskustvo, osobito ako se ne radi o abortusu na zahtjev, nego iz medicinskih razloga.
Iako neki izvori navode da se za medikamentozni abortus odlučuje 85 posto pacijenata/ica riječke bolnice, na forumima se mogu pronaći svjedočanstva o nemogućnosti izbora; postoje navodi da se abortus iz medicinskih razloga izvodi isključivo abortivnom pilulom, dok neke osobe koje su obavile abortus na zahtjev do samog zahvata nisu znale kojom će se metodom izvršiti. No čak i na anonimnim forumima konkretne se informacije distribuiraju putem privatnih poruka, budući da se neke privatne klinike koje obavljaju medikamentozni abortus na zahtjev navodno suočavaju s agresivnim napadima “pro-life” aktivist(kinj)a.
Medicinski abortus, odnosno abortivnu pilulu, treba razlikovati od hitne kontracepcije, tzv. “pilule za dan poslije”. Kod nas su od hitnih kontraceptiva dostupni ellaOne i Escapelle, pilule koje odgađaju ovulaciju i koje je potrebno uzeti, idealno, odmah nakon nezaštićenog spolnog odnosa, odnosno do pet dana nakon odnosa. Hitni se kontraceptivi u Hrvatskoj mogu nabaviti bez liječničkog recepta, dok abortivne pilule zbog mogućnosti zloupotrebe nema u ljekarnama.
Građanke i građani Hrvatske ovdje su, barem “na papiru”, u povoljnijem položaju od nekih europskih zemalja, poput Malte i Andore, u kojima je abortus ilegalan u svim slučajevima, te Poljske i Irske u kojima je ograničen strogim medicinskim indikacijama. Građanima/kama tih zemalja u pomoć uskače nizozemska ogranizacija Women on Wawes, koja poštom ili manje konvencionanim sredstvima, distribuira abortivne pilule i na svojim internetskim stranicama nudi niz korisnih informacija, ponajprije o organizacijama koje osobama slabijeg imovinskog statusa prilikom putovanja radi zahvata osiguravaju besplatan smještaj. Cilj je ove organizacije iskorijeniti rizične ilegalne zahvate i osnažiti osobe da koriste svoje pravo na tjelesnu i mentalnu autonomiju, te im osigurati alate za borbu protiv represivnih zakona.
Unatoč tome što se može reći da je u Hrvatskoj abortivna pilula – uz druge metode abortusa – dostupna, ostaje činjenica da se do nje danas može tek u nekoliko ustanova, te da se zahvat naplaćuje, što podrazumijeva da ovaj medicinski zahvat i dalje nije dostupan osobama slabijeg imovinskog statusa, koje trošku abortusa često moraju pridodati i trošak putovanja. Također, upravno vijeće svake bolnice moći će neovisno formirati cijene medicinskog abortusa, što ostavlja prostor za još rigoroznije ograničavanje dostupnosti tog zahvata. Naime, nije slučajno riječki KBC prva ustanova u Hrvatskoj u kojoj je abortus bilo moguće obaviti medikamentozno, uzme li se u obzir stav bivšeg ravnatelja riječkog KBC-a, ginekologa prof. Hermana Hallera, prema kojemu je priziv savjesti luksuz koji omogućava liječnicima/ama da za jednaku plaću obavljaju manje posla od koleg(ic)a. Iako ga osobno ne smetaju molitelji pred bolnicama, u nekoliko je navrata prof. Haller isticao da je abortus isključivo osobna odluka te da je zdravstveni/e djelatnici/e moraju ispoštovati dokle god je ona u okviru važećih zakona. Ostaje pitanje kakve će cijene formirati uprave drugih bolnica, bude li, dakako, medicinski abortus uopće dostupan u Kninu, Požegi i drugim gradovima u kojima bolnički liječnici redom ulažu priziv savjesti. Kako piše Večernji list, moguće je da će se cijene formirati tako da “destimuliraju” medikamentozni abortus, što itekako odražava i podcrtava stav o abortusu kao “kazni” za neogdovorno ponašanje i moralno obojenom zahvatu koji nipošto ne treba biti pojednostavljen i dostupan.
Osim nedostupnosti kontracepcije i abortusa u geografskom i materijalnom pogledu, ne treba zanemariti ni nedostupnost točnih i nepristranih informacija o reproduktivnom zdravlju općenito, budući da ovdašnji interneski prostor redovito zagađjuju ne samo mainstream mediji svojim senzacionalizmom u svrhu privlačenja čitatelja, nego i portali raznih “pro-life” udruga i organizacija, čija je agenda zastrašivanje javnosti te mistificiranje i demoniziranje kontracepcije, abortusa i drugih aspekata reproduktivnog zdravlja. Mimo portala na kojima se na najmaštovitije i najperfidnije načine fabriciranim podacima potpiruju strah i stigma, postoje i svijetli primjeri poput portala Znaj znanje i Obrani pravo na izbor, koji sadrže aktualne i provjerene informacije o reproduktivnom zdravlju i stanju reproduktivnih prava “na terenu” te nude adresar ustanova i druge korisne poveznice.
Zbog svega je navedenog abortus, unutar šire slike reproduktivnog zdravlja, i klasno pitanje, koje se redovito prelama na leđima socijalno najugroženijih. Sve dok abortus i druga reproduktivna prava ne budu dostupni – dakle, besplatni – za sve, a ne samo za one s resursima, licemjerno je i neprimjereno govoriti o tobožnjoj mogućnosti izbora ili dostupnosti opcija.
