Zaposlenica koja ode na porodiljni ne može očekivati da će je nakon povratka na posao čekati isto radno mjesto. Odgodu otplate kredita u bankama zbog porodiljnog platit će 20.000 kuna. Šef će negodovati bude li otvarala bolovanje zbog djeteta. Traži li novi posao, nudit će joj se ugovori na određeno. Ako je, pak, bez posla, dijete neće moći upisati u vrtić. Dadilja će joj biti skupa, radila ili ne… Isplati li se u Hrvatskoj biti majka?
Gledajte, gospođo, zar ne možete nabaviti lažnu potvrdu da vam je muž branitelj?
– Ne… Nije branitelj, bio je dijete za vrijeme rata … odakle da nabavim tu potvrdu?
– Onda nabavite potvrdu da primate dječji doplatak.
– Ali, ne primam ga, nemam ni taj papir.
– Onda barem nabavite potvrdu da vas je netko fiktivno zaposlio.
– Neću nabavljati ništa, to mi je gnjusno. Tražim posao i trebaju mi jaslice za dijete.
– Žao nam je, nema mjesta, a vi nemate dovoljno bodova jer ste nezaposleni. Prednost imaju djeca čiji roditelji rade, donesu potvrde i dobiju bodove.
– Ali, ako nemam dijete zbrinuto u vrtiću, teško da će me netko zaposliti.
– Žao nam je.
Vječno na određenom
Tako je nedavno izgledao dio razgovora mame Zdenke s ravnateljstvom dječjeg vrtića u jednom hrvatskom gradu na moru. Zdenka je tri godine radila na određeno u srednje velikom poduzeću. Visokoobrazovana djelatnica, vlada stranim jezicima, ima sve što je potrebno za njezino radno mjesto. Zadovoljan poslodavac pripremio joj je, kaže, ugovor na neodređeno, kada se ona “izletjela” i rekla šefici da planira trudnoću.
– Time sam sama sebi presudila. Zatrudnjela sam, rodila, ali nije mi smetalo da i tijekom porodiljnog nekoliko sati dnevno radim od kuće. Kad je porodiljni završio, opet me dočekao ugovor o radu na određeno. Zar može i četvrtu godinu ugovor na određeno biti potpisan s istim djelatnikom, iako Zakon o radu propisuje maksimalno tri godine? Može, naprosto su drugačije nazvali moje radno mjesto – iznosi 27-godišnja Zdenka.
Trojke, a jedna naknada
Počela je, kaže, tražiti drugi posao; dijete je trebalo smjestiti u vrtić.
– Međutim, ni od vrtića ništa. Budući da sam se zgrozila na sve te lažne potvrde koje su mi tražili, vrtić je moj stav shvatio arogantnim. I evo me sjedim doma. Tko će me zaposliti ako nemam kud s djetetom i obrnuto – objašnjava Zdenka.
Samopouzdanje joj, kaže, pada iz dana u dan.
– Ljuta sam na na Zakon o radu koji štiti i neradnike pa poslodavci nude uglavnom ugovore na određeno. Ljuta sam na sve one mame koje prvi tjedan otvaraju komplikacije u trudnoći, evo ih gledam kako se kupaju. Čim dođeš doktoru, on te pita ‘hoćete li bolovanje’. Kako da poslodavcu objasnim da, iako sam mama, hoću raditi – pita se Zdenka.
Zagrepčanka Jelena ima 32 godine, dvoje djece, dva kredita, muža s malim primanjima i, kako kaže, solidan uredski posao u stranoj tvrtki.
– Za većinu mama u Hrvatskoj imati djecu znači preživljavati – objašnjava Jelena.
Ona je, kaže, kupila polovna dječja kolica za 500 kuna, koristi platnene pelene (za dvije i pol godine koliko prosječno dijete treba pelene, uštedi, kaže, devet tisuća kuna), ne kupuje kašice i adaptirano mlijeko nego doji i kuha. Na posao se vratila nakon devet mjeseci. Morala je, porodiljne naknade nisu dovoljne da obitelj preživi.
– Od svih nevolja, želim izdvojiti moratorij na stambene kredite, uslugu kojom se banke hvale. Kao, možemo iskoristiti poček od šest mjeseci na stambeni kredit. Kažu, kao stvoreno za mame kojima treba svaka kuna kada drugi dio porodiljne naknade iznosi 2660 kuna mjesečno, a nekima i manje. Otrijeznila sam se kad sam vidjela da taj ‘poklon’ banke košta tri posto od glavnice plus kamate. To znači da ću na 40.000 eura kredita, banci na koncu vratiti oko 17.000 kuna više. Samo zato što su mi pola godine zamrznuli stambeni kredit koji ću umjesto u travnju 2045. godine, vratiti u listopadu 2045. – ne krije sarkazam Jelena.
Njezina poznanica, koja je također na porodiljnom, ne može plaćati ratu stambenog kredita i napravit će moratorij, kaže Jelena.
Zagrepčanka Ruža ima kćer i nedavno je rodila blizance.
– Rodiš blizance, trojke, četvorke, a dobivaš jednu porodiljnu naknadu. Pitala sam HZZO zašto nemamo dvije porodiljne naknade ako smo rodile blizance? Oni su dali legitimno objašnjenje: ‘to je naknada zato što žena ne radi, a ne za djecu’. ‘Da’, odgovorih, ‘ali ja ne radim ne zato što sam slomila nogu, nego zato što sam rodila’ – prisjeća se Ruža nedavnog razgovora.
Nezakoniti kompromisi
Budući da troje djece iziskuje puna primanja, odlučila je vratiti se na posao nakon godinu dana porodiljnog. Zbog toga je blizance trebalo smjestiti u vrtić.
– Novi šok. Nema mjesta, kažu. ‘Vi nemate prednost, nemate bodove jer možete ukupno tri godine biti doma’. ‘Ali ne mogu iduće dvije godine biti doma i preživljavati sa 1660 kuna mjesečno, koliko iznosi naknada’. ‘Žao nam je, nemamo mjesta u vrtiću, nemate bodove jer možete koristiti tri godine porodiljnog’, ponovili su mi. Nisam mogla vjerovati vlastitim ušima! Ta je beneficija zamišljena da olakša roditeljima, a pretvorila se u pilu koja pili naopako! Kome ću ja na tržištu rada trebati nakon što tri godine odsjedim doma – ogorčena je mama Ruža.
Mama Zdenka nije Zdenka, Jelena nije Jelena, niti je Ruža uistinu Ruža. Te se žene drugačije zovu, ali nisu imale hrabrosti otkriti svoj pravi identitet. Razloga za to je puno i oni su, dakako, egzistencijalne prirode: “imat ću ozbiljnih problema s poslodavcem”, “neću naći novi posao”, “imat ću problema s vrtićem”. Jedne ugledne strane novine nedavno su zabilježile da je “lakše nagovoriti žrtvu mafije da progovori, nego mamu koja trpi mobing”. Je li Hrvatska prijateljska prema mamama, teško je jednoznačno odgovoriti. Antidiskriminacijsko zakonodavstvo kod nas je na papiru besprijekorno: poslodavci sve manje koriste i diskriminatorne upitnike na razgovoru za posao i dovoljno su mudri da trudnoj ženi ne daju otkaz – jer će taj slučaj izgubiti na sudu. Ipak, biti mama u Hrvatskoj znači pristajati na štošta, vrlo često i na komprimise koji nisu u skladu sa zakonima, tvrde korisnice foruma Roda, kojih je devet tisuća i koje svakodnevno, ohrabrene anonimnošću, iznose svoje nedaće.
Dva načina diskriminacije
– U Hrvatskoj je trenutno tri stotine žena koje nakon povratka s porodiljnog doživljavaju mobing na poslu na način da se njihov opis posla mijenja na lošije u odnosu na radno mjesto koje su kod istog poslodavca imali prije dopusta – kaže Jadranka Apostolovski, predsjednica udruge Mobing koju je prije šest godina, nakon vlastite radne tragedije, pokrenula s kolegicom Ružicom Kišur Črlenec.
– To je za Hrvatsku bolna brojka, a uvjeravam vas da je ona u stvarnosti i četiri, pet puta veća. Mi je točno ne znamo jer se žene, posebice one izvan Zagreba, ne usuđuju prijaviti poslodavca. U maloj sredini nemaju puno izbora i ondje se šuti – tumači Apostolovski.
Poslodavci se, kaže, boje majčinstva. To nosi češći izostanak s posla, barem prve tri godine kada dijete u vrtiću često pobolijeva, a privatniku s druge strane, treba radna snaga, brojevi, a ne imena i prezimena. Prođe puno vremena, kaže Apostolovski, dok žene smognu hrabrosti i nešto poduzmu.
– Što prijavljuju? Od zadnje plaće koju je isplatio poslodavac do isplate porodiljne naknade HZZO-a prođe i do tri mjeseca, a banka im promptno oduzme minus i kartice, upravo kada im najviše trebaju. Ako čuvaju trudnoću, ne dobiju naknadu, HZZO isplati poslodavcu, a on ne proslijedi djelatnici ili kasni sto godina. Ne mogu dobiti vrtić, jaslice da i ne govorim, bodovi nisu svugdje jednako transparentni. Nema organizirane podrške društva, poput povoljnih, profesionalnih dadilja, kao što je to slučaj sa Skandinavijom – tumači Apostolovski i nastavlja:
– Najčešća dva oblika diskriminacije i zlostavljanja u Hrvatskoj ovako izgledaju: prvi je kad se žena vrati s porodiljnog dopusta, a tvrtka iznenada napravi novu sistematizacija radnih mjesta. Ona više nije na istoj poziciji, dobiva nejasne zadatke ili ih uopće ne dobiva. Dolazi na posao izgubljena, pokušava pohvatati konce i definirati svoju poziciju. To nazivamo sindromom ‘praznog stola’. Te žene se osjećaju kao da ih je pregazilo vrijeme, upadaju u tešku depresiju. Drugi oblik zlostavljanja počinje kada žena traži bolovanje za dijete. Onda im se to potiho spočitava, ‘ovako više nećemo moći, s tobom uvijek problemi, ne možemo se na tebe osloniti, zar to ne može baka riješiti’. Poslodavac zna da nema pravnog izbora, kreće tiha agresija – pojašnjava Apostolovski.
Rad kod tipa s kapitalčićem
Znatna je razlika, kaže, između privatnog i javnog odnosno državnog sektora, jer državni službenici imaju kolektivni ugovor sklopljen s Vladom, imaju povjerljive savjetnike i etičko povjerenstvo pri Ministarstvu državne uprave gdje mogu prijaviti sve nepravilnosti.
– Kod privatnika nije baš takav scenarij. Naša dosadašnja iskustva u Udruzi pokazuju da su mame zaposlene u trgovačkim centrima u najnepovoljnijem položaju. Da se trivijalno izrazim, dođu u ‘privatni pičvajz’, kod vlasnika koji je stekao kapitalčić i ponaša se kao da je bog. Primjeri koje nam te žene navode zaista su strašni – kaže Apostolovski.
Njihova Udruga na kraju svake godine provede evaluaciju prijava. Rezultat: oko 50 posto žena koje im se javljaju nakon povratka s porodiljnog napusti radno mjesto, od čega ih manji broj nađe drugi posao, a veći ode na Zavod za zapošljavanje.
– Educiramo ljude, oni su sve više osviješteni i sve više upoznati sa svojim pravima. Ali – sve je manje prijava! To znači da je situacija na tržištu rada vrlo teška i da ljudi, posebice žene s djecom, nemaju hrabrosti nikoga i ništa prijaviti. Utihnuli su u recesiji – zaključila je Apostolovski.
Samo dvije parnice
Prema izvještaju Državnog inspektorata, prošle je godine podneseno 13 pritužbi za povredu dostojanstva na radnom mjestu i diskriminaciju, a godinu prije, 2008., bilo ih je dvadeset pet. A prema podacima Ministarstva pravosuđa, prošle su godine pokrenute samo dvije parnice zbog diskriminacije na poslu.
Gordana Lukač Koritnik, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, također potvrđuje da zaprimaju sve manje prijava.
– Mobinga koliko hoćeš, diskriminacije po spolu koliko hoćeš, a sve manje prijava! To je gorući problem. Ljudi ignoriraju zakonski okvir, ne prijavljuju i ne podižu tužbe jer se boje! Prednost daju preživljavanju! Zloupotreba ugovora na određeno dotući će mame koje kod takvog oblika zapošljavanja prve stradaju. Predlagala sam da poslodavac s djelatnikom smije sklopiti najviše četiri ugovora na određeno, u razdoblju od dvije godine. Na žalost, nije prošlo. Zakon o radu i dalje kaže da se ugovori na određeno mogu sklapati tri godine, pri čemu broj nije ograničen – kaže Lukač Koritnik.
HNS-ova saborska zastupnica, prof. dr. Vesna Pusić, prvo se obrušila na, kako kaže, tobožnju privilegiju od tri godine porodiljnog dopusta za žene koje rode treće dijete.
– Ta je odluka čista podvala! Ideja da žena sjedi doma tri godine s djecom vrlo je pogubna jer ženu u reproduktivnoj dobi isključujemo s tržišta rada. Ona gubi na konkurentnosti, gubi samopouzdanje i što konačno dobivamo, majku u strahu, u grču za vlastitu egzistenciju i potencijalno jednu osobu više na burzi. Generalno je to prezentirano kao beneficija za majke. Da – ako ženu gledate kao infrastrukturu koja brine o djeci. Ali, ta infrastruktura su i otac i majka. Po mom dubokom uvjerenju, porodiljni treba trajati godinu dana, prema modelu šest mjeseci doma je mama, šest mjeseci tata, ili deset – dva. Deset mjeseci doma je mama, dva mjeseca tata – kaže Pusić.
Nemati dovoljno jaslica i vrtića u zemlji kojoj pad natalitet smatra nedopustivim.
Nužno fleksibilno tržište
– Najlakše je reći da država nema novca. Uvijek se za nešto ima, a za nešto nema novca. To je samo pitanje političke odluke i prioriteta. Nama treba fleksibilno tržište radne snage, grubo rečeno, ono koje lakše zapošljava i otpušta djelatnika. Ako, primjerice, zbog rigidnog Zakona o radu poslodavac nikoga ne može otpustiti, pa ni neradnika, zbog čega za posljedicu nema novog zapošljavanja, onda dolazi do masovne zloupotrebe. A to su, u ovom slučaju, ugovori na određeno. Njima nepravedno robuje veliki dio radne snage, a najviše stradaju mame! Što predlažem? Da prepišemo i prilagodimo danski flexi-security model koji, u uskoj suradnji s poslodavcima, prekvalificira radnu snagu. Osluškuje se puls tržišta i krojačica postane turistički vodič. Ili, hipotetski, Vindija ide u investiciju, gledaš koji joj kadrovi trebaju i ženu prekvalificiraš. A ne poslati je da tri godine sjedi doma – poručuje Pusić.
Inat Jadranke Kosor
SDP-ovka Milanka Opačić, predsjednica saborskog Odbora za obitelj, mladež i šport smatra da gorući nedostatak vrtića i jaslica uvelike utječe na pad nataliteta.
– U Srbiji su oduzeli imovinu svima osuđenima za gospodarski kriminalitet i u njihovim su vilama i zgradama otvorili jaslice i vrtiće. Ne vidim razloga da i mi to ne učinimo. Također bi oživjeli projekt ‘dadilje’ kojim su se nezaposlene žene educirale i dobile licencu dadilja, dakle dobile posao, što je olakšavalo i život zaposlenim majkama. Međutim, ondašnja ministrica, danas premijerka Jadranka Kosor, ukinula ga je iz čistog inata jer je to uspješan projekt bivše vlasti. Sada ženama preostaje traženje skupih i neprovjerenih babysitterica po Plavom oglasniku, a to teško možemo nazvati pronatalitetnom politikom. Lažnim ugovorima na određeno koji se uglavnom nude ženama nakon povratka s porodiljnog možemo stati na kraj samo dobrom kontrolom Inspekcije rada. Na žalost, 60 posto njihovih prijava padne u zastaru.
Žali bože cijele mašinerije – zaključila je Opačić.
