Koja je uloga žena u društvu? Provokativno pitanje. Prilično je izvjesno da ćete na ovo reagirati pomalo defenzivno. Možda ćete pomisliti na žene radnom mjestu, “stakleni strop”, rodni jaz u plaćama, #MeToo ili na mnoge druge prepreke ravnopravnosti. No, danas je ovo pitanje iznimno ozbiljno.
Postoji razlog zašto je distopijski roman Margaret Atwood “Sluškinjina priča” smješten u društvo u kojemu politička diktatura iskorištava fertilnost žena kao oružje. U tom društvu, Gileadu, slobode koje su žene teško izborile u posljednjem stoljeću posve su se izokrenule. Ženama su oduzeta njihova prava i žive u službi patrijarhalnog društva u kojemu je njihova produktivnost mjerena sposobnošću da rode djecu. Ovo je zastrašujuće jer ne osjećamo kao nešto nerealno, već kao nešto što bi se doista moglo dogoditi.
Upravo sada, diljem svijeta – pitanje o ulozi žena u društvu definiraju populistički desničarski političari.
Natalizam (ili pronatalizam) je politička ideologija koja promovira reprodukciju ljudskog života ili, možda točnije, vidi primarnu ulogu žena kao rađateljica kako bi se povećalo domicilno stanovništvo.
Prosječan broj novorođene djece u Europi je pao, što znači da se neke zemlje bore s održavanjem svojeg stanovništva bez imigracije. Ovaj problem je stavljen i na dnevni red strategije Vijeća Europe za narednih pet godina; u nekim državama se događa uspostavljanje politika koje su kreirane tako da nagrađuju fertilnost i potiču rađanje djece.
Prema statističkoj agenciji EU-a – Eurostatu – broj stanovnika je značajno pao u 10 od 28 država članica uključujući Hrvatsku, Latviju, Bugarsku i Rumunjsku. Hrvatski premijer Andrej Plenković je izjavio da ovaj pad predstavlja “egzistencijalni” rizik.
Prošle godine je premijer Mađarske Victor Orbán uveo nekoliko pronatalitetnih politika. One uključuju stambene olakšice za samohrane majke, 21 000 novih vrtića i državno subvencioniranje kupnje obiteljskih automobila. Također, uveo je doživotno oslobađanje od poreza na plaću za žene koje imaju više od četvero djece.
Naoko, ove politike zvuče gotovo feministički. Nema sumnje da su samohrane majke posebno ugrožene cijenama stanovanja, kao i da trebamo besplatan univerzalni sustav brige o djeci, no politike koje djeluju prijateljski za žene mogu skrivati nešto daleko ozbiljnije.
Stopa novorođenih opada u Europi vjerojatno i zato što je šira dostupnost kontracepcijskih sredstava ženama donijela reproduktivnu autonomiju, no briga za opadanje populacije brzo se pretvara u raspravu o smanjivanju/ukidanju ženskih prava.
Mađarska možda nagrađuje žene za rađanje, ali je istovremeno ograničila dostupnost pobačaja i ženama otežala mogućnost legalnog pobačaja. Prošle godine je Orbán ugostio konferenciju na kojoj je dao prostor aktivistima protiv pobačaja.
Osim toga, Orbán je imao eksplicitno anti-imigracijske izjave, rekavši da ne želi bilo kakvu djecu – on želi mađarsku djecu. U objavi o novoj pronatalitetnoj politici upućenoj naciji rekao je: “Sve je manje i manje djece rođene u Europi. Za Zapad, odgovor (na ovaj izazov) je imigracija – svako izgubljeno dijete treba nadomjestiti novim i brojke će biti u redu… Mađarski narod misli drugačije. Mi ne trebamo brojke. Mi trebamo mađarsku djecu… Imigracija je za nas predaja”.
Nije pretjerano usporediti ovu retoriku i anti-imigrantski mentalitet s drugim istaknutim nacionalističkim populističkim političarom – Donaldom Trumpom.
Mađarska sveučilišna profesorica Anikó Gregor, koja je trenutno zaposlena kao istraživačica na berlinskom Freie Universität, a prije toga je radila na istraživanju populizma na Sveučilištu Eötvös Loránd u Budimpešti, objavljuje radove o privlačnosti populizma mladim ljudima.
Anikó smatra da je prejednostavno vidjeti preporod pronatalizma kao napad na postignuti progres. Kaže da trebamo vidjeti zašto progresivni, ljevičarski argumenti gube bitku. “Orbán je dobro shvatio da su problemi neoliberalnog restrukturiranja u prva dva desetljeća demokracije ostavili stotine tisuća ljudi na cjedilu s njihovim frustracijama i bijesom, a među njima je mnogo žena”, objasnila je. Posljedica je da politike orijentirane na obitelj “nude bar nešto”.
“Orbán je u središte stavio obitelj i obiteljske politike kako bi mogao koristiti fragmentiranost društva u kojemu je obitelj jedina sigurnosna mreža koju ljudi imaju, država blagostanja sada je potpuno uništena i ljudi su spremni glasati za nekoga tko im govori “Ojačat ćemo vašu sigurnosnu mrežu”, dodaje Anikó.
Od pobjeda Donalda Trumpa u SAD-u do Jaira Bolsonara u Brazilu, od nacionalističke Alternative za Njemačku (AfD) do Brexita ovdje u Britaniji, diljem Zapada zasigurno vidimo izniman zaokret u desnom smjeru. U međuvremenu, podrška progresivnim, socijalno- demokratskim strankama slabi, a populistički pokreti su sve popularniji.
Anikó ovo dijelom pripisuje mjerama štednje s kojom su se mnoge zemlje suočile nakon financijske krize 2008. godine. U Mađarskoj je, kaže, “koalicijska vlada liberala i socijalista (od 2006. do 2010.) bila na vlasti kada je posljednji val ekonomske krize pogodio zemlju. Kao odgovor na krizu, vlada je uvela prilično oštre mjere štednje umjesto da osigura različite servise države blagostanja (welfare state). Politike štednje smanjile su javna (državna) izdvajanja za obrazovanje, zdravstvenu skrb, socijalnu skrb i javni sektor. Nekoliko vrsta socijalnih naknada i povlastica je zamrznuto, uključujući i obiteljske i roditeljske naknade.
Budući da su u mnogo većem omjeru u javnom sektoru zaposlene žene, te da su žene te koje uglavnom koriste socijalne usluge, ove su politike, koje je velikim dijelom uvela (barem nominalno) socijalistička vlada, negativno utjecale na živote žena u Mađarskoj. Vrlo sličan paket mjera štednje bio je uveden 1995., ubrzo nakon promjene režima, također pod palicom vlade socijalističke stranke, i opet u koaliciji s liberalima. Ova dva slučaja su bila više nego dovoljno da socijalisti izgube kredibilitet koji otada nije obnovljen”.
Anikó smatra da Mađarska sigurno nije iznimka, da se radi o “globalnom fenomenu”, te da je ljevica propustila ljudima osigurati alternativnu viziju kako bi svijet mogao izgledati.
“Nejednakosti se više problematiziraju u okviru kulturalnih opozicija i opresije”, objašnjava, “dok su materijalni aspekti društvenih nejednakosti skriveniji. Glasačice i glasači od političara slušaju o važnosti ljudskog dostojanstva manjina u društvu (nažalost, uglavnom samo kroz govore), a manje govore o ljudskom dostojanstvu vezano uz konstantne ugovore na određeno ili onih koji primaju minimalnu plaću za rad u tri smjene, među njima je mnogo žena, mnoge od njih su samohrane majke”.
S obzirom da je Laburistička stranka nedavno u Britaniji doživjela najgori poraz od 1935., ovo stvara veliku nelagodu. Prošlogodišnji izvještaj OECD-a pokazuje da to ne osjećaju samo oni s niskim primanjima, već i ljudi koje se smatra “srednjom klasom” koji teško žive s plaćama koje ne rastu i osjećaju se “napuštenima”.
Anikó kaže: “Političari poput Orbána, Putina, Erdogana, Bolsonara, Trumpa, stranke poput njemačkog AfD-a i slučajevi poput Brexita – sve su to simptomi iste krize. Ta kriza, smatra, razvila se posljednjih 50 godina slobodnog tržišta i globalizacije, što je “prouzročilo štetu dok je značajno opala politička reprezentacija ovih problema”.
Ako ljevica ne uspijeva pobijediti sa socijaldemokratskim idejama, jasno je da nam je potrebno potpuno preispitivanje. Dok imamo političku snagu koja može proturječiti lijevim argumentima, prosvjednici protiv pobačaja i pronatalizam neće samo nestati. Oni koji se osjećaju iznevjerenima i napuštenima traže utočište u nacionalizmu i protekcionizmu, a tužna je istina da će žene u svakom slučaju biti teško pogođene.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
