“Mogu nabrojati na prste jedne ruke ljude iz mog okruženja koji se izjašnjavaju kao feministi/kinje i članovi/ice sindikata”, kaže mi Laura, feministkinja iz Glasgowa.
Nažalost, to me ne iznenađuje. Mnogi ljudi me gledaju s nerazumijevanjem kada krenem govoriti o sindikatima, čije nam je dugotrajno djelovanje donijelo dva neradna dana tjedno (vikend) i pristojne radne standarde – tako a su neoliberali potrošili zadnjih 30 godina kako bi osigurali da ljudi o sindikatima što manje znaju.
No, frustrira me ovo što je rekla Laura – to što feministkinje nisu upoznate s radom sindikata.
Zašto imamo zakone o jednakim plaćama? Zbog sindikalno organiziranog štrajka u tvornici Forda u Dagenhamu. Tko je utemeljio Međunarodni dan žena? Sindikati.
Zašto ne plaćamo sudske pristojbe u slučajevima seksualne diskriminacije? Zato što smo članice sindikata. Sindikalni pokret je jedan o najjačih saveznika feminizma.
No, nije uvijek bilo tako. Unatoč poveznicama ženskog pokreta i ljevice, sindikati su na prvo mjesto stavljali muške članove sve do 1970-ih. Štrajkašice iz Danghama su pobijedile, no tek nakon teške bitke da dobiju podršku drugova. Jenny, umirovljena sindikalistkinja, kaže da je “tada, ako bi žena nešto rekla, drugovi bi odmah dodali ‘ono što je Jenny zapravo htjela reći…'”. Umirovljeni sindikalist Paul se slaže: “Cijelo vrijeme sam to radio. I to je bilo pogrešno.”
Posljedice toga su se zadržale. Laura govori o osjećaju da su sindikati “muški klubovi” i da obuka za sindikalne predstavnike još uvijek ima taj problem. U kombinaciji s generalnim nerazumijevanjem sindikata na tu temu, povijesni seksizam je jedan od najvećih razloga zašto je veza između ova dva pokreta oslabljena. No, danas ne postoje razlozi da tu vezu ne obnovimo.
Potaknuti odbijanjem članstva, sindikati su uložili napor da osiguraju iste standarde ravnopravnosti koje zahtijevaju od poslodavaca. Žene, LGBT osobe, ne-bijelo radništvo, pripadnice/e etničkih manjina, imigrantsko radništvo, radnice i radnici s invaliditetom aktivno su uključeni u kampanje i kao govornice/i i kao slušatelji/ce. Posebno treba spomenuti GMB [središnji britanski sindikat] i njihovu kampanju “vratimo ‘T’ u LGBT”, kao i rad Unisona sa užasavajuće eksploatiranim filipinskim medicinskim sestrama.
Ukratko, u sindikatima je postojala ‘intersekcionalnost’ prije nego što je to bilo kul, a feminizam bi mogao iz toga naučiti ponešto o solidarnosti.
Sindikati su sačinjeni od svih društvenih skupina – i svi se međusobno podržavaju.
“Stari sindikalni dečki” su još uvijek tu, no danas podržavaju feminističke napore kroz parlament, podupiru kampanju No More Page 3 i zagovaraju seksualnu edukaciju o obiteljskom i partnerskom nasilju. Sindikati su čak učinili iskorak: seksualne radnice, koje mnoge mejnstrim feministkinje isključuju, dobile se podršku i solidarnost u ISWU [Međunarodnom sindikatu seksualnih radnica/ka].
I to funkcionira: učlanjivanje u sindikate je u porastu, a prosječan član/ica je mlada žena. To ne čudi, jer kao što pokazuju projekti Everyday Sexism i TSSA Equal Pay Claim, žene još uvijek pate zbog značajne diskriminacije na radnom mjestu, i izvještavaju o raznim “praksama” – od seksualnog zlostavljanja do toga da moraju posluživati čaj na sastancima. Prirodno je da ćemo tražit zaštitu i podršku.
Ne želim reći da bi cjelokupni feministički pokret mogao biti zamijenjen sindikalnim – postoje brojni problemi koji nisu povezani s položajem radnica i radnim mjestom. No jedno je jasno, i iz lekcija koje su sindikati naučili od feminizma, i iz sindikalne podrške feminističkim kampanjama – najbolje radimo kada radimo zajedno.
Iskreno, to zajedništvo nam je nužno. Vidjele smo i vidimo proteste i štrajkove sindikata koji se bore protiv “mjera štednje” i rezova u nacionalnom zdravstvenom (National Health Service) i javnom sektoru, koje i koriste i u kojima je zaposleno više žena nego muškaraca. Sindikati se bore za nas, a mi se trebamo boriti zajedno s njima. Jer – tko bi se usudio pomisliti – solidarnost doista djeluje.
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
