Slučajevi kaznenih djela silovanja su vrlo često slučajevi koji su poznati kao teško dokazivi i bez materijalnih dokaza. Često se u postupku sukobljava iskaz počinitelja protiv iskaza žrtve, bez drugih svjedoka, a čak i u slučaju gdje postoje materijalni dokazi, izostanak pristanka je teško dokazati. Obrana će u većini slučajeva pokušavati tvrditi da se radilo o dobrovoljnom pristanku na seksualni odnos. Kaznena prijava i kazneni postupak prolaze dugačak put kroz pravni sustav, a na svakom koraku, provjerava se osnovanost slučaja. Kada se slučaj odbaci, to nije zato jer se nije zapravo dogodilo kazneno djelo ili zato jer netko laže već zato jer se procijenilo da slučaj nije dovoljno snažan za procesuiranje.
U Škotskoj, žene su odlučile iskoristiti postojeći sustav kako bi dobile pravdu koju zaslužuju. Umjesto kaznene prijave, sve više žena u Škotskoj u slučajevima silovanja podiže građansku tužbu. U Ujedinjenom Kraljevstvu kazneno procesuiranje silovanja zahtjeva osnovu “izvan svake razumne sumnje” za osuđujuću presudu. Građanski predmeti, koji uključuju sporove između dviju stranaka, rješavaju se na građanskim sudovima, koji zahtijevaju da se tuženik proglasi odgovornim “na temelju vjerojatnosti”. Zašto se građanski sudovi uključuju u suđenja za silovanje?
Građanski i kazneni sud na različit način pristupaju postupku, presudama i teretu dokazivanja, a u Velikoj Britaniji razlike su i od regije do regije. U Engleskoj i Walesu moguće su samo dvije presude na kaznenom sudu: “kriv/a” ili “nije kriv/a”. Preostali mogući ishod je da sudac/kinja odbaci predmet i okonča suđenje, što se može dogoditi ako nisu otkriveni relevantni dokazi, a porota je kompromitirana, porota ne može donijeti presudu, ili sudac/kinja odlučuje da slučaj nema osnove.
Uglavnom se možemo usredotočiti na “kriv/a” ili “nije kriv/a”. Ako dođe do pogrešnog postupka (kao što su gore navedeni primjeri), moguće je ponovno suđenje. Važno je napomenuti da “nije kriv/a” ne znači “nevin”. “Nevin” nije zakonski pojam, ali ga uobičajeno koriste mediji i obrana optuženika koji se smatra “nevinim”. “Nije kriv” znači da porota nije mogla van razumne sumnje reći da je optuženik počinio kazneno djelo. Možda su mislili da je optuženi vjerojatno, ili vrlo vjerojatno, to učinio, ali to nisu mogli sa sigurnošću reći. “Nije kriv” ne znači da nije počinio zločin.
U Škotskoj je moguća treća vrsta presude: “nije dokazano”. Porota to može izreći ako ne mogu van razumne sumnje reći da je optuženi kriv, ali su još uvijek dovoljno sigurni da optuženi nije nevin. Ako dokazi nisu dovoljno jaki da pređu visoki prag potreban za “kriv je” presudu i obrana nije uspješno dokazala svoju nevinost, “nije dokazano” je relevantan ishod. Što se tiče pravnih posljedica, “nisu krivi” i “nije dokazano” u osnovi su iste. Optuženik je oslobođen u oba slučaja i nema kaznenu evidenciju. Međutim, presuda “nije dokazano” simbolično je važna jer priznaje štetu učinjenu žrtvi, a istovremeno priznaje da su dokazi nedovoljni za osudu. Ako porota u suđenju za silovanje donese presudu “nije dokazano”, to znači da oni vjeruju tužiteljici, ali potkrepljujući dokazi nisu dovoljno jaki da bi okrivljenika proglasili krivim izvan svake razumne sumnje. To ima dodatnu korist od osporavanja popularnog stava da samo “kriv je” presuda dokazuje stvarnu krivnju. Dok presuda “nije kriv” potkopava vjerodostojnost žrtve u javnosti, a odluka “nije dokazano” ne.
Ne postoji pravna definicija “razumne sumnje”, iako se porotu često upućuje da optuženika proglase “krivim” samo ako su sigurni da je okrivljenik kriv. Definicija iz zbornika radova Krunskog suda I. dio svibanj 2016 glasi: “Tužiteljstvo snosi teret dokazivanja da je optuženi kriv. Standard dokazivanja je u odnosu na kazneni standard: tužiteljstvo dokazuje svoj slučaj ako je porota, nakon što je razmotrila sve dokaze relevantne za optužbu koju razmatra, sigurna da je okrivljeni kriv (…), poroti treba reći da to znači isto što i biti siguran.” Ako definiramo “izvan razumne sumnje” kao “biti sigurni”, što je standard koji se najčešće koristi na britanskim kaznenim sudovima, to ima malo više smisla. Ali što razumna sumnja, ili biti sigurni, može značiti u društvu koje je pristrano i protiv žena? Institucionalni seksizam i nepovjerenje prema ženama iskrivili su naše ideje o ženskom karakteru i pouzdanosti, tako da kad ocjenjujemo takve slučajeve, već počinjemo iz pozicije nepovjerenja. Je li to razumno?
Kada pogledamo kako se stvari postavljajuna građanskim sudovima, koriste se drugačiji pravni pojmovi, a u slučaju se utvrđuje je li optuženik “pogriješio” ili ne. Građanski predmeti obično ne uključuju porote i sudi ih sudac. Kazneni predmeti se ne mogu suditi pred građanskim sudom – građanski se sudovi koriste za rješavanje sporova i šteta između stranaka, dok se u kaznenom sudu optuženom sudi protiv Krune (ili države), a ne žrtve. Ako je netko proglašen krivim na kaznenom sudu, može se žaliti na njega dokle god je u mogućnosti iznijeti nove dokaze koji bacaju sumnju na prvobitnu presudu. Osim toga, bez obzira na presudu donesenu u kaznenim sudovima, još uvijek se može pokrenuti parnica na građanskom sudu zbog štete nanesene drugoj stranci. To se može dogoditi čak i ako je u kaznenom postupku vezanom uz građansku parnicu donesena presuda “nije kriv”. Teret dokazivanja je manji na građanskim sudovima. Dakle, ako je netko nije proglašen krivim na kaznenom sudu, na građanskom sudu se još uvijek može tvrditi da se zločin dogodio i da ga je počinio okrivljenik – ako se to utvrdi na temelju vjerojatnosti. Međutim, građanski sud ne može izricati zatvorske kazne ili mijenjati presude kaznenog suda. On je tu radi rješavanja sporova i plaćanja odštete ili dugovanja. Jednostavno rečeno, to je mjesto gdje idete ako želite nekoga tužiti.
Različite razine dokaza koje zahtijevaju dva sudska sustava dovele su do intrigantnog i relevantnog problema. Stephen Coxen bio je suđen za silovanje u studenom 2015. na škotskom sudu (ovo je važno, sjetite se kako u Škotskoj postoje tri presude). Utvrđeno je da slučaj protiv njega nije dokazan. Ali, tužiteljica ga je tužila za štete i financijske gubitke na građanskom sudu. Znači, nije mu se sudilo za kazneno djelo jer je kazneni sud donio odluku da kazneno djelo nije dokazano, što za posljedicu ima oslobađajuću presudu bez kaznene evidencije. Kao rezultat silovanja, njegova je tužiteljica pretrpjela ozljede koje su zahtijevale operaciju, kronični oblik PTSP-a i depresiju – i njezin zahtjev za naknadu štete bio je utemeljen na tome. Sudac na građanskom sudu izjavio je da je dokaz tužiteljice “osnovan, utemeljen i uvjerljiv” te je na temelju dostupnih informacija presudio da je Coxen silovao ženu i dosudio naknadu štete. Ta šteta, u ukupnom iznosu od 80.000 funti, uglavnom će ići za plaćanje pravnih troškova žrtve, ali ona je i dalje zadovoljna ishodom. “Bio je to dug put do ove pravde i razočaravajuće je to što je građanski postupak uslijedio nakon kaznenog postupka, ali očito mi je jako laknulo što je sada netko saslušao i priznao da su djela Stephena Coxena pogrešna i nezakonita”.
Kazneni sudovi često iznevjere žrtve silovanja, a nažalost, razlog je i način na koji su ustrojeni. Kazneni sudovi griješe jer su na strani opreza u korist optuženika. Međutim, silovanje je osobito teško dokazati, više od drugih zločina, što negativno utječe na žrtve. Osim spoznaje da je pravda malo vjerojatna, žrtve silovanja ne prijavljuju i zbog stigme i mitova oko silovanja i zlostavljanja žrtava od strane pravnog sustava. Ali ako žrtve odluče podići tužbu na građanskim sudovima, moramo razmotriti zašto se to događa i što bismo trebali učiniti u vezi s tim.
Znamo da je “osnovana sumnja” i “biti sigurni” u krivnju u kaznenom sudu najviši standard dokazivanja potreban u bilo kojem postupku, iako ne postoji formalna definicija ovog standarda. U nekim slučajevima porota je zatražila od suca da pojasni što to zapravo znači, a sve što se može reći je samo ponavljanje izvorne fraze. U slučaju protiv Vicky Pryce, porota je zatražila da sudac odredi što se podrazumijeva pod “razumnom sumnjom”. Njegov je odgovor bio: “Razumna sumnja je sumnja koja je razumna. To su obične engleske riječi koje mi zakon ne dopušta da vam pojasnim “. Čini se da bi leksikograf bio bolja pomoć od suca – ali to nije njegova krivnja. “Razumna sumnja” je stoljećima prihvaćena kao standard, na temelju onoga što obično nazivamo u običnom govoru. Ona je donedavno ostala neupitna, možda zbog promjene kulturnog znanja o čimbenicima koji bi mogli dovesti do propitivanja vlastitog osjećaja sumnje (kao, na primjer, spoznaja da pravda nije zadovoljena u 94% svih silovanja). Ideja da mi zapravo ne znamo što je razumna sumnja i kako se uspoređuje s ravnotežom vjerojatnosti, uzrokuje problem porotnicima. Za neke ljude, ova dva pojma mogu značiti istu stvar, ili ih u različitim okolnostima možemo definirati drugačije od toga kako bismo ih vidjeli u drugoj situaciji. No, postoji mogućnost, zapravo, vjerojatnost da su porotnici oslobodili optuženike u čiju su krivnju bili uvjereni, zbog nedostatka jasnoće o tome koje su sumnje razumne. To se istaknulo u nedavnom izvještavanju o optužbama protiv nekoliko istaknutih muškaraca. Propitivanje o namjerama žrtve tijekom iznošenja optužbi dominira raspravom, ali je li razumno razmišljati na taj način? Postoje brojni primjeri tužiteljica koje pokretanjem postupka uništavaju svoje živote, dok optuženi trpi malo više od trenutnog zastoja u svojoj karijeri. Izljevi potpore ionako visokopozicioniranim muškarcima bio je nevjerojatan i temelji se na uvjerenju da žene rutinski lažu o silovanju – vjerovanju koje nema nikakvih osnova.
Kao društvo preispitujemo jesu li naše sumnje i uvjerenja o silovanju i žrtvama silovanja razumne. Sve dok žene nisu počele masovno govoriti, nije bilo sumnje u te kulturne pretpostavke. Prije nego što su žene masovno progovorile, nitko nije moćne ljude pozivao na odgovornost.
Vrlo je vjerojatno da će sve više slučajeva silovanja završiti na građanskim sudovima, i to ne samo u Škotskoj. Do sada je bila nekolicina slučajeva, ali čini se da građanski sud pruža više sredstva za zadovoljenje pravde od uobičajenih mogućnosti. Međutim, suđenja za silovanje ne uspijevaju iz više razloga, s pogreškama i nedostacima sve od početnog izvješća pa do presude. Presuda “nije dokazano” koja se može dobiti na škotskim sudovima donekle potvrđuje tvrdnju žrtve kada nema dovoljno dokaza da bi se zadovoljio potreban standard za osudu. Za žrtvu, i za promatrače, to je dokaz da im se vjeruje. Za okrivljenika je ishod isti kao da je izrečena presuda “nije kriv”. Nema razlike u posljedicama. Budući da većina suđenja za silovanje ovisi o pitanju pristanka, iznimno je teško prikupiti dokaze koji to mogu dokazati.
Može se dokazati da se spolni odnos dogodio; to se rijetko osporava. Ali, čini se da nismo pronašli način da utvrdimo pristanak ili nedostatak istog. Možda nikada nećemo moći. Vraćamo se na pouzdanost svjedočenja žrtve – vjerujemo li im na razini vjerojatnosti ili vjerujemo u njih izvan svake razumne sumnje? Naravno, to se razlikuje od slučaja do slučaja, ali moramo priznati pogrešne pretpostavke koje su nas navele na nepravednu opreznost pri ispitivanju tvrdnji o silovanju. Umjesto da tražimo razloge za diskreditiranje tužiteljice, možda bismo trebali preispitati vlastita uvjerenja o počiniteljima i žrtvama i pitati jesu li naše sumnje razumne ili ne.
Osim toga, trebali bismo razmotriti jesmo li razumni u pretpostavci da postoje strašne posljedice optužbi za silovanje. Količina medijskog prostora koja je dana onima koji tvrde da se brinu zbog lažnih prijava i presuda nerazmjerna je stvarnom broju nezakonitih osuda i izvještavanju posvećenom zabrinutosti zbog nezakonitih osuda za druge zločine. Iako naglašavamo važnost razumne sumnje u sudnici, dobro bi bilo razmotriti jesu li naše osobne sumnje razumne. Jer, ako te sumnje ovise o osobnom uvjerenju o muškarcima i ženama, silovateljima i silovanima, moramo se dosta preispitati.
Prevela i prilagodila Jana Kujundžić
