Prošlotjedni incident prilikom kojeg je čakovečki nastavnik Franjo Dragičević odgurivanjem reagirao na dugotrajno neprihvatljivo ponašanje dvojice učenika na društvenim je mrežama pokrenuo lavinu svjedočanstava nastavnika/ca s oznakom #ijasamfranjo. Uglavnom anonimno, a neki/e i svojim imenom i prezimenom, svjedoče o nasilju koje doživljavaju na radnim mjestima, a počinili/e su ga učenici/e. Prikupljena iskustva upućuju na zaključak da je nasilje u školama sveprisutno i pojavljuje se u raznim oblicima iako do javnosti dolaze samo pojedinačni i drastični slučajevi. Iz njih proizlazi zaključak da obrazovni sustav na različitim razinama – od svakodnevnih praksi u pojedinim školama pa sve do obrazovne legislative – na nasilje neadekvatno odgovara pa ono prolazi potiho i nastavnici/e se s njim nose sami, zbog čega se s njima solidarizirala i javnost. Do ovoga trenutka fotoalbum svjedočanstava s profila na Facebooku samo jednoga nastavnika podijeljen je gotovo 11.500 puta. Osnaženi solidarnošću, radnici/e iznose svoja iskustva s ciljem stvaranja sigurnijeg i učinkovitijeg odgojno-obrazovnog sustava.{slika}
Učenik 8. razreda kasni na nastavu. Zapisan je da kasni i kaže: “Ma popuši mi kurac”.{slika}
Na moju molbu učenicima 2. razreda SŠ da sjednu jedan od učenika viče: “Je, hoću te je***!”
Učenik je kopirao moju zabilješku o njemu iz e-dnevnika, na to napisao “napuši se kurca kozo nedojebana” i nacrtao znak pištolja. To je dijelio okolo. Ja sam tad bila dva mjeseca trudna.
Albumi fotografija na društvenim mrežama i na stranici udruge Nastavnici.org uključuju i pozamašnu količinu seksističkih izjava, prijetnji i radnji mahom na štetu nastavnica. Ironije li, upravo je riječ o školskim primjerima rodno uvjetovanoga nasilja i seksualnoga uznemiravanja.
Učenik osmog razreda se svaki dan penjao na stol, skidao hlače i vikao: “Hoćeš da ga izvadim? Da vidiš šta je piton?”{slika}
Učenik 2. razreda srednje dolazi do mog stola ostaviti svoj mobitel (nakon što sam ga više puta opomenula za mob), stavlja ga na stol – pritom mi pokazujući sliku svog spolovila na istom tom mobitelu – uz riječi: “Jeste li ikada vidjeli ovakvo što?” i podrugljiv osmijeh na licu.
Zbog priprema za stručni ispit nisam bila tjedan dana na nastavi. Kad sam se vratila, učenik (3. razr. gimnazije) upitao me kako je bilo na medenom mjesecu i je li bilo glasno.{slika}
Obrazac je poznat. Vulgarni izrazi, seksualne aluzije, geste i radnje, zviždanje i dobacivanje, komentari i pitanja o seksualnom životu čestu su neprepoznati oblici rodno uvjetovanoga nasilja i gotovo nikad ih se ne sankcionira. Ako se usude reagirati i tražiti zaštitu, nastavnice su optužene da su same odgovorne za nasilje, u pitanje se dovode njihove osobne i profesionalne kompetencije, tako da češće odustaju od prijave bojeći se daljnje viktimizacije od strane kolega/ica, uprave škole i institucija. Odgovornost se prebacuje na nastavnicu. Možda je mlada, možda je izazovno odjevena, nema autoritet, ne zna disciplinirati učenike (kako kao nastavnica obožavam ovaj izraz!), učenici su u pubertetu, divljaju im hormoni.{slika}
Zadnjeg dana škole osmaši su mi u punom autobusu puštali i pjevali cajke naglašavajući tekst “Skini se droljo, svuci tu haljinu”. Nitko nije dobio pedagošku mjeru jer se sve dogodilo izvan škole.
Učenik je jednu nogu stavio na moju, a drugu na susjedni stol te se počeo dirati. SRS nije ništa napravila po tom pitanju.
Učenik je naglas komentirao da ga zanima ako sam i dolje crvene boje. Ravnatelju je to bilo smiješno.{slika}
Ovdje izdvojene izjave nastavnica iz hrvatskih osnovnih i srednjih škola ukazuju na pojavu i raširenost rodno utemeljenog nasilja i seksualnog uznemiravanja. Okruženje i okolnosti u kojima nastavnice rade ujedno su okruženje i okolnosti u kojima učenici/e uče. Nasilje ostavlja negativan trag i na pojedince/ke i na školsko ozračje, pogađa i učenike/ce. Nasilje u školi, naravno, nije izolirano od širega društvenog konteksta.{slika}
Posljednjih godina lomila su se koplja oko uvođenja teme rodne ravnopravnosti u obrazovni sustav kurikulima Zdravstvenoga odgoja, Građanskoga odgoja i obrazovanja, kurikularnom reformom, što pokazuje da se obrazovanje doživljava kao važno polje oblikovanja društvenih znanja o rodu, rodnoj ravnopravnosti i nasilju. Kako obrazovanje ima transformativni potencijal za pojedinca/ku i za društvo u cjelini svjedoče brojne osobne priče i one iz povijesti feminističke borbe. Obrazovanje jest značajan čimbenik promjene društvenog položaja žena i ostvarivanja rodne ravnopravnosti, stoga škole moraju biti mjesta u kojima se nasilje iskorjenjuje, a ne reproducira.
Žene čine većinu zaposlenih u obrazovanju. Prema podacima koje je Državni zavod za statistiku objavio za školsku godinu 2015./2016., tri su četvrtine od ukupnoga broja zaposlenih u obrazovanju žene. U osnovnim školama 81.8 je posto učiteljica, a u srednjim je školama 67.1 posto nastavnica. Odgojno-obrazovni rad u feminističkoj je teoriji često prikazivan kao produžetak neplaćenoga i podcijenjenoga skrbnog rada u obitelji, a pritom se odnosi u obrazovanju sagledavaju kao reprodukcija hijerarhije moći koja postoji u širem društvenom okruženju. Podaci koji su izneseni tijekom nedavnih pregovora između sindikata javnih službi i Vlade o osnovici plaće pokazuju da su radnici/e u prosvjeti potplaćeni u odnosu na ostale djelatnosti, osobito uzevši u obzir njihovu visoku razinu obrazovanja. Nekada izrazito cijenjena, uplivom velikog broja žena profesija učitelja uvelike je izgubila na društvenom ugledu. Profesija oblikuje društveni identitet čovjeka koji je, u slučaju učiteljskog poziva, opterećen rodnim stereotipima. Školi pripada puno šira društvena i kulturna uloga od pukog prosvjetnog djelovanja, ona daje kulturni legitimitet i identitet. Ako je učiteljski poziv javno legitimiran kao ženski, škola zapravo (re)producira rodne nejednakosti povezane s reprodukcijom tradicionalnih vrijednosnih sustava i segregacijom zanimanja (Renata Jukić, “Ženska pedagogija” i feminizacija nastavničke struke kao čimbenici skrivenog kurikula, 2013). U ovim činjenicama treba potražiti i dio uzroka za rodno uvjetovano nasilje koje žene doživljavaju kao radnice u školstvu, ne zanemarujući pritom sustavnu degradaciju nastavničke profesije ni brojne promašaje u obrazovnoj i rodnoj politici.{slika}
Zakonski okviri za suzbijanje rodnoga uvjetovanog nasilja i seksualnog uznemiravanja u radnom okruženju i obrazovanju postoje, ali očito su neučinkoviti. Nezaštićenost radnika/ca u obrazovanju posljedica je zanemarivanja obrazovanja i niza loših mjera kojima ga se nastojalo promijeniti. Uvjete rada odgojno-obrazovnih radnica potrebno je poboljšati ne samo povećanjem materijalnih primanja nego i promicanjem rodne ravnopravnosti – od roda kao teme do primjene feminističke pedagogije te sustavne edukacije i osnaživanja svih sudionika/ca odgoja i obrazovanja.{slika}
Iz akcije #ijasamfranjo proizašao je prosvjed koji organiziraju dvije grupe prosvjetnih radnika/ca na Facebooku, Nastavnici.org i Školska zbornica. Među osobama koje će u subotu 15. 12. u Zagrebu prosvjedovati za sigurnu školu, protiv nasilja i za dostojanstvo svih koji sudjeluju u odgoju i obrazovanju prevladavat će žene – nastavnice, majke, sestre, kolegice, prijateljice, građanke.
