Kad mađarskog diktatora Orbana opozicija i drugi bukači (kako bi ih vjerojatno nazvao da je iz našeg podneblja) provociraju vikanjem ili satiričnim dosjetkama, dotični se samo – smije. Gledajući ga takvog, smirenog i pomalo zabavljenog, čovjek bi pomislio da mu fale jedino kokice u rukama. Orban, dakako, mirno promatra nemoć raštrkane opozicije i novinara smijući im se zato što ih je uspio gotovo u potpunosti politički neutralizirati i staviti pod čizmu svojeg novoizgrađenog autoritarnog režima. Smije im se zato što, dok policija, vojska i ini organi represije rade njegov prljavi posao, nema kamera koje bi to zabilježile, jer su skoro sve kamere i novinarska pera u vlasništvu njegovih pajdaša i novih medijskih oligarha.
Andrej Plenković, iako se uporno trudi emitirati sličnu vrstu nadmenog snobizma, samouvjerenosti i maskulinog autoriteta — ne smije se. Andrej Plenković, njegov lik, djelo i politika koju predstavlja, sve su samo ne seksi, karizmatični, autoritativni ili muževni. Naprotiv, njemu, njegovoj Vladi i ministrima smije se i s njima izruguje cijela država, čitava opozicija, opinionmakeri, novinari i šire građanstvo. Možda uz iznimku onih koji su glasovali za njega, ali samo možda.
Do kojih je vrijednosti Plenkoviću stalo?
Iako smo svjedoci političke atmosfere potpuno zasićene aferama, razotkrivenim lažima i korupcijom koja se doima sve više i opasnije nekažnjivom, izgleda da je Plenkoviću dozlogrdilo to da mu se – pazite bezobrazluka – to sve skupa spočitava. Čini mi se kao da si razmišlja, dok ga gledam kako sjedi u različitim foteljama, onakvog podbuhlog, neispavanog i namrgođenog: “Kvragu, nije ni taj Orban glup, ne znam zašto se ja uopće zajebavam s igranjem demokracije”. Međutim, Plenković se mora zajebavati s igranjem demokracije zato što je odlučio biti lojalan europski igrač i odbaciti, što rado ponavlja pred međunarodnom publikom i demokršćanskim uzorima, neliberalni populizam i napade na europske vrijednosti. Ključno pitanje koje će stoga trebati postavljati sve češće u Hrvatskoj je – koje su to europske vrijednosti koje Plenković i HDZ žele baštiniti? Jesu li Plenkovića zaposjele neke druge vrijednosti, možda one Orbanove Europe, dok je krenuo koračati i fizički nasrtati na pripadnika političke opozicije i člana Hrvatskog sabora?
{slika}
Dok za domaću ljevicu Plenković već jest Orban, za domaću desnicu nije, nažalost, ni blizu Orbanu. Realnost je takva da Hrvatska (Demokratska Zajednica) iz različitih geopolitičkih i ekonomskih razloga nije bila u stanju ili nije stigla razviti novu vrstu suverenističke i nacionalističke politike mađarskog ili poljskog tipa. Hrvatske ‘nove’ elite su dobrim dijelom uspješno socijalizirane u EU krugovima uglađene i fine europske demokracije i demokršćanstva koje s lakoćom okreće drugi obraz kad vas neki primitivni populist pokušava omalovažiti pred kamerama.
Najbolji predstavnik te elite je upravo Andrej Plenković. Slično kao i njegov stari prijatelj Zoran Milanović, naš premijer naučio je u Europi kako se osjećati boljim i kulturnijim od prosječnog hrvatskog puka, odnosno kako razviti jedan sofisticirani i klasno nadmoćni elitistički maskulinitet u kojem njegov ego može ugodno plivati. Uz takav elitistički kompleks, nije ni čudno da ne može doći ni blizu populističke popularnosti kakvu ima naša nadasve ozarena i nacionalno ponosna Predsjednica. Plenkovićev fizički nasrtaj stoga treba promatrati kao izraz nemoći jedne poluperiferne pučanske stranke u jednoj poluperifernoj državi u kojoj je izrazito teško artikulirati autonomnu, ‘mušku’ politiku, pa je stoga uputno pažljivo njušiti trendove i kalkulirati je li bolje svrstati se uz Orbana ili uz Merkel.
Izazov s desnice
Čini se da je Plenković ipak najviše opterećen našom domaćom desnicom vulgaris. Opterećen je desnim krilom vlastite stranke i klerikalcima van njenih krugova koji ga svim silama žele natjerati da postane Orban ili barem ga maknuti s puta Predsjednici koja bi mogla biti malo uvjerljivija u orbanovskoj ulozi jer se njezino domoljublje ne čini hinjenim poput njegovog. Ta ipak je europski trend da su žene danas vještije u prodavanju fašizma pod nacionalni suverenizam od muškaraca, a moramo biti dio europskih trendova! Novoj hrvatskoj desnici trebat će uglađeni fašizam s karizmatičnim licem, a ne primitivno desničarenje devedesetih. Sreća je naša da od takve karizme kod naših obiteljaša ni ‘k’. Osim možda K kao Kolinda.
Kada Plenkovića nazivaju anemičnim briselskim birokratom, prvenstveno dovode u pitanje njegovu muškost. Pod time mislim na muškost kakvu poželjnom smatra i kakvom ju u nebesa uzdiže upravo desnica sa svojim idealiziranjem agresivnosti, impulzivnosti i nasilja, poznatijom još kao ‘toksični maskulinitet’. Nije slučajno da je, primjerice, glasilo nove srednjoeuropske nacionalističke elite “Visegrad Post” svojevremeno prenijelo članak jednog domaćeg mainstream portala čiji autor s ljutnjom napada servilnost, plašljivost i pokornost hrvatske desno-konzervativne vlade pred ‘globalnim elitama’. Naša desnica poziva u boj tražeći da se Hrvatska pridruži svojoj kršćanskoj, slavenskoj braći u obrani ‘pravih’ europskih vrijednosti od dekadentnih plenkovićevskih elita koje šuruju s, ne znam, muslimanskim hordama kako bi uništili Europu.
Igračke, avioni i ispadi nemoćnih dječaka
Nema većeg šamara, uvrede i poniženja za muškost jednog Hrvata nego optužiti ga da podilazi Srbima, radi za srpstvo ili pak preispitati njegovu nespremnost da pogine za Domovinu. Anemičan dok je grmilo! Plenković će morati dobro balansirati između želje da pomogne braći Srbima da se ‘upristoje’ i da mu se pridruže u klub uglađenih europskih demokršćana i potrebe da podilazi ‘primitivnim’ desničarima iz vlastite stranke i biračkog tijela o čijim glasovima ovisi. Naš premijer svojim je ispadom bijesa izrazio vlastitu nemoć, ali i potencijalnu spremnost da utjelovi agresivnu, uplašenu i nadasve krhku muževnost jednog Trumpa ili Orbana. Vrstu muževnosti koja, kako piše George Monbiot u Guardianu, proizlazi iz percipiranog slabljenja moći i gubitka hegemonije (bijelog i muškog) Zapada i snage koju svaka pojedina nacija crpi iz poistovjećivanja s istim.
{slika}
Ispade bijesa ministra Krstičevića i premijera Plenkovića u tom smislu možemo promatrati kao ispade bijesa dvojice nemoćnih dječaka koji se ne osjećaju poštovanima. Ti su ispadi, što je mnogo opasnije, potencijalni znak da su spremni poduzeti odlučne korake kako bi, poput Orbana, natjerali druge da ih poštuju i da šute – pošto-poto.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
