How to Have Sex je debitantski dugometražni film redateljice Molly Manning Walker koji je u posljednjih godinu dana potaknuo i oživio rasprave o pristanku i njegovim kompleksnostima. Dobitnik Un Certain Regard nagrade u Cannesu, film je uglavnom kod publike proizvodio dvojne reakcije – ili one poistovjećivanja ili potpunog promašenja poante.
Naziv How to Have Sex/ Kako se poseksati nagoviješta potpuno drugačiji film, na tragu tinejdžerskih komedija iz ranih 2000-tih s elementima eterične izmještenosti hit serije Euphoria i mračne eratičnosti kultne serije Skins. U intervjuu za Sight and Sound, redateljica Manning Walker razjašnjava da se naslov odnosi na ideju da se trebamo seksati na određen način. Ideju koja je sveprisutna u heteronormativnoj kulturi i perpetuirana kroz pritisak okruženja, potencijalnih partnera_ica, što se odražava i na očekivanja kako treba izgledati prvi seks. Umjesto još jednog filma o mitologiji tinejdžerskog iskustva čiji je ključni simbol britanski i američki koncept Proljetnih praznika (Spring break) kao mjesto apsolutne slobode i samoaktualizacije kroz neobuzdano partijanje, Manning Walker je ponudila realističan prikaz dinamike djevojačkih prijateljstava te uloge vršnjačkog pritiska i izostanka komunalne brige u normalizaciji loših seksualnih iskustava pa i banalizaciji seksualnog napada.
Prvi put
Film prati tri šesnaestogodišnjakinje, Em, Skye i Taru kroz formativno iskustvo proljetnih praznika u Malii na Kreti. Očekivanja su od samog početka postavljena visoko. To će biti najbolji odmor ikad! Uz to, na Tari je i dodatan pritisak očekivanja da se u Malii po prvi put poseksa. Sukladno narativima tinejdžerskih komedija, svaka od djevojaka inicijalno je predstavljena kroz jednu određujuću karakteristiku. Em je pametna, Skye je zabavna, a Tara seksualno neiskusna. Dihotomija seksualnog iskustva i neiskustva postavlja se kao jedno od mjerila (ne)pripadnosti grupi. Skye koristi svaku priliku da podbode Taru jer je još djevica, ujedno joj pripisujući čudnost, preosjetljivost, zahtjevnost i naravno, nerazumijevanje humora. Tarin odnos prema vlastitom seksualnom neiskustvu je ambivalentan. S jedne strane „želi to obaviti“ i prepustiti se idealiziranoj verziji divljeg i neopterećenog odmora. S druge strane je zatečena i preplavljena intuitivno naslućenom kontradiktornošću i rizicima neobveznog seksa.
Prvi se dio filma fokusira na magične trenutke partijanja, povezanost između djevojaka i onaj osjećaj apsolutnog potencijala. Euforično dezorijentirajuće scene plesa u klubovima i ispijanja gigantskih koktela isprepliću se s dirljivim trenucima prijateljskih glupiranja i dijeljenja nada i strahova. Kada djevojke upoznaju društvo iz susjedne sobe s kojim kreću partijati, Tara se nađe razapeta između pažnje slatkog i šašavog Badgera i njegova samozatajnog i ustrajnog prijatelja Paddya. Tara i Badger otpočetka razviju kemiju. No između mamurluka, jurenja na idući party, Skyeinog inzistiranja da Tara može bolje i Paddyevog (zasad) suptilnog vrebanja Tare, ta se ljubavna priča neće dogoditi. Tarino prvo seksualno iskustvo odvit će se kad se na jednom od partya odvoji od grupe, s Paddyem koji otpočetka računa s time da će je trebati nagovarati.
Privid beznačajnosti
U drugom dijelu filma, saznajemo što se dogodilo kroz Tarine flashbackove dok disocirano pleše u klubu i tumara opustošenim ulicama na povratku u hotel sljedećeg dana. Tara je dala pristanak nakon što je nekoliko puta rekla „ne“ na manje, ali značajne prijestupe koji su se dogodili unatoč njenu protestiranju. Kad ju je drugi put napao u hotelskoj sobi zadnjeg dana odmora, Paddy nije ni formalno tražio pristanak. Ženski je pogled ključan u tretmanu ovih scena: umjesto prikaza samog čina, Manning Walker se fokusira na Tarino lice i pojedine geste da bi prenijela težinu i potresnost događaja. Mia McKenna-Bruce u ulozi Tare nevjerojatnom glumačkom ekspresivnošću dosljedno prenosi osjećaje bola, neugode, alijenacije i naknadnu disocijaciju nužnu za samoodržanje, povremeno razbijenu bljeskovima prisjećanja.
Tara je primorana održavati privid normalnosti, kao i privid da su ta iskustva bila beznačajna, ali željena. Nakon što se jedina s ostalima nije vratila iz izlaska, prvo što je Em i Skye pitaju je je li se napokon poseksala i je li bilo dobro. Pritom potpuno previđaju njenu povučenost i rezerviranost. Ili ih pak zamjenjuju za sramežljivost. Jasno je koji su odgovori poželjni. Pronaći riječi za to što se zaista dogodilo u takvom bi kontekstu značilo ne samo preuranjeno suočavanje s doživljenom traumom već i rizik potencijalne defleksije i optužbi (barem od strane Skye) za preosjetljivost. Ali i rušenje cijele koncepcije na kojoj ideja nezaboravnih praznika počiva.
Žene jednostavno moraju znati bolje
Dio kritike primijetio je nesrazmjer između plastičnosti pojedinih likova (Skye, Paddy) i nijansiranosti drugih (Tara, Badger). Posebno upada u oči jednodimenzionalnost Skye koju primarno definiraju preokupacija seksom i ljubomora na Taru, izvedene s jednakom mješavinom urgentnosti i očaja upakiranih u usiljenu opuštenost. No prije nego oštro osudimo Skye zbog internalizirane mizoginije i perpetuiranja najgorih mitova hookup kulture, važno je uočiti i da su Paddyeve preokupacije seksom i partijanjem uzete zdravo za gotovo. Kao gledatelji_ce, od Paddya ni ne očekujemo više iako nas njegovi postupci uznemiruju, potresaju i ljute.
Ako se uzme da Skye i Paddy funkcioniraju kao odraz uspješne prilagodbe na brutalne uvjete heteronormativne hiperfokusiranosti na neobvezni seks kao marker zrelosti, zabave pa i emancipacije bez obzira na kontekstualne i materijalne uvjete njegove realizacije, zapravo ukazuju i na više od toga. I dalje je prisutno očekivanje da kao žene jednostavno znamo bolje i budemo bolje. Unatoč konstantnom nedostatku podrške, edukacije i razgovora o seksualnom zdravlju.
Djevojke poput Skye postoje baš kao i dečki poput Paddya. Imaju svoju ulogu u proizvodnji pritisaka povezanih s rodnim normama i seksom. Ipak, između Skye i Paddya je jedna ključna razlika, motivirana različitim patrijarhalnim standardima. Signaliziranje konstantne seksualne dostupnosti za Skye je obrambeni mehanizam. Način držanja ranjivosti podalje i nošenja s nemogućim zahtjevima i opasnostima hookup kulture. Paddyeva manipulativna nasrtljivost odraz je njegova osjećaja polaganja prava na ženska tijela i rezultat patrijarhalnih obrazaca u kojima se muška želja validira i prioritizira.
Toksična heteroseksualna maskulinost
Lik Badgera služi kao ogledni primjer onoga što patrijarhat radi muškarcima koji se nešto očitije ne uklapaju u nedostižan ideal (toksične) heteroseksualne maskulinosti. Otvoren, budalast i topao, Badger odudara od prototipa naizgled neopterećenog fuckboi maskuliniteta koji utjelovljuje Paddy. Kako Katherine Angel ističe u knjizi Tomorrow Sex Will Be Good Again, heteroseksualna maskulinost se uvelike asertira kroz demonstraciju seksualne moći, odnosno, sveprisutne seksualne želje i sposobnost lakog dolaska do seksa, „osvajanje“ žena. Muškarci koji ne ispunjavaju očekivanja mete su nasilja i srama. Stoga ne čudi da se Paddyeva ustrajna potreba za dominacijom koja konstantno zaoštrava rubove socijalnih interakcija manifestira podbadanjima maskiranim u humor na račun Badgerove sposobnosti da spava s Tarom.
U tom je smislu odnos Paddya i Badgera podudaran onom Tare i Skye. Za razliku od Tare, Badger se čini nesvjestan da ne htijući sudjeluje u natjecanju. Barem dok mu Paddy podrugljivim komentarima i hintovima ne da do znanja da se seksao s Tarom. Potrebno je naglasiti da je samo iz Paddyeve perspektive to bio seks.
Uz Em, Badger prvi povezuje da nešto nije u redu kada Tare jutro poslije nema u hotelu. Pokazat će i najviše brige kada se napokon vrati, prateći je doma s White Partya i šaleći se s njom dok ne zaspi. Badger će biti pored Tare i jutro nakon još jednog Paddyeva napada, ali će tek mlako i oklijevajuće adresirati situaciju komentarom da je Paddy „noćna mora od lika“ te da žive u istoj ulici. Badger nema alate ni hrabrosti da se suprotstavi Paddyu pa nastoji ublažiti posljedice njegovih činova umjesto da pokuša djelovati na uzrok. Iako je njegova briga za Taru iskrena i motivirana osjećajima, ujedno služi ublažavanju krivnje koju ne zna imenovati. Manning Walker Badgerovu poziciju kroz film portretira donekle empatično, no Badgerova se privilegija u odnosu na Taru konkretno očituje u činjenici da Badger može odabrati priznati da naslućuje što se dogodilo tek između redaka.
Trebala je nešto reći
Komentar da je trebala nešto reći, koji Em upućuje Tari kada joj na povratku kući napokon natukne što se dogodilo također je vjerojatno rezonirao s dijelom publike. Poznat nam je i kao ustaljena reakcija u diskursu o pristanku. Iako takav komentar kada ga izgovara šesnaestogodišnja djevojka ponajviše odražava sistemski proizvedenu nesposobnost nošenja sa seksualnom traumom pa i krajnje nespretno shvaćanje vlastitog propusta, on ujedno upućuje na činjenicu da je odgovornost za sprečavanje lošeg seksa i seksualnog napada usko vezana uz sposobnost žena da neustrašivo komuniciraju što žele, efektivno privatizirajući seksualno nasilje kao pitanje individualne asertivnosti. Opisujući confidence feminism, Katherine Angel ističe da inzistiranje na snazi i neranjivosti ne samo da definira nesigurnost ili strah kao osobni neuspjeh i nešto sramotno, već i previđa činjenicu da su žene često kažnjavane upravo za ponašanja koja moraju demonstrirati ne bi li bile poimane kao dobre feministice i sigurne od nasilja.
Pristanak može biti izmanipuliran
How To Have Sex također pokazuje da unatoč neupitnoj nužnosti kontinuiranog pristanka, pristanak jednako tako može biti izmanipuliran. Kako film u konačnici poentira, umjesto stavljanja fokusa na osobnu odgovornost, važno je osvijestiti sistemski i materijalno uvjetovane kontekste i dinamike zbog kojih ponekad ne možemo govoriti i razvijati okruženja u kojima su ranjivost i podrška ne samo mogući već i nužni. To uključuje i razumijevanje seksa kao relacionalne dinamike a ne nečeg što se daje ili uzima. To prepoznaje i Em kada na samom kraju filma uhvati Tarinu ruku i kaže joj da će to proći zajedno. Upravo u potencijalu da promijeni i produbi percepciju gledatelja_ica očitava se važnost filma How To Have Sex.
*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).
