Dok se s jedne strane inzistira na pronatalnoj politici, s druge se istovremeno diskriminira i kažnjava žene koje rade i zatrudne i/ili imaju djecu. Žene su pod posebnim povećalom od prvog trenutka kada stupe u svijet rada jer poslodavci u njima vide nepouzdanu radnu snagu koja će često izbivati s radnog mjesta zbog trudnoće i bolovanja. Iako i poslodavci i zakonodavci ističu kako teže što većem uključivanju žena u svijet rada te poboljšavanju njihova položaja, diskriminacija trudnica i majki na tržištu rada je i dalje svakodnevna i prolazi neprimijećeno. Diskriminacija temeljem bračnog i obiteljskog statusa duboko usađene u naše tržište rada.
Četrdesetšestogodišnja Andreja iz Bjelovara (pravi identitet poznat redakciji) ostala je trudna u 43. godini s trećim djetetom. Kao zaštitarka jedne tvrtke koja ima podružnice diljem Hrvatske, zaposlena na neodređeno, otišla je na roditeljski dopust od tri godine, što joj je zakonski i omogućeno.
“Prije mog odlaska na porodiljni bilo mi je obećano kako će me prebaciti na radno mjesto u grad u kojem živim, no po povratku sam dobila staro radno mjesto u Zagrebu. Iako sam tražila premještaj jer smjene od 12 sati i putovanje mi ne omogućavaju da se brinem za dijete ili da ga čak odvedem u vrtić, odbijena sam. Na moju su molbu odgovorili riječima: ‘U Bjelovaru nema mjesta za Vas. Da niste bili tri godine na porodiljnom, radili biste tamo”, kazala je.
Andreja radi dvanaestsatne smjene od 8 do 20 sati, kao i njen suprug, a budući da mora putovati nekoliko sati do posla, nema kome ostaviti dijete na čuvanje.
“Vrtić kod nas radi od 5.30 do 16 sati. Čak ne mogu ni naći nekoga tko bi mi od pet ujutro čuvao dijete. Ostali muški kolege su prebačeni iz Zagreba na radna mjesta u Bjelovaru kako je prvotno i bilo obećano. Štoviše, i druge muškarce su direktno zapošljavali tamo, no na moju drugu zamolbu da me prebace u grad u kojem živim su mi odgovorili “kako tamo ne može raditi bilo tko”, rekla je.
Andreja je u ime malenog djeteta opetovano pokušala dobiti premještaj, ali ovaj put je stigao potpuno neprimjeren odgovor iz firme: ‘To je Vaš problem. Vi ste dizali noge’.
Tri dana prije okončanja njenog roditeljskog dopusta dobila je poziv iz tvrtke u kojem joj je priopćeno kako joj se dodjeljuju noćne smjene.
“Te smjene tradicionalno dopadaju one koji će uskoro dobiti otkaz. To je svojevrsna kaznionica”, dodala je.
Zbog kroničnih bolesti i stresa radi situacije u kojoj se nalazi, Andreja je otvorila bolovanje te pokušavala od doma riješiti svoju situaciju. U jednom trenutku joj je u kadrovskoj službi čak rečeno kako možda imaju mjesto u administraciji za nju, no tri dana kasnije su povukli tu ponudu. Stoga, Andreja je potražila pomoć kod pravobraniteljice za ravnopravnost spolova te se upravo očekuje očitovanje njene tvrtke.
Na Libelin upit, Andrejin poslodavac nam je odgovorio kako je trenutno nemoguće naći prikladnije radno mjesto zato što u podružnici Bjelovar već dulje vrijeme imaju višak radnika, te zbog smanjenja sati rada, dio radnika/ica su premjestili na posao u Zagreb. Međutim, neslužbeno doznajemo kako se radnici/e neprestano “rotiraju”, kao i da se jedni otpuštaju, a drugi zapošljavaju.
“Razumijemo poziciju i otežavajuće okolnosti u kojima se gospođa Andreja nalazi, ali držimo i tvrdimo da su navodi gospođe Andreje neutemeljeni i da nije u pitanju nikakva diskriminacija temeljem spola ili bilo čega drugog, već objektivne poslovne okolnosti”, odgovorili su iz Andrejine tvrtke.
Budući da su svi razgovori između poslodavca i Andreje vođeni usmeno, ne postoje nikakvi materijalni dokazi o diskriminaciji temeljem spola. Ipak, karakter tvrtke (kao i brojnih drugih tvrtki) lako je iščitati iz prvog razgovora za posao.
“Kod zapošljavanja se konstatiralo kako sam majka već odrasle djece i razvedena te da ćemo se samim time bolje slagati jer neće biti problema oko majčinstva. Dakle, to je značilo da mogu raditi na bilo kojoj lokaciji jer ne žurim kući i kako mogu raditi beskonačne smjene. Prekovremeni sati su se redovno radili, a plaća je uvijek bila minimalna. Znači, bila sam radnica na raspolaganju firmi 24 sata dnevno. Također su me upoznali s razredima vrijednosti našeg radnog okruženja. Žene u tvrtki ne mogu nositi oružje već je to rezervirano za “sposobne muškarce” te da mogu računati na minimalnu plaću koja je rezervirana za žene”, istaknula je Andreja kako se zapravo cijelo vrijeme radilo o latentnom nasilju nad radničkim pravima, ali i diskriminaciji temeljem spola.
“Nepouzdana i neisplativa radna snaga”
“Mnogi poslodavci u radnicama vide nepouzdanu i nestalnu radnu snagu koja će povremeno izbivati s posla radi trudnoće i majčinstva. Zbog toga su žene nerijetko diskriminirane na različite načine: prilikom razgovora za posao postavljaju im se pitanja osobne prirode, pitanja o tome kako će organizirati čuvanje djeteta i tko će ostajati kod kuće u slučaju bolesti djeteta. Neke žene su zbog trudnoće na poslu izložene uvredama, podsmijehu i pogrdnim riječima, a neki poslodavci tijekom radnog vremena ne dopuštaju trudnicama odlaske na redovite liječničke kontrole tijekom trudnoće”, pojasnila je Branka Mrzić Jagatić iz udruge RODA – Roditelji u akciji, koja skuplja svjedočanstva diskriminiranih žena te im nastoji dati pravovaljani savjet.
Unatoč ugovoru o radu na neodređeno koji ima, Andreja se svakako našla u situaciji da će biti primorana dati otkaz jer ne može ostaviti dijete samo kod kuće ili će pak dobiti otkaz zbog nemara prema radnom mjestu zato što neće biti u mogućnosti stizati na vrijeme na posao bude li mališana vodila u vrtić.
Dok njen poslodavac, kako ona tumači, traži razlog, odnosno ‘rupu’ u ugovoru o radu kako bi je mogao otpustiti, brojnim ženama koje su zaposlene na ugovor na određeno vrijeme, vrlo brzo “dobiju nogu” s radnog mjesta ako zatrudne. Štoviše, poslodavci izbjegavaju zapošljavati žene u fertilnoj dobi.
Prema istraživanju Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, oko 90 posto novozaposlenih žena radi na određeno vrijeme, a 64,9 posto tih žena je u fertilnoj dobi. Čak 43,4 posto njih nema djecu iako ih želi, što nam govori kako su diskriminatorno radno tržište i golema nezaposlenost krivci za pad nataliteta. Kao najčešću vrstu spolne diskriminacije (temeljem trudnoće i obaveza prema djeci), čak 34,1 posto ispitanica navodi neproduživanje ugovora o radu. Od 176 ispitanica koje su se našle u situaciji u kojoj im nije produžen ugovor o radu, njih 63,6 posto smatra kako im je poslodavac uskratio produženje ugovora o radu jer su zatrudnjele ili koristile rodiljna prava.
“Za žene (trudnice, majke, mlade žene) već je godinama najteža situacija kod zapošljavanja na određeno vrijeme. Ponavljamo, žene koje rade na određeno vrijeme nemaju pravo na sigurnost radnog mjesta, pravo na obitelj, na djecu, stan, na kredit, na automobil, na sindikalno organiziranje. One su građanke drugog reda jer žive u stalnom strahu od otkaza. Radni odnosi su ugovorni odnosi, a radnici su bili i ostali slabija stranka ovog ugovornog odnosa. Žene češće od muškaraca dobivaju otkaz, posebno kad su trudne ili na porodiljnom dopustu. Ovaj oblik rada posebno diskriminira žene na temelju trudnoće i majčinstva. Stoga, Ženska fronta smatra da je nužno ovu ranjivu skupinu preciznijim zakonskim uređenjem posebno zaštititi od zloupotrebe ugovora o radu na određeno vrijeme, koje se, kako je hrvatska praksa i te kako pokazala, često događaju, kazala je pravnica Ženske fronte za radna i socijalna prava Katarina Perković.
Logika zakonodavaca i poslodavaca
Međutim, Hrvatska udruga poslodavaca iz drugačije se perspektive osvrće na diskriminaciju trudnica i majki u svijetu rada.
“Na žalost znamo da postoji takva praksa, no svaka priča ima dvije strane. Što se tiče neproduživanja ugovora o radu na određeno vrijeme, trebamo biti svjesni koja je svrha takvih ugovora kada se oni primjenjuju sukladno zakonu. Ugovor o radu na određeno vrijeme sklapa se npr. zbog povećanog obima posla, odnosno zamjene za radnika/cu koji/a je privremeno nesposoban/na raditi. Dakle, navedeni/a radnik/ca poslodavcu je nužan. Ako zamjena nekog od radnika/ca na neodređeno vrijeme ode na rodiljni/roditeljski dopust, poslodavac mora naći nekog novog i naravno da nema potrebe produžiti ugovor o radu na određeno vrijeme kada je taj/ta radnik/ca uzet upravo zato da se osigura kontinuitet poslovnog procesa”, izjavila je Nataša Novaković, pravna savjetnica glavnog direktora HUP-a i jedne od ključnih sudionica svih aktivnosti vezanih uz prava žena na kojima radi HUP.
Iako je više od 90 posto novozaposlenih zaposleno upravo na ugovor na određeno, koji bi trebao biti iznimka, a ne pravilo kakvim je postao, Ministarstvo rada i mirovinskog sustava također razmišlja na tragu HUP-a.
“Poznata nam je činjenica da se ugovor o radu na određeno vrijeme uvijek spominje u kontekstu diskriminacije žena na tržištu rada iako tome nije i ne bi trebalo biti tako. Problem visoke brojke korištenja ugovora o radu na određeno vrijeme proizlazi upravo iz razloga što do 2013. godine u Zakon nisu bili ugrađeni zaštitni mehanizmi od zloupotreba, što smo izmjenama Zakona o radu 2013. godine izmijenili. Nesigurnost radnika/ica nije proizlazila iz činjenice da su s poslodavcem sklopili ugovor o radu na određeno vrijeme jer je i posao ograničenog trajanja, pa se u tim slučajevima ni ne može očekivati da s poslodavcem radnik ili radnica sklopi ugovor o radu na neodređeno vrijeme. Nesigurnost radnika i radnica je proizlazila upravo iz okolnosti da su se s njima sklapali uzastopni ugovori o radu na određeno vrijeme kratkog trajanja, pa su time radnici/e bili ucjenjivani sklapanjem novog ugovora o radu na određeno vrijeme, a bilo je i slučajeva da su radnice radile i po 40 ugovora o radu na određeno vrijeme u razdoblju od tri godine. Izmjenama Zakona o radu iz 2013. godine ograničili smo korištenje ugovora o radu na određeno vrijeme, pa očekujemo i pad tako sklopljenih ugovora”, priopćili su iz Ministarstva rada.
Međutim, novim izmjenama Zakona o radu, koji se upravo danas našao na prvom čitanju u Saboru, ne navodi se smanjenje korištenja ovog instituta, koji bi trebao biti iznimka pri zasnivanju radnog odnosa i prijelazni oblik zapošljavanja, a ne pravilo i legalni poligon poslodavaca za održavanje niske razine radničkih prava, što se postiže ucjenjivošću koja proizlazi iz činjenice da osoba nikada ne može biti sigurna u to hoće li joj ugovor biti produžen ili ne, uslijed čega pristaje na sve kako bi očuvala radno mjesto koje joj visi u zraku, što je čini itekako slabijom stranom radnog odnosa.
Institut ugovora na određeno predstavlja strukturalnu prepreku jednakosti prilika, odnosno dovodi do neizravne diskriminacije žena. Poslodavci često iskorištavaju lošiji položaj na tržištu rada pripadnika/ca onih društvenih skupina koje su tradicionalno žrtve društvene diskriminacije, kako bi s njima sklopili ovaj oblik ugovora o radu, koji im pruža slabiju zaštitu na tržištu rada.
“Uređujući institut rada na određeno vrijeme, tvorac zakona poziva se i na Direktivu Vijeća 1999/70 od 28. Lipnja 1999., te ističe se da uređenjem ovog instituta treba utjecati na ravnopravnost žena i muškaraca na tržištu rada s obzirom na broj žena koje rade na ugovor o radu na određeno vrijeme. Svrha direktive jest poboljšanje kvalitete rada na određeno vrijeme i primjena principa nediskriminacije, a isto tako i uređenje okvira za prevenciju zloupotrebe koja proizlazi iz primjene sukcesivnih ugovora o radu na određeno vrijeme. Ženska fronta za radna i socijalna prava smatra da Direktiva nije pravilno implementirana u hrvatsko zakonodavstvo, s obzirom da ista na tržištu rada nije postigla očekivane učinke u zabrani zloupotrebe ugovora o radu na određeno vrijeme”, pojasnila je pravnica Ženske fronte Katarina Perković.
Kako je ovaj institut diskriminatoran, slaže se i pravnica CESI – Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje i članica Ženske fronte, Ena Knežević.
“Iako je diskriminatoran, ovaj je institut legalan te je zato teško spriječiti njegovu zlouporabu. U konkretnom slučaju ženi će biti izuzetno teško dokazati da je diskriminirana neproduživanjem ugovora o radu, upravo zato što je ta mogućnost zakonom dopuštena i na prvi pogled neutralna. Ako je ona ipak odlučila ići u pravnu bitku, prvenstveno bismo joj savjetovali da se obrati Pravobraniteljici za ravnopravnost spolova, koje je središnje nacionalno tijelo zaduženo za kontrolu i promicanje učinkovite antidiskriminacijske zaštite u području jednakosti spolova. Ona je ovlaštena pružiti mogućnost konzultacija i pravnog savjeta te istražiti stanje na terenu, tražiti očitovanje od poslodavca i dati preporuku za prestanak diskriminacije. Moguće je također pokrenuti antidiskriminacijski radni spor tužbom radi utvrđenja ugovora o radu na neodređeno vrijeme, kojom se traži utvrđenje prave naravi ugovora te pokušava dokazati da u konkretnom slučaju sklapanje uzastopnih ugovora na određeno vrijeme predstavlja zloupotrebu tog instituta. Postupak je rizičan i neizvjestan, no što je osoba duže radila kod poslodavca koji joj je neprestano produživao ugovore, to će biti lakše dokazati opravdani pravni interes i činjenice na kojima se zasniva zahtjev, ako se taj ugovor uslijed trudnoće jednostavno ne produži”, dodala je.
Upravo zbog toga Ženska fronta inzistira da se izmjenama Zakona o radu jasno regulira rad na određeno i ugrade zaštitni mehanizmi protiv njegove zloupotrebe.
“Propisani uvjeti sklapanja ugovora na određeno vrijeme po novom ZOR-u neće biti dovoljna zaštita od diskriminirajuće zlouporabe ovog instituta. Zbog slabog poznavanja i razumijevanja jamstava zabrane izravne i neizravne diskriminacije, bilo bi korisno razmisliti o jasno propisanim uvjetima korištenja ovog oblika ugovora kojima bi cilj bio sprječavanje njegovog diskriminatornog učinka. U tom smislu moglo bi se, npr., dodatno ograničiti korištenje ovog ugovora ako postoji jasna neravnoteža u spolnoj strukturi zaposlenih na određeno vrijeme. Činjenica da poslodavci koriste institut ugovora na određeno vrijeme u ovakvim okolnostima predstavljat će izuzetno snažan pokazatelj da se radi o diskriminirajućem postupanju te će poslodavcima biti izuzetno teško opravdati ovakvu praksu pred sudom”, dodala je Knežević.
Diskriminacija – duboko ugrađena u tržište rada
Predsjednica Sindikata umirovljenika Hrvatske, članica Ženske fronte za radna i socijalna prava i dugogodišnja aktivistkinja Jasna Petrović naglašava kako je diskriminacija trudnica i majki duboko ukorijenjena u tržište rada.
“Sve je to dio globalizacije i komodifikacije. Trudnica je “skuplja, troma, živčana, vuče se kao glista”, zato je diskriminacija temeljem bračnog i obiteljskog statusa duboko ugrađena u naše tržište rada. Još su poslodavci, nakon tisuća i tisuća opomena od strane Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, naučili kako u natječajima i oglasima za radna mjesta moraju napisati da se oglas odnosi na kandidate oba spola, ali u skrovitosti prijamnih procedura redovito pitaju kandidatkinje jesu li udate, imaju li namjeru imati djecu, a u nekim slučajevima čak zatraže da potpišu obvezu kako za tri ili čak pet godina neće ostati u drugom stanju”, istaknula je Petrović.
Upravo takvi aneksi ugovora u kojima se traži od radnica da neće ostati trudne u određenom vremenskom periodu jesu protuzakoniti. Poslodavci nastoje zaštititi svoj profit nauštrb radničkih, ali i općeljudskih prava. No, mnoge žene ne prepoznaju takav nejednaki tretman.
“Više je razloga zbog kojih žene ne prijavljuju diskriminaciju. Mnoge žene je ne prepoznaju kao nejednako postupanje, odnosno kao diskriminaciju. Veliki broj njih nema povjerenja u učinkovitost sustava, neke žene ne znaju kome se mogu obratiti. Ipak, najviše prevladava strah – strah od gubitka posla, strah od stigme u manjim sredinama, strah od prevelikog uloga i nikakvog dobitka jer sustav zaštite nije pouzdan i učinkovit”, rekla je Mrzić Jagatić.
Ljubičić naglašava kako je spremnost žena koje se nađu suočene s diskriminacijom temeljem trudnoće da se koriste pravnim sredstvima i suprotstave poslodavcu prilično niska što sugerira kako nemaju dovoljno povjerenja u učinkovitost dostupnih mehanizama pravne zaštite.
Ili djeca ili uspješna karijera? Žene ne mogu imati sve?
Jaz između plaća žena i muškaraca povećava se upravo u dobi kada žene zatrudne i postaju majkama. Kada se vrate na radno mjesto, često ih dočeka ono slabije plaćeno i manje odgovorno, zatim sporije napreduju u karijeri te uslijed svega ovoga imaju manje mirovine. Kao da su kažnjene za roditeljstvo, dok za muškarce vrijede druga pravila – oni su hranitelji, percipiraju se kao ozbiljniji i odgovorniji.
“Primjer kompleksnosti diskriminacije žena na tržištu rada očituje se kroz jaz u pogledu plaća, na štetu žena. Čak i kada nađu svoje mjesto na tržištu rada, njihov nepovoljniji položaj se nastavlja negativno reflektirati na profesionalni razvoj. Institucija Pravobraniteljice je 2010. godine provela istraživanje uzroka jaza u plaćama između muškaraca i žena na tržištu rada. Podaci do kojih je došlo istraživanje čvrsto ukazuju na to da klasična diskriminacija – niža plaća zato što je osoba jednog ili drugog spola – nije glavni uzrok jaza u plaćama na tržištu rada. Glavni uzrok je tzv. strukturalna nejednakost žena tj. rodno-uvjetovana shvaćanja, diskriminatorni obrasci ponašanja i raspodjela društvene moći koji su utkani u samu srž svakodnevnih odnosa u društvu koje uzimamo zdravo za gotovo. Kod problema spolno uvjetovanog jaza u plaćama na štetu žena to je vidljivo u činjenici kako je jaz najvećim dijelom rezultat isprepletenosti dviju strukturalnih prepreka – činjenice da na hrvatskom tržištu još uvijek postoji značajna horizontalna segregacija žena i muškaraca po zanimanjima i činjenice da su poslovi koji se tradicionalno smatraju “ženskima” manje cijenjeni na tržištu rada. Primjerice, u osnovnim školama 83 posto žena čini nastavnički kadar, u srednjim 67 posto, a redovitih profesorica na sveučilištima jest 24 posto. Istovremeno na rukovodećim pozicijama su u manjini: u osnovnoj školi ih je 39 posto, u srednjoj 33 posto, a svega je 14,3 posto rektorica i 17,4 posto dekanica i pročelnica. Na to dodajte i činjenicu kako postoji i značajna vertikalna segregacija žena i muškaraca tj. činjenica da je značajno manji broj žena na višim rukovodećim i upravljačkim pozicijama i objasnili ste više od 90 posto jaza u plaćama između spolova”, upozorila je Višnja Ljubičić.
“Onim malo sretnijima koje ipak ostanu zaposlene nakon roditeljskog dopusta mijenjaju se uvjeti ugovora, premještaju se na drugo, slabije plaćeno ili udaljeno radno mjesto. Veliki broj žena tijekom trudnoće i majčinstva zaboravljene su kada na red dolaze jubilarne nagrade, napredovanje na poslu, teambuilding, usavršavanja, božićnice i slično”, nabrojala je Mrzić Jagatić.
Radnica kao rizik povećanja troškova poslovanja
Vodeći se svojim poslovnim interesima što profitabilnijeg poslovanja, jer je to ipak poželjno ponašanje gledajući tržištu ekonomiju i neoliberalne vrijednosti koje se integriraju u društvo, poslodavci zaziru od zapošljavanja žena, pogotovo mladih žena jer procjenjuju da će vrlo vjerojatno žena određene dobi u jednom trenutku odlučiti zasnovati obitelj i zatrudnjeti što će gotovo neizbježno dovesti do povećanja troškova poslovanja.
“Poslodavci ne diskriminiraju trudnice odnosno žene određene mlađe dobi temeljem predrasuda ili iracionalnih stereotipova tj. jer smatraju kako su one manje sposobne ili vrijedne. Diskriminiraju ih jer im žene koje pripadaju toj skupini predstavljaju rizik povećanja troškova poslovanja. Iako država na sebe preuzima dobar dio davanja za trudnu zaposlenicu, poslodavac ipak mora zaposliti ili osposobiti novu osobu te restrukturirati uhodani način rad i to dva puta, prvi put kada zaposlenica zatrudni, a drugi put kad se vrati s porodiljnog i/ili roditeljskog dopusta koji nije kratak i stoga često vuče za sobom posljedicu da je zaposlenica ipak donekle izgubila vještine koje je imala prije odlaska na porodiljni. No, bez obzira na njihovu iskustvenu racionalnost, naš zakonodavni okvir ravnopravnosti spolova zabranjuje ovu vrstu diskriminacije i tu je jasna vrijednosna poruka zakonodavca”, pojašnjava Ljubičić.
Diskriminacija trudnica i majki u svijetu rada odražava se direktno ne samo na živote diskriminiranih žena, nego i na njihove obitelji. S obzirom na socio-ekonomske uvjete u kojima živimo, gotovo je nemoguće preživjeti od jedne plaće. Ako je žena samohrana majka, diskriminacija ove vrste u potpunosti mijenja njen život i utječe na njenu budućnost.
Priče žena vezane uz diskriminaciju na tržištu rada još su strašnije ako uzmemo u obzir činjenicu da su prijavljeni slučajevi diskriminacije samo kap u moru nesretnih priča te uništenih obiteljskih i privatnih života. Prijave su rijetke zbog straha, nepovjerenja u pravosudni sustav, osjećaja da su same sa svojim sudbinama, nepodržavanja okoline ili brojnih drugih razloga, što samo govori u prilog činjenici koliko je rodna diskriminacija duboko ukorijenjena na tržištu rada.
Nužno je, stoga, inzistirati na svim raspoloživim mehanizmima zakonodavne zaštite kako se slučajevi poput Andrejinog ne bi ponavljali. Kako bi žene bile ravnopravne članice društva, bitno je da su ekonomski neovisne, što im konstantna i višestruka diskriminacija na tržištu rada onemogućava. Stoga, osim poboljšanja postojećeg zakonskog okvira i uvođenja mehanizama zaštite trudnica i majki u svijetu rada, nužno je senzibilizirati pravosuđe za rodna pitanja te educirati i osvijestiti poslodavce o diskriminaciji temeljem spola te sankcionirati one koji diskriminiraju žene.
{slika}
Tekst je nastao u okviru nezavisnog novinarskog projekta ‘Žena, radnica, građanka’, kojeg financijski podupire Ministarstvo kulture, no članak ne izražava stavove i mišljenje spomenutog Ministarstva. Tekst se izvorno objavljuje na portalu Libela.org.
Ostali tekstovi iz serije članaka o diskriminaciji žena u svijetu rada možete pročitati ovdje:
