Ritam je zarazan, mnoštvo žena diži stisnute pesnice i pomiče stopala. Njihovi glasovi se podižu dok pjevaju stih: “To nije moja greška, niti gdje sam bila i što sam obukla!” Mnoge žene će razumjeti, samo iz ovog stiha, da se radi o silovanju. Zbog intuitivnog zajedničkog razumijevanja i iskustva, ova pjesma i ples proširili su se diljem svijeta. Od studenoga prošle godine “Un Violador en Tu Camino/El Violador eres Tu” pjeva se posvuda – od Francuske i Meksika do Kenije i Indije – kao protest protiv sistemskog korištenja seksualnog nasilja u podčinjavanju žena. Nedavno je pjesma izvedena ispred sudnice u New Yorku za vrijeme suđenja Harveyu Weinsteinu za silovanje.
Poput ružičastih pussy hats ili grimiznih plašteva u stilu “Sluškinjine priče” koje su prihvaćene na brojnim feminističkim prosvjedima, ovu protestnu pjesmu je lako kopirati i dijeliti na društvenim mrežama. No, njezina stvarna snaga je u osjećajima koje prenosi, a ne u tome kako izgleda.
“Nakon izvedbe je bilo suza”, kaže Zakiyah Ansari, direktorica organizacije US education charity koja je izvela pjesmu ispred sudnice s Weinsteinom te ispred Trumpovog tornja. “Mogli biste pomisliti da se radi o podsjećanju na prošlo iskustvo, no u tom trenutku je postojala velika energija. Snažno je i uzbudljivo, poput trenutka istovremene tuge i olakšanja.”
Ansari kaže da postoji nešto posebno katarzično u usklađenom pokretu i koreografiji – u zagrljajima na kraju, ali je silno važan i ključan osuđujući stih: “Silovatelj si ti!” Taj stih žene glasno izvikuju pokazujući prema zgradi parlamenta ili suda. Ili, kao kod Trumpovog tornja, prema bivšoj kući samog predsjednika optuženog za mnogostruke seksualne napade.
Poruka je pjesme da se silovanje ne događa u političkom vakuumu; da je čvrsto povezano s patrijarhalnim strukturama moći kao sredstvo podčinjavanja žena. Naslov (“The rapist in your path”) ironizira stari slogan koji opisuje policiju kao “prijatelja” (“the friend in your path”), a stihovi opisuju sistemsku upotrebu seksualnog i drugog nasilja koje vrši čileanska policija. Čak i plesni koraci pričaju: izvođačice čučnu tri puta, što predstavlja degradirajući položaj uhapšenih žena prisiljenih da prepuste svoja tijela dok ih policija pretražuje često potpuno gole.
Ovo je više ulično kazalište nego tradicionalan politički protest, i u tome je poanta, kaže Paula Soto iz britanskog Assemblea Chilena u Londonu -čileanske solidarne organizacije koja je zajedno s venecuelanskim, brazilskim i kolumbijskim grupama prošlog mjeseca izvela performans u blizini Tower Bridgea.
Južnoamerikankama, objašnjava Soto, britanski politički marševi djeluju zbunjujuće dosadno – “ljudi samo hodaju, i hodaju vrlo sporo” – dok su u Čileu prosvjedi više performansi. “Ima mnogo muzike i općenito puno pjesme i pokreta. A ti pokreti su uvijek simbolični – kada viče da nešto treba pasti, žena će to pokazati tijelom.”
Ako ples i jeste namjerno atraktivan, stihovi su iznimno ozbiljni. Pjesma optužuje suce, policiju i političare kao počinitelje ili one koji nisu spriječili silovanje. A u nekim zemljama izvođenje ove pjesme je opasno. U Indiji su se izvođačice suočile s policijom naoružanom vodenim topovima. Zastupnice u turskom parlamentu su otpjevale pjesmu nakon što je policija zaustavila izvođenje na ulici.
#MeToo pokret protiv seksualnog nasilja ponekad je kritiziran da se obraća uglavnom bijelim zapadnim ženama koje žive relativno privilegirane živote, ali ovaj pokret dolazi iz mjesta koje nije baš bogato. Phoebe Martin, studentica na UCL Institute of the Americas prvi put se susrela s pjesmom prošle godine dok je živjela u Peruu i istraživala feministički aktivizam za svoju doktorsku disertaciju. Vratila se u London upravo kada su aktivistkinje izvele ovu pjesmu kod Tower Bridgea. “Zadivljujuće je što je ova pjesma došla iz Južne Amerike, s globalnog juga na sjever”, kaže Martin, naglasivši kako se to rijetko događa.
Prije četiri godine, ubojstvo trudne 14-godišnje Argentinke Chiare Paez potaknulo je grassroots kampanju protiv mizoginije i ubojstva poznatu pod nazivom #NiUnaMenos. Tisuće žena izašlo je na ulice diljem Južne Amerike, premda njihov pokret nikada nije slavljen kao onaj inspiriran optužbama protiv Weinsteina. Latinoamerički pokret još uvijek ponekad nazivaju “latinoameričkim #MeToo” unatoč tome što je južnoamerički pokret nastao dvije godine prije.
Autorice pjesme su Las Tesis, kolektiv od četiri žene iz lučkog grada Vaparaiso. Njihovo ime znači “teze” kako bi pokazale svoj interes za feminističku teoriju – a u “Silovatelj si ti!” spojile su glazbu i plesne korake živog uličnog protesta koji Soto opisuje teorijom argentinske antropologinje Rite Segato o borbi protiv nasilja nad ženama demontiranjem muških struktura moći. “Uspjele su inkorporirati intelektualne i složene koncepte u nekoliko riječi i pokreta i učinile ih univerzalno razumljivima”, kaže Soto.
Kada su Las Tesis izvele ovu pjesmu prošlog studenog kako bi obilježile Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama, protest je postao viralan na društvenim mrežama. Proširio se Južnom Amerikom, a zatim su ga počele izvoditi Južnoamerikanke diljem svijeta. Neke žene su imale poveze na očima ili su nosile zelene marame (koje simboliziraju borbu za legalan pobačaj); mnoge su izvele pjesme u odjeći za izlaske – kako bi naglasile pravo da obuku što god žele bez straha da će biti napadnute – ili čak u toplesu kao način potvrde svoje tjelesne autonomije.
Soto se posebno dojmio protest koji su vodile starije žene kraj nacionalnog stadiona u Santiagu. Nakon puča 1973. koji je na vlast doveo Pinocheta, taj stadion je postao zatvorski kamp u kojemu su mučili i ubijali političke protivnike. Neke od žena koje su pjevale toga dana bile su one koje su preživjele političke progone, a bilo je toliko mnogo ljudi da je promet bio zaustavljen.
“Kada sam to vidjela, plakala sam, i cijeli dan sam provela plačući. Ali sam se i smijala i bila sam sretna jer je to bilo tako snažno i katarzično”, kaže Soto, čiji su roditelji izbjegli iz Čilea. “To je teško objasniti, ali izgubila sam mnoge ljude u tom razdoblju – jedna moja rođakinja je bila mučena i silovana, i počinila je samoubojstvo godinama poslije. Jedan od mojih ujaka je nestao i znamo da je bio mučen”. Kaže da je godinama jako rijetko govorila o tome; ova pjesma joj je pomogla da proradi traume koje su bile zakopane.
Čim se proširila svijetom, ova pjesma je tražila nove slojeve značenja, postala je prožeta drugim političkim zahtjevima u zemljama poput Indije ili Libanona. U SAD-u, povezala se sa strahom crnih Amerikanki i Amerikanaca od policijske brutalnosti, a Ansari smatra da progovara o bijesu prema “starim bijelim muškarcima” koji kradu ženska prava na vlastita tijela ograničavajući i zabranjujući pravo na pobačaj i kontracepciju. Govori: “Odzvonilo je vašim sranjima i vašem patrijarhatu”.
Iako je originalni kontekst i dalje važan Čileankama, Soto podržava prilagodbe lokalnim borbama. “Kada je ova pjesma postala viralna, kolektiv je rekao da je sjajno što pjesma ima svoj vlastiti život. Važno je da se obraća ženama svugdje i njihovim različitim stvarnostima“. A ako je izazvala širi interes za latinoamerički feminizam – tim bolje.
Kao što je to rekla Phoebe Martin, privlačnost ovog protesta je u kolektivnom iskustvu koji je dio novog globalnog feminističkog ekosistema. “Za mene, to je kombinacija osjećaja apsolutne ljutnje i frustracije, ali istovremeno i dijeljenja solidarnosti i radosti. Zajedno ste s drugim ženama i naprosto govorite: “Ovo nećemo dopustiti”. A što je univerzalnije od toga?
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
