Kroz američku povijest, žene svih klasa, rasa, starosne dobi i društvenih položaja prekidale su svoje trudnoće, i prije nego što su se pojavili bilo kakvi zakoni o pobačaju i nakon što su zakoni 19. stoljeća ograničili pristup pobačaju. Naše nepoznavanje te povijesti, međutim, pomaže antipobačajnom pokretu dajući im moć da stvara opasne narative. Oni propagiraju mitove o prošlosti prema kojima su žene koje su tražile pobačaj bile očajne, jadne žrtve predatorskih pobornika pobačaja. Lažu tvrdeći da društvo odavno smatra fetuse ljudima s pravima. Netočno interpretiraju slučaj Roe v. Wade kao anomaliju, govoreći kako su se Amerikanci_ke oduvijek protivili liberalizaciji prakse pobačaja. No povijesni zapisi upućuju na potpuno drugačije zaključke.
U 17. i 18. stoljeću pobačaj je unutar općeg zakona bio dopušten prije primijećenih pokreta fetusa (tzv. “quickening”), što se obično događa oko šesnaestog tjedna trudnoće. U desetljećima nakon Američke revolucije stopa novorođenih konstantno je opadala budući da su parovi, iz brojnih razloga, htjeli kontrolirati broj djece u obitelji. U ranim fazama trudnoće pobačaj je bio uobičajen i općenito nije bio smatran nemoralnim ili ubojstvom. Uz dojenje, apstinenciju, metode ritma, vaginalno ispiranje i korištenja biljaka kao što su mirisna metvica i somina (za koje se vjerovalo da potiču menstruaciju), pobačaj je bio smatran dijelom onoga što danas zovemo “kontrolom rađanja”. Do 1820-ih, postupak, odnosno usluga pobačaja i kontracepcijska sredstva bili su oglašavani u novinama kodiranim jezikom. Općeniti pojmovi kao što je “uklanjanje” upućivali su da se radi o oglasima za kirurški ili inducirani pobačaj. Kada se radilo o fetusu, ukoliko je fraza “posebne nepravilnosti” bila isuviše nejasna, dodavali bi joj se izrazi kao što je “opstrukcija”.
Premda su u 19. stoljeću kontraceptivne i pobačajne prakse bile uglavnom neregulirane i često opasne, raširenost ovih oglasa ukazuje koliko su ženama bile nužne. Također, o planiranju obitelji se pisalo u dnevnicima i privatnim pismima, ali se govorilo i na javnim predavanjima i pisalo u traktatima, naravno, uz korištenje drugačijih riječi. No, razgovor o ovome bio je sveprisutan.
{slika}
Većina aktivistkinja za prava žena u 19. st. nije otvoreno zagovarala kontracepciju ili pobačaj kao dio nacionalne platforme. Znale su da bi to povećalo seksualni pristup muškaraca ženama dopuštajući im da izbjegnu odgovornost za ikakve posljedice. Umjesto toga su zagovarale “dobrovoljno majčinstvo”, pravo žene da odbije seksualne zahtjeve muža i pravo da ima djecu samo onda kada se osjeća spremnom. Reformatorice su znale da je pravo žena na tjelesni integritet, koje je čak iznad prava glasa, ključno za postizanje punih građanskih prava žena.
Međutim, od polovice 19. st. kreće snažan pohod na pobačaj. Nastojeći uvjeriti zakonodavce da kriminaliziraju pobačaj i kontrolu rađanja, liječnici_e su htjeli_e učvrstiti poziciju vlastite profesije.
U eri u kojoj je medicina u Americi bila prepuna “neregularnih” i needuciranih liječnika_ca, mnogi_e su vidjeli_e zagovaranje protiv pobačaja ključnim za poboljšanje javne percepcije liječnika_ca i njihovo samoetabliranje kao cijenjenih članova_ica društva.
Neki od njihovih argumenata bili su fokusirani na “prava nerođenih” što je bilo u sukobu s velikim dijelom javnog mnijenja tog vremena, ali i sa stajalištem Vrhovnog suda u Massachusettsu. U slučaju Dietrich v. Northampton ovaj je sud presudio da fetusi umrli prije mogućnosti da se odvoje od tijela majke nisu osobe. Osim toga, liječnike_ce je brinula prijetnja “rasnim samoubojstvom” ukoliko bijele žene nastave izbjegavati svoje “majčinske dužnosti”.
Čak je i Journal of the American Medical Association pisao kako “sredstva za sprječavanje začeća i praksu kriminalnog pobačaja Židovi i Katolici koriste daleko manje nego Protestanti”. Američki_e liječnici_e potpirivali_e su nativističke i anti-imigrantske strahove tvrdeći kako će “neznalice, protuhe i stranci” rađenjem više djece nadvladati dobre protestantske Amerikance i uništiti naciju.
Do početka 20. stoljeća, većina je američkih država uvela zakone koji su ograničavali dostupnost pobačaja ili kontracepcije. Comstockov zakon, usvojen 1873., klasificirao je informiranje i oglašavanje kontracepcije i pobačaja kao opscene i nemoralne, što je vrijedilo i kroz veći dio 20. stoljeća. Taj je zakon branio slanje “opscenih, vulgarnih, lascivnih ili nemoralnih” materijala poštom. To je značilo da je oglašavanje abortivnih sredstava, usluge pobačaja ili kontracepcijskih sredstava zabranjeno uz kaznu zatvora ili visoku novčanu kaznu.
Naravno, žene su i dalje tražile načine kako da kontroliraju svoj reproduktivni život. Informacije i sredstva kontrole reprodukcije postali su nedostupniji i bili su obavijeni tajnama i sramom, što je značilo veće rizike za žene koje su bile prisiljene potražiti nelegalne metode. Medicinski časopisi tog doba bilježe brojne slučajeve perforiranih i inficiranih maternica te užasne i često fatalne posljedice upotrebe kemijskih sredstava za ispiranje (irigatora) i injekcija.
Krajem 1920-ih, federalna agencija za djecu i obitelj Children’s Bureau, otkrila je da ilegalni pobačaji uzrokuju najmanje 11 posto slučajeva smrti majke. Do 1930-ih objavljeno je da se u SAD-u obavlja najmanje 681 tisuća pobačaja godišnje od kojih osam do deset tisuća rezultira smrću žene.
Odluka Vrhovnog suda u slučaju Roe v. Wade iz 1973. omogućila je ženama pobačaj pod određenim uvjetima. Odluka je glasila da tijekom prvog tromjesečja trudnoće određena država ne može zabraniti pobačaj, što je samo legaliziralo praksu koja se ionako cijelo vrijeme odvijala. U godinama nakon ove odluke, broj legalnih pobačaja se povećao na preko milijun postupaka godišnje. Stopa smrtnosti se značajno smanjila – sa sedamdeset u sto tisuća slučajeva na 1.3 – statistički je u SAD-u postalo sigurnije imati pobačaj nego proći kroz trudnoću i porođaj.
Znanstvenici_e su neumorno radili_e kako bi obznanili_e ovu dugu povijest i ukazali_e na njezinu pouku. Ipak, suvremenom politikom dominiraju povijesne laži, prodajući Amerikancima_kama povijest koja nikada nije postojala i na osnovu koje stvaraju moguću budućnost bez presedana. To je svijet u kojemu niti jedna žena nikada neće pokušati prekinuti svoju trudnoću. No, vrijedi promotriti izbliza povijesne činjenice, jer nam one iznova govore uvijek isto – bez obzira je li pobačaj bio legalan ili ne, i koliko ljudi misli da fetusi imaju prava, bez obzira na to što liječnici_e misle – bez obzira na sve – žene su uvijek prekidale trudnoću.
Lauren MacIvor Thompson povjesničarka je na Georgia State University, autorica knjige “Battle for Birth Control: Mary Dennett, Margaret Sanger and the Rivalry That Shaped a Movement”
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević
