Ja sam feministkinja.
To se možda uopće ne čini kao tajna. Naposljetku, objavila sam to na Facebooku, na Twitteru i na vlastitoj web stranici. Komentiram na feminističkim portalima, dio sam uredničkih timova feminističkih portala, a skoro su svi postovi na mom blogu feminističkog karaktera. Za online zajednicu i online prijatelje, činjenica da sam feministkinja uistinu ne bi trebala biti ništa čudno.
Ali u stvarnom životu, nikad ne izgovaram F-riječ i nikad se nisam nazvala feministkinjom.
Ne stidim se toga tko sam i što sam. Međutim, živim u vrlo konzervativnom društvu u kojem se ne osjećam dovoljno sigurno da bi otvoreno iskazala svoja društvena i politička uvjerenja. Živim i krećem se u svijetu u kojem to što si otvoreno i glasno feministkinja može rezultirati ozbiljnim negativnim posljedicama za osobni i profesionalni život. Ne skrivam aktivno to tko sam u stvarnom svijetu, ali veoma pazim da ne promoviram ono što zagovaram online. Oni ne pitaju, ja ne govorim, većina ljudi s kojim živim i radim ponosi se time što ne koriste društvene medije. Zbog svega toga, život u konzervativnoj okolini protječe za mene relativno bezbolno.
Živim u zajednici u kojoj me nedavno suradnica, inženjerka poput mene, koja je proživjela nasilje u braku i razvela se baš kao i ja, zaustavila usred inače potpuno banalnog razgovora da bi me optužujućim glasom upitala:”Ti nisi jedna od onih feministkinja, zar ne?”. Zbunjena i uznemirena njenim očitim negodovanjem i neočekivanom spoznajom, jedino sam u šali uspjeli izgovoriti da sam mislila kako smo svi feministi i feministkinje, ali me je ona nakon toga obavijestila kako nisu svi, kako ona sigurno nije feministkinja. Nakon te konverzacije, samo je vrlo rijetko razgovarala sa mnom.
Živim u zajednici u kojoj sam sam se osjećala posramljenom i kritiziranom zbog donošenja odluke o promjeni prezimena nakon vjenčanja, i to s nekoliko strana. Prije nego što sam donijela odluku, nekoliko je osoba iz mog privatnog života smatralo prikladnim glasno se pitati mogu li ili ne uistinu voljeti svog muža ukoliko ne uzmem njegovo prezime te kako će mi on ikad moći vjerovati ako ostavim svoje prezime. Nakon što sam donijela odluku, doživjela sam više od jednog sramotnog sastanka na poslu na kojima su muškarci doslovce urlali na mene zbog promjene prezimena, jer me je sada kao bilo teže naći u e-mail imeniku tvrtke.
Živim u društvu u kojem mnogi moji suradnici provedu čitav dan na poslu bez da suvislo komuniciraju s nekom ženom i gdje se redovito prema meni odnose kao čudnom i misterioznom predmetu koji im može rasvijetliti neobične hirovitosti ženske vrste. Što mislim o kontracepciji? Mogu li pojasniti zašto bi pobačaj uistinu trebao biti legalan kad uvijek postoji mogućnost posvajanja? Glasam li kao žena za Sarah Palin, koja je Žena Baš Kao Ja ili glasam za Demokratsku stranku, kao što navodno sve žene čine u posljednje vrijeme?
Živim u zajednici u kojoj sam više od jedanput bila prisiljena izgovoriti ‘zato što se to ne bi svidjelo mom mužu’, kako bih se izvukla iz situacija u kojima sam bila prisiljena raditi stvari koje mi nije bilo ugodno raditi. Nakon što bih čvrsto više puta rekla da ne želim raditi te stvari, da ne radim takve stvari i da se ne osjećam ugodno kad me opetovano traže da to radim – sve bez uspjeha – izvukla bih čarobne riječi koje više od svega mrzim koristiti. ‘Moj muž ne želi da to radim’ jest mantra pred kojom ustupaju svi prigovori u svijetu u kojem živim. Te su riječi zaštitni plašt koji sam u posljednje vrijeme prisiljena nositi u svojoj zajednici. Ta zajednica moj osobni pristanak smatra beznačajnim, jednako kao što cijeni pristanak mog muža ne zbog onoga tko on jest, već zbog toga što on predstavlja. Samo da napomenem, moj muž poštuje moj pristanak čak i kad naša zajednica ne poštuje. Imam njegovu suglasnost da ga koristim kao ispriku kad sam prisiljena nositi se s ovim društvenim preprekama.
Zbog toga što sam feministkinja, zbog toga što mi je stalo do društvenih poruka uključenih u svakodnevni život, a najviše zbog toga što imam ukorijenjeni problem prevelike strogosti prema samoj sebi – često se osjećam krivom što činim kompromise, koje moram činiti kako bih se mogla sigurno kretati u konzervativnom patrijarhalnom društvu. Osjećam se kukavički zato što nisam glasnija, očitija i jasnija u svojim feminističkim stavovima, bez obzira na profesionalne i osobne posljedice.
Ali onda se sjetim koliko trebam svoj posao i zdravstveno osiguranje samo da bih mogla preživjeti i koliko mi jako treba snažna društvena mreža kako bih mogla živjeti sa svojim invaliditetom. Sjetim se iznova svih razloga zbog kojih ne izgovaram F-riječ, zašto se otvoreno i glasno ne izjašnjavam feministkinjom u stvarnom svijetu. Ne mogu si to priuštiti. Preriskantno je. Preopasno je. Tako ostajem prikrivena i čekam dan kad će se moj online aktivizam susresti s pokretom u stvarnom svijetu bez straha od odmazde.
Ja sam feministkinja zato što dajem kulturalnu kritiku i radim analizu politike, dok istovremeno shvaćam da su moji osobni izbori zapravo izbori doneseni pod ogromnom količinom društvene prisile. Također prepoznajem da, iako se ti obrasci prisile ne čine svima očigledni, oni ipak postoje.
Nikad ne bih nazvala kukavicom osobu koja je, zbog sigurnosti i opstanka, prisiljena skrivati dio svog identiteta. Sad shvaćam da bih trebala prestati samu sebe nazivati kukavicom zato što sam, kako bih se zaštitila, izabrala skrivati svoja društvena i politička uvjerenja od ljudi u stvarnom svijetu.
Činjenica da se ne osjećam sigurnom izgovarati F-riječ ne čini me kukavicom.
Prevela i prilagodila Jelena Tešija
