Za mnoge od nas taj vikend, 7. i 8. ožujka, je bio posljednji trenutak kojeg smo mogle podijeliti zajedno (do još uvijek nepoznatog sljedećeg). Dva dana kasnije, 10. ožujka, počelo je otkazivanje svih kulturnih događanja, 13. ožujka točno u ponoć su se zatvorili kafići i ostali ugostiteljski objekti, a od subote 14. ožujka je započelo razdoblje prisilne izolacije, policijskog sata i uvođenja i provođenja mjera i restrikcija u cilju zaustavljanja širenja Covida-19.U početku na petnaest dana, što se produžilo na 49 dana sve do postupnog popuštanja mjera s početkom svibnja i ulaska u različite faze sve do, još uvijek relativno daleke i upitne, uspostave takozvane “nove normalnosti”. Mjesto događanja je Valencia, Španjolska, država koja je po dosadašnjim svjetskim statistikama pri samom vrhu s brojem zaraženih i preminulih od ovog novopridošlog virusa u ljudski habitat.
No, prije nego što s ovim tekstom zakoračimo u stvarnosti u doba korone, vratimo se nakratko na osmomartovski vikend obilježen nazivom #OrditFeminista kojim se htjelo obuhvatiti sve žene i njihove inherentne različitosti kao baze za jedan feministički, antikapitalistički i antirasistički svijet. Taj vikend se odlučilo da se neće ići u organizirani štrajk kao prethodnih godina, već se od 10 sati navečer u subotu do popodnevnih sati nedjelje, do samog početka marša, zauzeo jedan od središnjih trgova u centru Valencije, uključujući noćno kampiranje. Organizirale su se radionice, koncerti, monolozi, mini protesti i općenito se stvorila atmosfera sestrinstva koju ćemo mnoge pamtiti jako dugo. Dodatno, organizirao se protestni marš i odlazak jednog dijela sudionica #OrditFeminista sa zauzetog trga do detencijskog centra za strance u drugom dijelu grada. Tamo se sve do odlaska na glavni marš organizirao program od strane različitih kolektiva migrantkinja s jasnim porukama zahtijevanja zatvaranja detencijskih centara, regularizacije statusa migranata bez papira, pravnog priznavanja i zaštite kućanskih i njegovateljskih, te sezonskih radnika_ca u poljoprivredi, ukidanja zakona o strancima, koji je “rasistički, kolonijalan i kapitalistički”, nepravedan, koji diskriminira, marginalizira i, kako jedan od prosvjednih slogana optužuje, koji “ubija”. Ako je slogan prethodnih godina bio “Ako žene stanu, svijet prestaje”, ove godine smo ga dobro “protresle”. Protresle ovu “normalnost” koju je brzinski zatim na svoj iznimno specifičan, poprilično brutalan i strašan način protresao virus Covida-19. Normalnost u koju se ne želimo vratiti, jer je bila i jest problem. Analize, prijedlozi, zahtjevi iz feminističke perspektive – stavljanje života u središte, zahtijevanje dobrog i dostojnog života za sve osobe, više slobode, dostojanstva i pravde za sve – su poruke koje su se slušale i uzvikivale i tog, doima se danas toliko dalekog, suncem okupanog, vikenda, a koje su u razdoblju pandemijske karantene prisutne, glasne i artikulirane.
Povući život s tržišta
Pandemija Covida-19 i posljedične sigurnosno-restrikcijske mjere praćene sloganom i nalogom “Ostani doma” nas je svakog_u pojedinačno zateklo u životnim situacijama u kojima smo se našli_e u tom trenutku. Ulice gradova su se ispraznile, utihnule, ptice su poludjele od sreće, zrak je postao čišći, horizonti jasniji, balkoni i/ili prozori posjećeniji i glasniji. S obzirom na kompleksnost i multidimenzionalnost čitave situacije, te na različite (mogućnosti) individualnog i kolektivnog prolaženja kroz istu, nužna je revizija vlastitih privilegija. Ono što se s Covidom-19 još “prirodnije” nametnulo kako su se mnogobrojne nepravde ovog sustava dodatno istaknule i razvukle do ekstremnijih razmjera. Ova kriza u kojoj se nalazimo u svojoj instanci nije krivica jednog virusa, već sustava koji se ne brine za ljudske živote, gdje operativni mehanizam funkcionira po makabričnoj logici “Tvoja je greška ako umreš”. Prokazuje da živimo u jednom biocidnom sustavu, gdje je život postao roba, koji se privatizirao jednako kao i smrt, u kojem život nije bitan za kapital. Zbog toga bi trebalo dodatno odbaciti od vladajućih konstantno korišten ratni rječnik, kao i popratnu militarizaciju i sekuritizaciju ulica. Ne, ovo nije ratno stanje, već je Covid-19 uzrokovao jedno izvanredno stanje, stanje iznimke koje je pokazalo svu krhkost i ranjivost života, te prokazalo mnogobrojne nedostatke i greške sustava. U Španjolskoj je u prvim tjednima ožujka došlo do potpunog kolapsa sustava zdravstva, prvenstveno kao posljedice višegodišnjih neoliberalnih politika rezova i merkantilizacije zdravstva. Tako je španjolska vlada temporalno nacionalizirala privatne bolnice i stavila ih u funkciju javnom zdravstvu, one iste koje su do tada dominantno odbijale primati pacijente_ice sa sumnjom na koronavirus. Između 2010. i 2017. španjolska država je izgubila više od 12000 kreveta u bolnicama usprkos rastu broja stanovništva, te se po broju kreveta po stanovniku nalazi ispod prosjeka EU-a. U Madridu, najpogođenijim pandemijom, postotak privatnih bolnica je najviši na nacionalnoj razini. Problematično stanje rezidencija za osobe starije dobi je doseglo katastrofalne razmjere. U tom sektoru je 85% rezidencija privatizirano, te se nalazi u vlasništvu investicijskih fondova, a radnici_e su potplaćeni_e. U Madridu primjerice se procjenjuje da 70% smrtnih slučajeva od Covida-19 otpada na osobe starije životne dobi koje su boravile u rezidencijama. Dodatno, nakon pritisaka civilnog sektora, najavljeno je još nekoliko socijalnih mjera poput zabrane deložacija u periodu trajanja karantene, zabrane isključivanja struje i vode (ovaj sektor je u potpunosti privatiziran).
Također, s početkom svibnja je najavljeno uvođenje minimalnog životnog dohotka za najranjivije skupine. Iako je web stranica izrađena i prijave su u tijeku, još uvijek nije jasno hoće li se (i ako da, kada) uvesti. S početkom karantene na društvenim mrežama se predstavio Plan de choque social (Plan socijalnog šoka), okupljajući stotinu organizacija civilnog društva – sindikata, antirasističkih, feminističkih, ekoloških i društvenih platformi – kao niz hitnih mjera da bi se zaštitila većina društva, primarno radnička klasa, na temelju solidarnosti, kolektivne organizacije i mobilizacije. Predstavljene su mjere s kojima se traži izlazak iz ove sanitarne krize, izlazak koji bi bio socijalan, skrbnički, klimatski, ekološki i ekonomski, gdje bi se život stavio u središte, a ne dobiti velikih tvrtki.
U ljekarnama širom španjolskog teritorija žene pod šifrom Mascarilla 19 (zaštitna maska) mogu prijaviti rodno uvjetovano nasilje, te pristupiti sustavu zaštite. Osobama u beskućništvu su djelomično osigurani prostori za provesti karantenu, dok organizacije i autonomni kolektivi organiziraju el banco de alimentos (banke namirnica) za one osobe koje žive na marginama, za one nevidljive. Primjer je i postavljanje šoping kolica u ulicama prema principu “uzmi i ostavi”.
{slika}
Brojne organizacije i kolektivi su pokrenuli cajas de resistencia (kutije otpora), “pletući mreže otpora” prikupljanjem donacija za ranjive skupine, poput osoba i obitelji koje su ostale bez resursa, za migrante neregularnog statusa, za seksualne radnice. Prikupljene donacije su usmjerene na plaćanje najma stana, računa, kupovinu hrane i drugih potreba.
Kulturni sektor je i u Španjolskoj prepušten sam sebi, bez političke volje da se izvanrednim socijalnim mjerama olakša ovo razdoblje pandemijskog zastoja. Zbog toga kulturni radnici_e su u travnju organizirali_e digitalni 48-satni štrajk, ne objavljujući (besplatne) kulturne sadržaje i pozivajući na podršku i solidarnost putem #apagoncultural (isključenje kulture).
S uvođenjem izolacije i obvezne karantene bilo je dozvoljeno izaći jedino na posao (ako ga je bilo ili ako nije bio na distancu), u kupovinu osnovnih potrepština i u ljekarnu. U tom razdoblju još jednom su se mjerama favorizirali veliki lanci supermarketa, dok su primjerice male lokalne tržnice bile zabranjene. Ono što ni kao sigurnosna mjera nije imalo baš neke logike. Kao nastavak borbe za prehrambeni suverenitet i za lokalnu i ekološku poljoprivredu, pokrenuta je kampanja #SOScampesinado (SOS seljaštvo) sa zahtjevom da se otvore putovi distribucije i prodaje proizvoda malih lokalnih proizvođača uz zaštitu lokalne ekonomije i prava na zdravu i odgovarajuću prehranu.
Papiri za sve
Jasno nam je da je izolacija uzrokovala mnoge nejednakosti, gdje je za mnoge slogan “Ostani doma” imao druge konotacije. Mnoge osobe su ostale bez posla, a one koje nisu mogle aktivirati neki od mehanizama donesenih socijalnih mjera, kao što je primanje jednog dijela dohotka uz privremeni otkaz i garanciju povratka na isto radno mjesto kada to bude moguće, ostale su bez primanja. Kao za primjer oko 800 tisuća migranata, koje ne mogu regularizirati svoj boravak, ostale su u potpunosti nezaštićene u ovom smislu. No, i u doba korone oni_e dižu glas za sebe, još organiziranije i kolektivnije – za sve osobe koje su zatvorene u detencijskim centrima, za osobe koje se ne mogu zaposliti jer nemaju sređene papire, za one osobe koje rade bez da im se poštuju radnička prava. Samoorganizirani antirasistički i migrantski kolektivi, uz potporu više od tisuću društvenih, političkih i kulturnih tijela, pokrenuli su kampanju na društvenim mrežama #PapelesparaTodxs (Papiri za sve) kasnije artikuliranu kao #RegularizaciónYa (Regularizacija odmah). Referirajući se na slogan španjolske vlade u doba pandemije “ne ostaviti nikoga po strani”, zahtijevaju trajnu i bezuvjetnu regularizaciju statusa svih migranata i izbjeglica uslijed sanitarnog izvanrednog stanja, te istinsku provedbu socijalnih mjera.
{slika}
Prijavljuju prekarne radničke uvjete, nepostojanje zaštite i eksploataciju koju žive. “Španjolska vlada od nas traži da ovaj virus zaustavimo svi zajedno, ali mi se ne možemo boriti polazeći s jedne toliko nejednake pozicije. Da bi sve izašle iz ove sanitarne krize trebamo to uraditi sve zajedno, u jednakim uvjetima. Ne možemo nastaviti biti u ovom životnom i administrativnom limbu u kojeg nas uvlači i zatvara institucionalni rasizam. Pozivamo da se političkom voljom okončaju strukturalna nasilja koja nas klasificiraju u kategorije građanka/inmigrantkinja, “legalna/nelegalna”, osoba/ne-osoba.” Kampanja daje podršku i otvara prostor da se čuju glasovi onih osoba koje borave na području španjolske države, te koje su zbog institucionalnog rasizma nevidljive, marginalizirane, eksploatirane, siromašne, u konstantnom riziku i opasnosti da ih policijske patrole uhvate i zatvore u jedne od detencijskih centara za strance, te deportiraju. Radi se o sezonskim radnicima_ama u poljoprivredi, kućanskim i njegovateljskim radnicama, uličnim prodavačima_cama, zatvorenim osobama koje su započele štrajk glađu zahtijevajući svoju slobodu u privremenim detencijskim centrima u španjolskim enklavama Melilla i Ceuta. Uz dodatak da nakon dugih pritisaka civilnog sektora su za vrijeme karantene postupno ispražnjeni svi detencijski centri na poluotoku i na Kanarima. Također se traži da se najavljeni minimalni životni dohodak osigura i za migrante bez regulariziranog boravka. Kao što navode na web stranici kampanje “Regularizacija nije pitanje solidarnosti, već društvene pravde”, a referirajući se na događanja u Italiji ustvrđuju: “Nažalost, regularizacija najavljena od talijanske vlade je nedovoljna, polovična i potvrđuje utilitaristički pogled na migranta_kinju, viđenog_u samo kao radnu snagu, a ne i kao osobu.”.
Kućanski i njegovateljski rad kao esencijalan
“U ovo doba kada je izvanredno stanje za zaštitu života paraliziralo sve osim onog bitnog, esencijalnog, prokazuju se kontradiktornosti između onoga što kapitalistički sustav želi da vjerujemo da je neophodno i onoga što uistinu jest kada u opasnost dođu životi onih osoba koji za društvo zaslužuju da budu vrednovani. Kada se paralizira gospodarska mašinerija sustava i kada samo funkcioniraju esencijalni servisi, one koje ostaju su blagajnice, medicinske sestre, bolničko osoblje, čistačice, smetlari_ce, njegovateljice, poljoprivrednici_e, sezonski_e radnici_e i prijevoznici. Tada shvatimo da smo prekarizirali, osiromašili, učinili nevidljivim sve ono što je bitno, ono što smo obezvrijedili i marginalizirali je jedino što nas održava živima.” Ovo je bio uvod u jednu, od niza održanih, online konferencija iz ekofeminističke perspektive s posebnim naglaskom na teme skrbi i njegovateljskog rada.
Naime, na početku karantene s velikim brojem zaraženih i preminulih od Covida-19, španjolska vlada je na razdoblje od dva tjedna zabranila obavljanje svih djelatnosti osim onih “esencijalnih”. Djelatnosti koje su, naglašavamo, dominantno feminizirane. Osim toga, ne smijemo zaboraviti na ono što također ostaje nevidljivo – na domove pretvorene u škole, u vrtiće, bolnice, igrališta, restorane u kojima o skrbi i njezi većinski brinu žene. Među njima one koje su odlučile još jednom uzdignuti svoja tijela koja ovaj sustav čini nevidljivima su žene, migrantkinje, racijalizirane, kućanske radnice i njegovateljice osoba starije dobi, djece, osoba koje se nalaze u situaciji ovisnosti o pomoći drugih. Iako se i u doba korone i službenim dekretom potvrdilo da je njihov rad esencijalan i dalje nemaju pravo na novčanu naknadu za nezaposlenost, ni pravo na plaćeno bolovanje. Ono što je u koliziji s rečenim da “ako je naš rad esencijalan, također su naša prava”. U razdoblju karantene mogle su se slušati njihove ispovijesti, poput da im je dan otkaz putem WhatsApp poruke, da im poslodavci nisu osigurali zaštitne maske ni rukavice kada su se brinule o osobama starije životne dobi koje su bile pozitivne na koronu, pri čemu su se i same zarazile, te zatim dobile otkaz, itd. Da se navede samo fragment iz ove velike i kompleksne teme. S krajem travnja nakon pritiska kolektiva, kao što su Mujeres migrantes diversas (Različite žene migrantkinje), vlada je donijela odluku o temporalnoj primjeni socijalnih mjera i za kućanske radnice i njegovateljice. No, kako trećina njih radi bez ugovora smatra se da je nekih 200 tisuća ostalo bez mogućnosti pristupa ovoj socijalnoj pomoći u doba trajanja pandemijske krize. Prema tomu traži se trajno priznanje rada koje bi uključilo sve”također one koje nemaju ugovor i koje se nalaze u neregularnoj administrativnoj situaciji, uz zaključak da “ako ove mjere nastoje zaštititi najranjivije kolektive, neprihvatljivo je da one radnice koje su upravo najranjivije budu isključene.” I crtica iz svijeta karantenskog “pljeskanja u 20 sati” kada se 30. ožujka, na Međunarodni dan kućanskih radnica i njegovateljica, izašlo na balkone i prozore s pregačom i sloganom, koji je i na ovogodišnjem osmomartovskom maršu bio prisutan i prodoran, “Čuvaj one koje te čuvaju”. Za vizibilizaciju kućanskog i njegovateljskog rada i onih koje ga obavljaju.
{slika}
Ključ je biti zajedno
Od početka karantene su se u pojedinim kvartovima Valencije pokrenule samoorganizirane kvartovske mreže uzajamne podrške i brige. Nastale na temelju već prethodno razvijenih mreža kolektiva i organizacija za obranu prava na grad, prava na stanovanje, feminističkih kolektiva. U Benimacletu, rubnom kvartu na sjeveru Valencije, prvo je pokrenuta inicijativa postavljanja plakata gdje su se osobe u istoj zgradi, u istoj ulici mogle upisati da mogu i žele na različite načine pomoći (poput: mogu prošetati psa, otići po namirnice, lijekove, baciti smeće itd.), dok osobe koje trebaju pomoć mogle su zapisati ono što trebaju. S vremenom se oformila za sve otvorena mreža uzajamne podrške i skrbi osoba iz kvarta koje putem Telegram grupe međusobno dijele zadatke i reagiraju na potrebe koje se ukažu u susjedstvu. S obzirom na utjecaje izolacije primijećena je još veća potreba da se skrb postavi u središte naših života i da se to učini na kolektivan način. Plenumi putem virtualnih sastanaka se održavaju na redovnoj bazi, te su uspostavljene radne grupe za pratnju osoba koje to trebaju (velikim dijelom se obavlja telefonski, poput pružanja psihološke pomoći i podrške); alarmni telefon za hitne slučajeve (uključujući i za rodno uvjetovano nasilje); transport namirnica automobilom i biciklom; banka namirnica; pitanja stanovanja; te distribucija informacija o radu mreže. Polazište je da mreža nastavi s radom i da se dodatno kolektivizira i u periodu postkorone. Za početak je izrađen plakat s različitim prijedlozima i smjernicama pod naslovom “Ne želimo se vratiti u normalnost. Normalnost je bila problem”. Uz promišljanja o periodu poslije izolacije navodi se: “Želimo kvart koji ide prema kružnoj ekonomiji. Vrednujemo lokalne proizvode i male obrte u kvartu da bi se sve mogle (p)održati. Potičemo rad i sudjelovanje u lokalnim grupama solidarne potrošnje. Učlanimo se!” Traži se život u zajednici, te skrb: “Poštujemo vrijeme svake od nas i osjetljivost kada je riječ o fizičkom kontaktu i osobnom prostoru. Želimo kvart slobodan od mačističkog nasilja i LGTBQfobije. Želimo jedan feministički kvart i slobodan od fašizma. Prioritiziramo prostore i potrebe osoba starije životne dobi. Kao susjede, poštujemo specifičnosti osjećaja boli uzrokovanog različitim okolnostima u ovim specifičnim vremenima. Odgovaramo na prekarne situacije migranata bez papira, bez krova, bez regulariziranog posla i s manje resursa za suočiti se s krizom. Zalažemo se za javne prostore i život u zajednici. Zajedno činimo kvart! Susjede smo, čuvamo se, dajemo si podršku i imamo razumijevanja za druge stvarnosti. Imamo priliku sudjelovati u mrežama koje već postoje u kvartu i raditi na demokratizaciji skrbi. Prisustvujmo na plenumima susjedstava! Naglašava se nužnost izbjegavanja ekološkog kolapsa: “Pozivamo da se savjesno koristi prijevoz. Zalažemo se za bicikl i za kvalitetni javni prijevoz. Važno je ne pritiskati prirodne prostore i imati na umu naš utjecaj na prirodu. Usprkos krizi čuvanje prirode je prioritet. Reciklirajmo i reducirajmo otpatke!”
La clau, estar juntes (Ključ, biti zajedno) je inicijativa EntreBarris (Između kvartova), mreže kolektiva i organizacija kvartova u Valenciji. Cilj je povezivanje, umrežavanje i davanje podrške za obranu prava na stanovanje – onim osobama koje za vrijeme ovog izvanrednog stanja, kao i u nadolazećim mjesecima, imaju problema s plaćanjem najamnine stana, hipoteka, računa; ako im prijeti deložacija; migrantima čije pitanje stanovanja je pod upitnikom; osobama koje su okupirale i boje se da ih se izbaci iz stana. Protiveći se i odbijajući logiku ekonomskih kriza ustvrđuju “ovu krizu nećemo platiti mi, neka ju plate bogati i banke!”.
{slika}
Kao antipod socijalnom distanciranju, balkonima koji “linčuju”, pojavili su se “solidarni” balkoni, poštivanje fizičke distance, ali naglasak i rad na socijalnom zbližavanju, na važnosti solidarnosti. Da bi se demontirali strahovi, nesigurnosti, marginalizacije, dodatno naglašene u ovoj pandemijskoj izolaciji. Sve ove kampanje, mreže, lokalni rad ukazuju na osnaživanje zajednica, no pitanje je kako bi se to uistinu moglo pretvoriti u novu normalnost, u nove koncepte autonomije i međuovisnosti, u koncept političke skrbi iz kolektivnog. Hoće li nas Covid-19 nešto moći više podučiti o nama samima, o društvima kojih smo dio i kojih želimo biti dio? Ostavljajući _______ za moguće odgovore i/ili za dodatna pitanja, zaključimo ovaj tekst s Yayo Herrero, ekofeministkinjom, antropologinjom: “Vjerujem u politiku kao čin ljubavi za ljude, za zemlju i za život. To uključuje zaštititi život najranjivijih i zaustaviti one koji ih koriste kao resurse za svoje dobrobiti.”
